Neko više voli plakat u poršeu nego se smijat u golfu dvojci. Ima mnogo takvih ljudi i tačka. A najviše među njima ima onih koji su jednom rekli „nema šanse da ću ja to i to“. E, ova naša, pritom i hodžina kćer mezimica, odabrala je svijet luksuza, kriminala i love, sve zbog onog „nema šanse“
Uvijek je ono nema šanse imalo najviše šanse. Ono „neš vjerovat“ nikad ne omane. Sve što je do jučer bila normalno danas nije, nema zbora.
Ona je bila poznata po uzrečici „nema šanse“.
- Nema šanse da bih se udala zarad para.
- Nema šanse da bih probala alkohol, a kamoli se napila.
- Nema šanse da bih po klubovima jarcala.
- Nema šanse da moj muž nema fakulteta.
- Nema šanse da ja tamo negdje daleko od kuće živim.
- Nema šanse da ja minjak obučem i na štikletine se nataknem, pa vala ni za maturu.
- Nema šanse da mi muž bude bez vjerskog odgoja.
- Nema šanse da se udam za drugu vjeru.
I tako nema šanse ovo nema šanse ono, ova hodžina kćer je svaku od ponuđenih šansi dobrano iskoristila. A i moglo joj se. Jest da joj je babo hodža, ali nije inkvizitor. Pustio je sa ženom da obje kćerke na svijet gledaju širom otvorenih očiju i sa sve četiri strane. Od hodžine kćeri valjda se očekuje da ne liznu harama, ko da je melek a ne obični insan.
Nije ni toj djeci lahko, sve ih kroz duple đoze svijet gleda. E tako su i na njih dvije gledali, ali posebno na ovu stariju Ferihu Ferku, kako su je odmilja u kući prozvali.
Ferka je uvijek bila odrješita, buntovna, onako „na svoju ruku“ što bi se reklo. U pubertetu se osilila pa se kočoperila. Znala je pretjerat pa se tako dva puta pokrivala i otkrivala.
– Nit sam ti reko da se pokriješ nit sam ti reko da se ne pokriješ, al se urazumi dijete drago. Ne možeš sad ovako sad onako. Praviš budalu od sebe, a praviš i od nas. Ne trebam ti pričat kako je meni, meni se valja svaki dan u džematu crvenit. Ne ide to Ferka draga, sauliši se. Nisi više djevojčica, eto ti haman dvaest i dvije – pokušo je urazumit babo kad je odlučila da se ofarba u crveno i da joj sav svijet vidi raskošnu crvenu lavlju grivu, a to se može jedino ako se marama s glave frljacne. I frljacnula je.
Ta njena šizika priroda nije nikom činila loše, ali je nju vodila u smjeru „ima šanse“.
Kad je hodža ušo u kuću samo što je džumu klanjo u mahalskoj džamiji, iz svoje sobe pred njega polugola izbi Ferka. Čovjek spusti glavu, a ona se brecnu pa se polahko okrenu i otvori vrata od kupatila. Mati zagalami na nju: – Imaš li imala stida, šta ti je u glavi! Pred oca gola! Marš u sobu!
A ona će mazno: – Hajde bogati mama pa zna babo šta je golotinja!
Jednom je hirovita kakva jeste, iz protesta što je hodža i hodžinica nisu htjeli vodit sa sobom da obiđe Istanbul, a nisu jer su čuli da je otišla u velečuvenu „Bosnu“ i završila na stolu, vezala sebi nevolju oko vrata. Tad je iz kuće izašla smjerno obučena ko biva ode s drugaricom na akšam i himber, a onda će kod nje da uče. Učile su u minjacima i štikletinama uz turbofolk, a ona je zamahivala glavom ko da je pijana. Ruku na srce, bila je samo pripita. Zna se kod nas uvijek se nađe neko da vidi i dojavi porodici njihovu veliku muku. Vatrena crvenokosa je upala u oči jednom tvrdorakijašu u poršeu dok je izvodila performans njihanja bokovima na „udri, udri, udri Mujo, udri Mujo u tamburu heeej“ i dizala ruke uvis neopterećena što joj se vidi znojno potpazuho.
Desile su se tad dvije razmjene: strasnih pogleda i vrućih telefona. Izbjegavala je njegove pozive, jer je kad je odmahmurala skontala kolko je sati, ali pošto joj je propo Istanbul sama mu se javila. I izašla prvi i posljednji put s njim. On je bio jedan od onih zgodnih grubijana koji su eto „odnekud“ zaimali puno para i pride zaradili od gudre par cvrćaka u mozgu.
I dok su joj roditelji razgledali mirise i začine na Kapali čaršiji, ona je bila već pet minuta trudna.
Njeni nisu stigli ni estagfirulat kako treba, ovaj je dopo zatvora, a jedno njeno „nema šanse“ pretvorilo se u veliku ostvarenu šansu. Tako je u paketu dobila muža bez faksa i bez dina i imana, samo po imenu druge vjere, što dila, šmrće i ruke po čaršiji poštenom svijetu zavrće. Ali koji ima bruku označenih para i nekoliko bijesnih vozila.
S njim je probala sve, od bijelog praha za poboljšanje koncentracije i pamćenja do ljubavi na haubi poršea. Samo što mu još ona nije prenosila drogu. Imala je para ko pljeve i slobode ko ptica u nebeskim visinama kad je ovaj zaglavio u Zenici.
Nabijala je decibele u poršeu gromoglasno pjevajući od „sultana žena“ i „ispred kuće skupa kola“.
Utočište je kad joj treba porodični mir i rahatluk s balavurderom našla kod svojih koji su znali otkud vjetar puše i pokušali savjetom:
– Sad se fino rastavi kad je on u zatvoru, završi fakultet, upristoji se i pošteno odgajaj Denija.
– Hoću, hoću. Ostala su mi samo četiri ispita. Nema šanse da ga neću završit. A šta fali mom odgoju, ništa. Deni je dijete za poželjet. Držim ga ko princa.
– O kakvom ti odgoju pričaš, luda ženska glavo, kad ti dijete ima samo devet mjeseci, nego prestani samoj sebi više kontrirat – iznervirala se mater. Nema šanse da ovo, nema šanse da ono. Šta ti je u toj tintari?! Ha kažeš „nema šanse“ sve šanse su da se dogodi suprotno.
Tvrdoglava Ferka se brecnula:
– Nema šanse da je šejtan. Znam bona ne bila šta mi hoćeš reći, da su me spopali džini i šejtani. Nisu, ni oni, ni sihiri, ni dlaka, ni zapis ni urok. Ja sam zdrava sto posto. Super mi je ovako i pustite me na miru.
Kad je u neka doba otvorila sestri dušu, priznala je:
– Više volim plakat u poršeu nego se smijat u golfu dvici. Znam da je život sastavljen od minusa, ali ja sam se zarekla da ću uvijek povući onu gornju crtu preko njega.
– Povlačiš ti, kolko ja vidim, i onu vodoravnu donju i to često – šuknu joj ga sestra.
– Nema šanse – ova je pogleda s polusmješkom i namignu.
NAPOMENA: Uz ovu priču ko može nek posluša nazovi treš-hit „Tuga iz Porschea“.