Koliko li je samo vrsnih tenisera, talentiranih balerina, skijaša svjetskog ranga rođeno u ovoj zemlji, a da to nikad nisu otkrili.
Nažalost, nisu imali dvorane niti staze za prve korake, pa na kraju to nisu ni postali.
Možda je ta tužna djevojčica što prolazi ispod vašeg prozora nesuđena prvakinja baleta. Grize se što prve najplodnije godine života nije plivala u znoju, gazila ka cilju, oblikovala sebe, već je to vrijeme protraćila u dosadnim podnevima.
Sad je kasno. A je li već danas, unaprijed, kasno i za njenu kćerku sutra? Hoće li ona od pete godine lomiti zglobove, a već u petnaestoj biti pelcer škole baleta ili će pak lajkati starlete na instagramu.
Pitanje je kako ćemo je sutra dočekati na ovom svijetu i koji smjer joj ponuditi. Lijevi ili desni!?
Ovaj današnji semafor života pokazuje joj žuto za danonoćni rad i trud, ako želi kroz zeleno, bolje da se okači na neku od društvenih mreža s isplaženim jezikom i psovkama, tada je već očekuju milionski auditorij, aplauz i sit stomak.
Dok će kao pristojna, tiha, nenametljiva umjetnica cijelu vječnost provesti čekajući na crvenom svjetlu uz tetkin aplauz i glad.
Za tihe danas nema šanse, kako da se uopće čuju u razularenoj buci netalentiranih, a glasnih.
Kvizovi i debatne emisije za urednike obrazovnog programa postale su misaona imenica, dok nam je već dugo obavezan smjer ispred kafane, znak stop ispred biblioteke, obrazovanje na kružnom toku, a natprosječnost usmjerena ka graničnom prijelazu.