Intervju

Vanja Semić: Nakon što mi je dijagnosticiran karcinom, izabrala sam živjeti!

Karcinom dojke smatra se najčešćim zloćudnim oboljenjem žena u dobi od 15 do 39 godina. Dijagnoza karcinoma za svaku ženu je zastrašujuća i nijedna nije spremna čuti: „Da, nalaz je pozitivan“. Ova rečenica nespremnu je dočekala i Vanju Semić, dugogodišnju voditeljicu i novinarku Televizije Sarajevo. S dijagnozom se suočila prije dvije i po godine, ali o njoj nije željela govoriti javno. Tek nedavno je s javnošću počela dijeliti iskustva na svom putu traženja ozdravljenja. Nasmijana i s planinom pozitivnog duha stala je pred objektiv našeg magazina i stranicu po stranicu svoje knjige hrabro otvorila. Ni u jednom trenutku nije zaboravila istaknuti kako su je njena kćerkica Anja i armija prijatelja dizali u teškim trenucima.

– Do ove godine o bolesti i liječenju nisam govorila, nisam, zapravo, željela nikome ništa da govorim dok se nisam sabrala sama sa sobom. Ove godine sam odlučila progovoriti o tome, a jedini razlog je taj, kada sam se susrela s ovom dijagnozom tražila sam priče stvarnih žena koje su me ohrabrivale, pogotovo ovih iz javnog života. Nisam tražila niti guglala nikave dijagnoze po internetu, nego su mi priče žena strašno godile, pogotovo kada vidim da su poslije najnormalnije nastavile sa svojim životima. Možda baš moja priča, koju sad pravimo, nekome pomogne, da stanu na noge i krenu dalje. Mi sad dok pričamo stotinu žena prolazi kroz agoniju koju sam i sama prošla.

Kad ste otkrili rak dojke? Jeste li sumnjali ranije da nešto nije uredu?

– Samopregledom. Nikada nisam sumnjala da bih mogla dobiti rak. Dojila sam godinu, jer su govorili da su žene koje duže doje manje sklone obolijevanju, pa su govorili da žene koje imaju puno fibroadenoma po grudima također manje sklone raku, a ja sam ih bila puna. Nisam mislila da spadam u kategoriju žena koja je u tom riziku. Jednog jutra dok sam se tuširala i pregledala fibroadenome, napipala sam kvržicu koja je bila drugačija, i odmah sam znala. Nisam odmah reagirala, ali na svu sreću reagirala sam za maksimalno 15 dana. Svaka žena svoje tijelo odlično poznaje i jednostavno zna ako je nešto drugačije na njemu, ali odbija to prihvatiti i priznati, i tek onda nastaje strah, i strašan problem. Kod karcinoma je svaki mjesec, ma svaki dan, jako bitan i ne smije se zapuštati. Kad sam došla u redakciju, u kojoj dugo radim i svi smo već kao jedna familija, rekla sam i šta se desilo. Bila je to jedna od najboljih odluka. Svi su se digli, i odmah počeli da mi govore jesam li normalna, primitivna, zašto nisam zakazala mamografski pregled…, u roku od sat već sam bila naručena za mamografiju. Otišla sam na pregled, uradila ga i čekala. Kad je stigao nalaz, u tom trenutku niko mi ga nije imao očitati.

Šta se tada uradili, jeste li čekali sutra ili ste bili nestrpljivi?

– Rekli su mi da mi nalaz može očitati jedna žena koja inače radi u Skerlićevoj, ali je taj dan u Domu zdravlja Vogošća. I ja odem tamo, dočeka me jedna divna dama, doktorica na nekom poprilično žargonski rečeno razdrndanom aparatu i očita mi ful dijagnozu. Bila je jako stručna i profesionalna. Ono što će se kasnije potvrditi na svim pregledima, žena mi je to na prvom rekla.

Kako ste reagirali kada ste saznali dijagnozu?

– Zaustavila sam auto, pogledala sam u nebo i počela sam se smijati, onako histerično. U tom trenutku sam mislila da sve grozote ovog svijeta koje mogu da se dese u životu, da su mi se desile, i da sam ja sad na nekom putu iskupljenja, da će sad uslijediti „nagrada“ za sav taj buran period koji sam prošla. To je još jedan razlog zašto nisam pričala ranije o svemu, jer sam bila nesretna i vjerovatno bih još nešto pogrešno rekla.

Foto: Nikola Blagojević 

Ostatak intervjua čitajte u aktuelnom izdanju magazina Azra.