Photo: Jurica Galoic/PIXSELL
U svom selu uvijek se najteže dokazati i mislim da te uvijek oni izvan bolje razumiju i kao da više žele. Ali, kad jednog dana pokažeš svojoj sredini šta si i kada priznaju da si uspio, onda se smatra da si zaista uspješan. Pa pošto se to meni desilo, da me i moj grad zavoli i to dosta davno, smatram se sretnim muzičarem i čovjekom
Razgovarala: Aldina Zaimović
Među učesnicima koncerta „Kao nekad pred Božić“, održanog prošle sedmice u sarajevskom Domu mladih, bio je i Željko Bebek. Nastup je bio uvod u splitsku noć, kada će Željko u „Spaladium Areni“ scenu dijeliti sa sinom Zvonimirom. No, koliko god posla imao, Željko u ovom periodu ne zapostavlja porodicu. Supruga Ružica je njegova desna ruka, koja savršeno zna kako balansirati njegove nastupe i privatne obaveze. Oboje drže do prazničnog duha, a tu ljubav su prenijeli i na djecu. Zato ćete skoro uvijek ovu veselu četvorku i vidjeti zajedno.
– Nastojimo da Božić dočekamo zajedno s djecom uz po neku božićnu pjesmu i mir kakav se od nas očekuje u ovom prazniku. Nova godina je dernek koji provodimo u velikom veselju s petardama i svim što djeci daje jednu posebnu radost dočeka Nove godine. Najviše volim kada praznike provodim u okviru porodice, međutim, po prirodi mog posla, kada se ljudi najviše vesele i zabavljaju, ja moram pjevati s njima. Zato sam sretan što Ružica radi sa mnom, sin Zvone je na pozornici, a i kćerka Katarina je uz nas – kaže Željko na početku razgovora za naš magazin.
Srećemo se u Vašem rodnom gradu; šta za Vas predstavlja sarajevska publika?
– Rijetko nastupam u Sarajevu, tako da ova publika koja je večeras, vjerovatno je ona publika koja je još davno dolazila na moje koncerte i veliki mi je užitak nastupiti u Domu mladih, s obzirom na to da je kultna prostorija u kojoj je sarajevska muzika i počela, davnih šezdesetih godina.
Rođeni ste u Sarajevu krajem Drugog svjetskog rata, u tom periodu roditelji malo kojem djetetu da su mogli priuštiti sve što su željeli. Iz kakvih predispozicija ste krenuli u život i šta Vam je kao mladiću najviše nedostajalo?
– Imao sam dovoljno svega, ali za malo stvari sam znao, pa i nisam znao šta bi mi moglo nedostajati. Ali, najviše mi je falilo što nisam imao klavir. Moji mi ga nisu mogli kupiti, a da jesu, sigurno bih išao u muzičku školu i studirao bih klavir. Onda bi muzici mnogo ranije prišao. Ovako, sačekao sam neko vrijeme pa sam nabavio gitatru, počeo svirati, a onda i pjevati. Umjesto s pet godina, ja sam s 15 ušao u svijet muzike. U gimnaziji sam bio i pjevač i gitarist, poslije gimnazije muzika je odredila moj životni put.
Smatrate li da djeci treba obezbijediti apsolutno sve što žele ili ih treba ipak pustiti da se kroz život bore i sami?
– Zavisi sve šta hoćeš postići s djetetom. Ako želiš velike rezultate, onda na vrijeme moraš priuštiti djetetu što mu u tom trenutku treba. Naprimjer, želiš da se bavi sportom, onda mu moraš osigurati sve uvjete da se bavi sportom, kako bi napravio rezultat. Ako će se rekreirati, za to mu i ne trebaju nikakvi uvjeti. Ali za velike stvari treba, ne samo podrška roditelja već i društvena.
Ispunjavate li Vi želje svojoj djeci?
– Naravno. Ne namećem nikome šta bih ja htio, ali sve što požele ovisno o uzrastu trudio sam se da im osiguram najbrže moguće, tako da isprobaju sve. Kad dijete isproba apsolutno sve, možda pronađe ono čime će se baviti kroz život.
Jeste li se ikada preispitivali da li ste dobar roditelj?
– Nisam. Zapravo, jako mi je važno mišljenje djece i tu sam veoma demokratičan. Shvatam da dijete, bez obzira na zahtjevnost, uvijek ima pravo reći šta misli, loše je ne dati priliku da se djeca ispolje.
Kakav odnos gradite sa svojom djecom?
– Jako sam emotivan čovjek i sada kad su moja djeca odrasla, najmlađa kćerka ima 15 godina, to više nije vrijeme kad se ljubav ispoljava zagrljajem, poljupcem, nosanjem, ali u svakom slučaju prema njima nastojim biti što je moguće bliskiji, što je moguće tiši, što je moguće razumljiviji, strpljiviji, da ih shvatim, šta oni žele i trebaju, a da i oni nauče kako se gradi najbolji međusobni odnos. Ako želiš dobre rezultate kao roditelj, onda moraš dobro razumjeti dijete. Prošla su vremena teških drilova koji su se u srednjem vijeku upotrebljavali, kada je „šiba izašla iz raja“, koja je vrijedila da bi dijete nešto napravilo.
Jeste li Vi nešto svojoj djeci uskratili?
– Nisam im uskratio, ali sam se trudio da ne dođu do nekih stvari za koje smatram da im ne trebaju. Jako strogo vodim računa kakvom društvu pristupaju, da li im je u blizini alkohol, droga, cigarete, nastojao sam da im osiguram da budu u sportu i muzici. Nisam ih samo savjetovao i osiguravao, nego sam se veoma često priključio njima. Veoma rano smo svi porodično počeli voziti bicikl, djeca su uz nas naučila skijati, zbog čega smo vječito na snijegu.
Sin Zvonimir već svira s Vama, u kojem pravcu biste voljeli da se razvija njegova muzička priča?
– To će on svakao odlučiti. Činjenica da je već sada u mom bendu pokazuje da sam na ispravan način postupao s njima, da nisam, naprimjer, paničario što do dvanaeste godine nije uopće gledao u moje instrumente. Gotovo da nije ni tražio koju muziku će slušati. Uglavnom, morao je slušati ono što ja slušam, ali sam na indirektan način utjecao na njega, da recimo, njegov instrument na samom početku bude gitara, a da u međuvremenu na isti način kao što sam ja osjećao potrebu za klavirom, zapravo poželi svirati klavir. Na Rock akademiji u Zagrebu ide na predmete gitara, klavir i pjevanje. Hvala Bogu, bio sam u prilici da kupim neki klavir, kojim se on sad služi i zaista sada može dobro napredovati. Za sad je on u mom bendu, prati sve što sviram na gitari kao ritam gitarist, već je počeo pjevati i back vokale i sada na koncertu u Splitu, 21. decembra, u „Spaladijum Areni“ će sa mnom pjevati prvi put u duetu.
Vi ste ponosni deda Tina, Leona, Eme i Haje. Kako provodite vrijeme s njima?
– Imam dva unuka i dvije unučice. Nažalost, nisam pravi djed, ja sam djed po tome što su oni moji unuci i unučice, a to slobodno vrijeme koje obično djeca s djedom provode, da ih uhvati za ruku i odvede u park, na slatkiše, nemam. Ali, vjerovatno sam poželjan i ovakav. Moji unuci su jako sretni kad se srećemo i kad god imam koncert u Zagrebu oni su u prvom redu i predstavljaju najslađu publiku.
Mimo koncerta kako provodite vrijeme s unucima?
– Kada smo na moru, zajedno otplivam s dečkima ili odveslam kajak. Najčešće boravimo na Korčuli. S djevojčicama jako volim učestvovati u njihovim radostima, u izboru šminke i tih nekih stvari s kojima se zabavljaju. Haja je najmlađa, ima tri godine, s njom je najslađe, jer je mala skroz. Lijepo je. Presretan sam što sam djed i što sam doživio to vrijeme u kojem imam treću generaciju ispred svoje.
Sa suprugom Ružicom ste u braku 22 godine, nerazdvojni ste i stiče se dojam da je ona Vaša desna i nezamjenjiva ruka. Kad ste se upoznali, je li to bila ljubav na prvi pogled?
– Jeste. Sreli smo se u jednom klubu u Posušju, gdje sam nastupao bez benda, na matricu. Bila je u prvom redu i gestikulacijom mi je pokazivala da želi poslije svirke da napravimo fotografiju. Tada nije bilo aparata na kojem se rade selfiji kao danas, samo me slikala dok sam bio na sceni, te smo poslije napravili zajedničke slike, koje su nam i danas jako važne. U trenutku kada sam je zagrlio dok smo se fotografirali osjetio sam nešto posebno. Otkrili smo jedno drugom kasnije da smo se isto osjećali na tom prvom susretu. Neko vrijeme smo bili bliski prijatelji, to je nekako bio lijep ulaz za sve što nas je u životu dočekalo.
Kako je izgledao vaš prvi izlazak?
– Išli smo na prekrasnu večeru u Splitu. Ona je tamo studirala, a i ja sam u Splitu često, imam svoj brod i uživam u tom dijelu Dalmacije sigurno i po pola godine. Pozvao sam je na večeru, na ribe i škampe i popili smo tri decilitra bijelog vina po pola. Mislim da mi je tada bila još ljepša nego kada smo se tek sreli. Bila je jako tiha, duhovita, s krasnim dosjetkama držala me stalno u osmijehu i time mi dala hrabrosti da ipak budemo nešto više od prijatelja.
Svoju vezu ste dugo i krili, zbog čega?
– To su oni dijelovi priče koje svako nastoji da zadrži u nekoj ladici kao tajnu, pa ću ja to danas isto uraditi. Ali, jedan od razloga zbog kojih smo vezu tajili je što je ona mnogo mlađa od mene. Bojala se i reakcije roditelja. Na svu sreću, studirala je u Splitu, a ja sam tamo bio često, i evo…
Kako je izgledao Vaš prvi susret s njenim roditeljima?
– Bilo je stvarno dobro. Zapravo, Ružica je jedan dan otišla s fakulteta kući u Tomislavgrad i oca je izvela u šetnju oko imanja. Tada mu je rekla da je u ozbiljnoj vezi, pitao ju je s kim, na šta mu je odgovorila: ” S Bebekom”. Njen tata je bio iznenađen, ali joj je rekao: „Kćeri moja, to je tvoja odluka“.
Često ističete da Vam je supruga najveća podrška. Šta je još potrebno da bi se očuvao sretan i skladan brak?
– Obično ljudi smatraju da je u braku najbolje na početku. Ljudi se zaljube, nemaju velikih obaveza, nemaju djece, tek idu u život…, pa im je taj period kao krasan. Ali, sve su to zamke kroz život, i mnogo brakova počinje propadati onog trenutka kada žena ostane trudna i kada ne može biti kao što je bilo prije trudnoće. Onda se počne preispitivati, svako ima drugačiji ukus, koji se u međuvremenu upozna. Naprimjer, on možda voli ribu, ona govedinu, on ne voli način na koji ona hoda, dakle, to su razlozi na kojima ljudi posrću i veoma često vezu, koja je obećavala na početku, dovode u pitanje. Najveća sreća je, ako je došlo do toga da osobu koju zavoliš počneš promatrati realnim očima, da svako ima pravo biti osoba i da sve što ona radi je lijepo i dobro.
Dugo ste na sceni. U čemu je tajna uspjeha i Vaše popularnosti? Vidimo večeras koliko ste na koncertu u Domu mladih osvojili srca najmlađih, prilaze, žele se slikati s vama.
– To je sad, nekako da kažem jedna priča koja je skoro pred kraj. Ja sam senior i već sam pred kraj doživio da se moj sin popeo na pozornicu, na neki način sve izgleda kao što sam i maštao kako ću taj tron sada prepustiti njemu. Ali, teško da mogu reći recept za uspjeh. Ono što je sigurno jeste da bilo koja količina talenta mora biti dobro potkrijepljena velikim odricanjem i velikim radom, jer postati izvrstan možeš samo uz veliko zalaganje. Mislim da je tako u svakoj oblasti; i u sportu, i u nauci, muzici i naročito je važno biti sposoban za dobru komunikaciju.
Koja godina za Vas je bila najsretnija i zbog čega?
– Obično si najsretniji u svojoj najuspješnijoj godini. U mojoj solo karijeri najuspješniji i najradosniji period je ovih posljednjih pet godina. Za to vrijeme sam prvi put u životu uspio osvojiti srca i onih koji su veoma hladni prema meni bili cijelog života, to su oni što daju nagrade, daju priznanja, jer odjednom sam dobio nagradu za hit godine 2016., i 2017., pa dva „Porina“ pa četiri „Cesarice“, dakle, to je jedno jako uspješno razdoblje. Na početku karijere također, ali to je bilo jako davno i ne daj Bože da od toga možeš živjeti, to su samo lijepa sjećanja, ali realno sam uspio napraviti i zaokružiti svoju karijeru posljednjim albumom koji je snimljen i ovaj kojeg spremam za iduće proljeće. To su za mene velike stvari. Ako baš moram birati najbolje, onda neka bude upravo to.
Koliko ljudi na ovim prostorima poštuju velike ljude i uspjehe?
– Kako kažu: „Najteže je biti prvak u svom selu“. Mislim da te uvijek oni izvan bolje razumiju i kao da više žele. Ali, kad jednog dana pokažeš svojoj sredini šta si i kada priznaju da si uspio, onda se smatra da si zaista uspješan. Pa pošto se to meni desilo, da me i moj grad zavoli i to dosta davno, smatram se sretnim muzičarem i sretnim čovjekom.
Mnoge pjesme koje ste otpjevali danas su kultne. “Selma” je jedna od njih. Koja pjesma je Vama intimno jako draga?
– Ima mnogo pjesama koje sam snimio, pjevao sam mnoge od sjajnih autora iz jednog perioda mog umjetničkog življenja. Zapravo, iz svakog perioda mogu pronaći jednu pjesmu. Ali, mislim da je pjesma koju sam otpjevao s Halidom Bešlićem „Da zna zora“ bila poseban izazov u karijeri. Nisam pjevač koji ima na taj način sentimente okrenute da ulazim u sferu narodnog stvaralaštva, imam konkretne žive autore koji mi osim teksta objasne šta su mi htjeli reći, ali kada s jednim pjevačem koji ima sjajne narodne pjesme, dobiješ priliku otpjevati takvu jednu legendarnu pjesmu iz naroda, kojoj se autor ne zna, kao što je ova i napravite uspješno kao što ja jesam, onda se nekako tom pjesmom najviše ponosim i veoma često je pjevam na svojim koncertima.
Bliži nam se kraj godine. Koju poruku biste uputili čitateljima i svojoj publici?
– Ne smatram da je skromnost neka velika vrlina, ali sigurno nije ni mana i želio bih reći svima da i u narednoj i u svim koje dolaze shvate da kroz skromnost možeš osigurati mnogo ljepši život i da onda život ne ovisi o drugima nego samo o tebi i to je nešto najljepše što sebi možeš priuštiti.
Ž6= Info više
Rođen je 16. decembra 1945. u Sarajevu, od roditelja Katarine i Zvonimira. Bebek je tokom 1960-ih i 1970-ih pjevao u sastavu „Kodeksi“, jednom od poznatijih sarajevskih sastava tog vremena, prije nego je stupio u „Bijelo dugme“, početkom 1970-ih godina. Član grupe „Bijelo dugme“ bio je u periodu od 1974. do 1984., koje muzičari označavaju najboljim za grupu. Nakon nesuglasica s Goranom Bregovićem, Bebek napušta grupu u aprilu 1984., i ubrzo snima albume „Mene tjera neki vrag“ i „Željko Bebek i Armija B“. Bebek se ponovno vraća na muzičku scenu 1989., kada snima dva nova albuma „Niko više ne sanja“ i „Pjevaj, moj narode“ koji nailaze na pozitivne kritike i s kojih se izdvajaju hitovi: „Da je sreće bilo“, „Da zna zora“, „Sinoć sam pola kafane popio“, „Laku noć svirači“, „Fatima”, i naročito pjesma „Oprosti mi što te volim“. Tokom devedesetih Bebek je snimio još pet samostalnih albuma i s hitovima „Tijana“, „Dabogda te voda odnijela“, „Čaša otrova“, „Odlazim“, „Kučka nevjerna“. Posljednji samostalni album je izdao 2017. godine s nazivom „Ono nešto naše“. Otkrio nam je da novi album završava i na tržište izlazi na proljeće.