Razgovarala: Milica Brčkalo
Gordan Kičić jedan je od najangažiranijih regionalnih glumaca, a uz to pripada i skupini rijetkih koji, osim što glume u tuđim, stvaraju i svoje projekte. Sredinom novembra promovirao je film „Realna priča“ u kojem, osim glumačke, ima producentsku i rediteljsku ulogu. „Realna priča“ u fokus stavlja aktuelnu temu – uloga porodice u savremenom vremenu.
– Teško mi je da izdvojim koja od tri uloge koje sam imao u filmu mi je najdraža, jer sam od samog početka to doživljavao kao jednu. Zadovoljan sam sa sve tri i veliko mi je zadovoljstvo što sam imao priliku da radim s kolegama koji su mi vjerovali i koji su, zaista, napravili sjajne uloge. Prethodna godina je bila baš intenzivna; u njoj sam snimio, montirao i promovisao film koji je pogledalo više od 60.000 hiljada gledalaca. Također sam zadovoljan i zbog toga što film ljude ne ostavlja ravnodušnim, nego im budi emocije – kaže Gordan na početku razgovora.
Glavni lik u „Realnoj priči“ Veljko Radisavljević čeka veliku ulogu za koju vjeruje da će riješiti sve njegove probleme. Vi ste, za razliku od Veljka, odigrali brojne. Je li najveća već među njima?
– Ne okrećem se ka prošlosti, bar ne u smislu uloge koju sam uradio. Guram dalje, nadam se dobrim projektima i dobrim tekstovima. Do sada, stvarno, nikada nisam gledao u prošlost, nego uvijek ka budućnosti. To je ta razlika između Veljka i mene.
U seriji „Senke nad Balkanom“, koja je doživjela veliku popularnost, igrate lik Kaluđera, jednog od glavnih negativaca. Nije tajna da publika u svakom projektu, uglavnom, preferira pozitivce, dok stvara određenu averziju prema negativcima. No, koliko su u glumačkom smislu uloge negativaca izazovnije?
– Veoma su izazovne zato što morate da odbranite karakter lika kojeg igrate, te da pronađete i njegove pozitivne strane i neku vrstu opravdanja za ono što radi. Ova uloga je za mene stvarno bila izazov zato što, prije nje, na televiziji ili filmu nisam imao priliku da igram, da tako kažem, negativne uloge. Uloga Kaluđera je jako lijepo napisana i drago mi je što je Dragan Bjelogrlić imao hrabrosti da mi je da. Sretan sam jer je serija doživjela veliku popularnost i jako je zanimljivo što je publika, iz nekog čudnog razloga, zavoljela lik Kaluđera.
U seriji su se pojavile i eksplicitne scene, što je izazvalo negativne komentare pripadnika javnosti. Zbog čega su one još tabu na našim prostorima, a ne smetaju nam kada ih gledamo u filmovima strane produkcije?
– To, moram da vam kažem, mnogo zavisi od mentaliteta. Ono što znam jeste da su te scene nekako dio ovog projekta, tačnije ta estetika je apsolutno sastavni dio priče, te su one, prema mom mišljenju, opravdane.
Od koga ste najviše naučili o glumačkom poslu?
– Na fakultetu sam bio kod profesora Predraga Bajčetića i uz njega sam napravio prve korake ka profesionalnom životu. S druge strane, kao mlad glumac imao sam priliku da igram s velikanima našeg pozorišta poput Dragana Nikolića, Petra Kralja i Bate Živojinovića. Riječ je o legendama s kojima sam dijelio scenu. Oni su stvarno bili veliki profesionalci u svakom smislu te riječi i nama mladim glumcima su dozvoljavali da uđemo u njihov prostor i da budemo s njima. Šalili su se s nama i prihvatali kao sebi ravne. To je nešto što mi je bilo najupečatljivije, a to što sam s njima mogao da igram, te da dijelim scenu i kadar, dalo mi je vjetar u leđa. Ljudski nivo i širina koju su te generacije glumaca imale su fantastični.
Raspolažu li tim vrijednostima pripadnici Vaše generacije?
– Ja sam već neka srednja generacija glumaca i mi dočekujemo mlade kolege koje dolaze u pozorište i na film. Na nama je da im prenesemo tu vrstu naslijeđa od ljudi koji su bili prije nas. Trudim se da mlađim kolegama budem podrška i da im objasnim da je sve to normalno, da je to posao i da će biti OK.
Laska li Vam činjenica da pripadate skupini glumaca koji, može se slobodno reći, samo nižu angažman za angažmanom?
– Ispostavilo se da je tako. Ovim poslom se bavim duže od 20 godina i imao sam sreću da sarađujem s različitim rediteljima u različitim filmovima i serijama, a o pozorištu da i ne govorim. Uvijek sam nastojao da ne idem unazad, nego naprijed i da vidim šta je to što me interesuje i profesionalno uzbuđuje.
Kompletan intervju čitajte u aktuelnom broju magazina Azra.
