Intervju

Dragi Jelić, frontmen ”YU grupe”: U naše vrijeme je bilo normalno da svirate pet godina i da niko ne zna za vas

Svoje želje smo ispunjavali tako što smo udarali u stare šerpe kako bismo oponašali sviranje bubnjeva, ili uzmemo metlu, zakačimo žicu i onda kao sviramo gitaru. Od drveta zove smo pravili malo sviralo koje je izgledalo kao frulica. Sve je to bilo divno dok otac nije vidio da imamo talent za muziku, pa nam je kupio harmoniku, misleći da će neko od nas biti veliki harmonikaš i svirati narodne pjesme koje on voli

O nekim ljudima najbolje govore njihova djela. Dragi Jelić, pripada tom miljeu. Posljednjih 50 godina svojim pjesmama i muzikom je liječio mnoga srca. Osim toga, prati ga glas i status jednog od najboljih gitarista i vokala u Jugoslaviji. Ali, zanimljivo, ni u jednoj minuti razgovora nećete osjetiti da ovu činjenicu zloupotrebljava. Skroman je i kada govori o ranoj mladosti, ali i kasnijem periodu slave. Najmlađi od braće Jelić muzičku karijeru je počeo u grupi „Džentlmeni“, dok nije došao na ideju da s bratom Žikom osnuje „YU grupu“, čija popularnost godinama ne jenjava. Davno su postali sinonim za kvalitet, snagu i istrajnost na sceni, dok su mnogi bendovi ostali samo u njihovoj sjeni. „Od zlata jabuka“, „Čudna šuma“, „Odlazim“ samo su neki od evergreen pjesama koje je Dragi napisao.

U velikom intervjuu za naš magazin otkriva zbog čega je „Mornar“ postao hit tek nakon nekoliko godina nakon što je snimljen, načinu na koji je s braćom odgajan, zašto se bolje osjeća kao razveden nego oženjen čovjek, te pojašnjava na koji način će „YU Grupa“ obilježiti pola vijeka na sceni.

– Da budem iskren, nisam za neke spektakularne koncerte, ali ostatak ekipe jeste, tako da ću morati prihvatiti da ćemo odraditi neki koncert koji još ne znam kako će izgledati. Imamo viziju da on treba biti drugačiji koncert od naših uobičajnih, što znači da ćemo imati i goste. Nismo još precizirali njihova imena kao ni mjesto koncerta, ali radit će se i na tim detaljima blagovremeno. Kažu da, osim torte i pića, treba biti još nešto.

Mnoge generacije su se zaljubljivale i raskidale uz Vaše pjesme. Kako su nastajali neki od Vaših najvećih hitova?

– Moram priznati da su nastali slučajno, nikada nisam sjeo i rekao sada ću napraviti hit, nego radim pjesme, sviruckam i krene ideja, i ona se istog momenta ili razvije u dobru pjesmu, ili bude samo jedna prolazna varijanta. Ono čime ja nisam zadovoljan ili ostatak ekipe u bendu, nikada nismo ni plasirali na vinil ili CD. Drugim riječima, mnogo pjesama koje su možda podsjećale na neke druge numere, nikada nismo objavili. Trudili smo se da nam svaka pjesma, što je moguće više, bude originalna.To što su se zaljubljivali uz naše pjesme jeste posebna priča, nema mjesta gdje gostujemo, a da nam ne priđu ljudi i kažu, pokazujući na svoju djecu: „Evo vidite, ovo je rezultat našeg dolaska na vaš koncert“. Zaključili smo da pozitivno djelujemo na našu publiku, čim su tolike godine održali svoje brakove i mogu doći da nam to kažu. 

Grupu ste formirali s bratom Žikom. Kada ste počinjali, koje ambicije su Vas vodile, i da li ste joj ikada predviđali ovoliku dugovječnost?

– Nikada nismo tako razmišljali, to je sve išlo iz godine u godinu. Bilo bi glupo reći da je uvijek sve bilo savršeno, te da nije bilo trenutaka kada nam nije išlo u okviru posla, pa smo razmišljali da napustimo grupu i prestanemo se baviti muzikom, ali upornost, istrajnost, svjesnost da moraju proći teški trenuci i teški dani, da će se poslije kiše pojaviti sunce, vratili su nam vjeru u sebe. Uvijek smo bili okruženi pozitivnim ljudima, a kada je tako, onda vam je uspjeh neminovan. Moram naglasiti da uspjeh nikada nije uspjeh samo jednog čovjeka, nego cijelog tima. Tu ubrajam i ljude koji rade u novinarstvu, radiju, muzičke kritičare koji su nekada upućivali i lošu kritiku, ali sve to je omogućilo da trajemo pola vijeka. Da smo se samo bavili muzikom, a da niko nije pisao o nama, ne bismo, vjerovatno, ovako prošli.

Vaša grupa je prva unijela elemente tradicionalne balkanske muzike u rok aranžmane. Koliko Vas raduje činjenica da se Vaše pjesme slušaju i danas?

– Ako se vodite principom da ne smijete sebe da varate, onda je normalno da ne varate ni publiku, a publika vrlo lako može prepoznati da li se nešto uradilo smišljeno, samo da bi se što prije došlo do nekog novca, i onda je to kratkog daha. Nekoj numeri su potrebne godine da zaživi i da ljudi kažu kako je odlična. Naprimjer, našoj pjesmi „Mornar“ su trebale skoro tri godine da je ljudi prepoznaju, a danas je to hit koji se svira svugdje, od naših koncerata, do svadbi.

Dragi sa bratom Žikom

Sve godine saradnik Vam je brat, a poznato je da porodični odnosi nekada znaju i eskalirati. Jeste li nekada imali nesuglasica u zajedničkom radu i kako ste ih rješavali?

– Imamo još jednog brata Radeta, on je Petrov otac (gitarista u bendu), i moram vam reći nešto, a svi se čude tome, da se mi nikada nismo posvađali. Nikada nismo imali toliki razlog da se posvađamo. Normalno da je dolazilo do nekih nesuglasica, ali to su nesuglasice ukoliko ljudi razgovaraju i ukazuju na nešto što nije dobro, a osoba koja je iole normalna to će prihvatiti kao dobru namjeru. Iskreno, mislim da je to do vaspitanja, naši roditelji su bili takvi da se nikada nisu svađali pred nama, a vjerovatno su imali prilika i razloga, jer se teško živjelo tih godina poslije rata. Pričam o Drugom svjetskom ratu. Nismo imali u izobilju svega, ali ljubav koju smo imali sve nas je pokretala i rješavala.

Kad ste napisali svoju prvu pjesmu? O kojoj temi?

– Mislim da sam prvu pjesmu napisao za grupu „Džentlmeni“, za neki festival koji je bio u tom perodu. To je bio prvjenac. Komponovanjem sam se počeo baviti tako što sam pitao Kornelija Kovača kada sam počeo svirati u spomenutoj grupi: „Bato, kako to ti komponuješ? Kako napraviš pjesmu?“. Tada smo bili na Hvaru, nas pet, šest, i došli smo na koncert „Indexa“. Kornelija je moje pitanje nasmijalo i odgovorio mi je: „Sjednem, pretežno za klavir, padne mi neka melodija na pamet, malo sviruckam, i pjesma je gotova“. Poslije toga i ja sam sjedio, hodao, svirao, pokušavao, ali mi nije išlo najbolje. Međutim, s vremenom sam shvatio šta meni najviše odgovara, ali moram priznati da postoje ljudi koji znaju da naprave pjesmu, i ljudi koji pokušavaju, ali jednostavno ne znaju. To su neke sposobnosti koje ne mogu da opišem. Većina kaže da je to dar od Boga, pa se ja saglasim s tim.

Kompletan intervju čitajte u aktuelnom broju magazina ”Azra”.