Razgovarala: Ilma Subašić
Selma Teskeredžić, 20-godišnja bh. pijanistica, iza sebe ima brojne muzičke uspjehe. Osim učestvovanja na brojnim Masterclassovima sa svjetski poznatim profesorima, na domaćim takmičenjima osvjala je prva mjesta. Izvedbama iz oblasti kamerne muzike, korepeticije i solo klavira zapazili su je mnogi, pa je tako i ostvarila saradnju za čuvenu operu ”Carmen”, Georgesa Bizeta, koja je premijerno izvedena u Narodnom pozorištu u Sarajevu. Također, dobitnica je i prve nagrade ”Laureat” sa skoro maksimum osvojenih bodova. Kaže da je u svijet muzike uplovila sasvim slučajno, a za naš magazin otkrila je dosad nepoznate detalje o svojoj pijanističkoj karijeri, zatim koliko je bitna disciplina i organizacija u muzici.
Zašto je baš klavir instrument koji ste odlučili svirati?
– U svijet muzike sam ušla skroz spontano. Učestvovala sam na ”Malom šlageru” 2003. godine, kao najmlađa učesnica. Na snimanju me je jedna profesorica koja je tada predavala u Srednjoj muzičkoj školi Sarajevo rekla da obavezno odem na prijemni u muzičkoj školi. Naravno, kao i svakoj djevojčici želja mi je bila da upišem balet, jer sam se uvijek divila gracioznosti, lakoći i ljepoti njihovih pokreta. S obzirom na to da sam bila premala da krenem s baletom, morala sam se odlučiti za neki instrument, a to je bio klavir. Počela sam u klasi profesorice Mele Bajrambašić, kojoj ću zauvijek biti zahvalna za sve čemu me naučila.
Jeste li odrasli u porodici koja se bavi muzikom?
– U porodici su mi svi doktori i inžinjeri. Bilo je očekivano da krenem tatinim putem i nastavim raditi u njegovoj informatičkoj firmi. Ipak, to nije bio slučaj kod mene. Tata je, međutim, kao dijete svirao čak tri instrumenta: klavir, harmoniku i gitaru. S obzirom na to da on nije nastavio svoje muzičko obrazovanje i da mi često zna reći kako mu je žao zbog toga, nakon što je prepoznao moj talent i ljubav prema muzici, ohrabrivao me da se nastavim kretati u tom pravcu.
Na koji način doživljavate klasičnu muziku?
– Generalno, ljudi imaju predrasude prema klasičnoj muzici koje bi trebalo razbiti. Kad je slušam, osjećam snagu koja proizlazi iz nje. Voljela bih da th emocije svi osjete. Moć, snaga zvuka i različite dimenzije koje nudi…Toliko je savršena, da mi, kao interpretatori pokušavamo i poželimo da joj damo drugu dimenziju ovog (novog) vremena.
Šta je presudilo da se počnete baviti muzikom?
– Kao što sam prethodno spomenula, tata je imao veliki utjecaj, a i uvidjela sam da se tu najviše pronalazim i uživam u tome da sam interpretator neke priče i tu emociju koju osjećam mogu prenijeti publici. Od malena sam bila mnogo aktivna na raznim poljima. Učestvovala sam u brojnim projektima koji su bili u vezi s operom, predstavama i osjetila sam šta znače te “daske“ o kojima su mi svi toliko pričali. Kada ste na pozornici, sve iscrpne probe, živci, suze, sati rada uloženi u taj projekt vrijede kada dobijete gromoglasni aplauz na kraju i shvatite da ste prenijeli poruku, da su vas ljudi osjetili kroz to što ste radili. To vam budi i podsticaj za dalje, da nikad ne posustajete i da idete naprijed. Naravno, nikad nije idealno. U ovom svijetu su jako bitni strpljenje, posvećenost i istrajnost. Sviranje instrumenta vam pomaže da se susretnete sa svim svojim “problemima“ i da radite na njihovom savladavanju, odnosno da pobijedite sami sebe. Kada se te stvari uvide, čovjek se konstantno gradi, razvija i svakim danom postaje bolja verzija sebe.
Ostatak čitajte u aktuelnom broju magazina AZRA.
