Foto: Samir C.K.
Posljednjih godina sevdah se popularizirao kroz interpretacije pjevača mlađe i srednje generacije. Damir Imamović posljednjih deset godina svojom drugačijom interpretacijom privlači kako domaću, tako i inozemnu publiku. O BiH se tako u Danskoj, Švedskoj, Njemačkoj, Americi…, govori ne samo kao kroz sjećanje na teški period iz perioda devedesetih, već i najljepšu pjesmu jednog podneblja – sevdalinku.
Činjenica da je Damir unuk autoriteta sevdalinke Zaima Imamovića i sin Nedžada Imamovića, nikada nije bila primarna asocijacija na spomen ovog mladog bh. pjevača. Privatni život nikada nije bio tema kojom je Damir želio privlačiti pažnju javnosti. Izabrao je pjesmom tražiti put do publike. Nedavno je snimio album „Singer of Tales“ na kojem je radio duže od tri godine. Prva pjesma na albumu nosi naziv “O bosanske gore snježne”, autora Omera Ombašića, rođenog Vlaseničanina.
– Omer me je kontaktirao putem interneta i poslao mi neke pjesme koje je naučio od starijih žena iz svoje porodice još kao dječak, odrastajući u Vlasenici. Jako su mi se svidjele, ali mi je posebnu pažnju skrenula predivna pjesma „O bosanske gore snježne“ za koju sam poslije saznao da ju je Omer napisao. Sreli smo se u Sarajevu, dugo sjedili u bašti „Kod dva ribara“ i Omer mi je pjevao svoje divne stihove – kaže Damir na početku razgovora za naš magazin.
Koliko ste zadovoljni reakcijama publike na Vašu pjesmu?
– Jako sam zadovoljan. Vidim da je pjesma već zaživjela kod ljubitelja sevdaha. Mnogo ljudi mi je pisalo o tome koliko ih je pogodila i koliko im je, za vrlo kratko vrijeme, postala važna. Vjerovatno zato što je Omerova priča, na neki način, priča svih nas koji smo prošli kroz užase rata.
Kako i na koji način birate ljude s kojima ćete sarađivati?
– Iskren i otvoren odnos prema muzici mi je najvažniji. Uvijek se trudim da u svoju muziku unesem nešto novo, da tražim ljude koji specifično čuju ono što radim. Mislim da je ta specifičnost najvažnija.
Ljubav prema muzici ste naslijedili od oca i djeda, koje domaća publika cijeni i danas. Šta je ono što publika ne zna, a što ste stvarajući karijeru iskusili na svom putu?
– Ja sam vam prilično otvorena knjiga. Već 15-ak godina domaća publika, a sve više i strana, poznaje moj rad i veliko mi je zadovoljstvo da interes za njega ne jenjava. To je veliki kompliment svakom izvođaču. Moja porodično naslijeđe je tu svakako dio priče, ali nakon svega nisam više siguran da je presudno.
Vaše pjesme su neiscrpan izvor ljubavi i divnih emocija. Kako biste opisali ljubav?
– Za umjetnika je ljubav jedna od najskliskijih tema, upravo zato što je toliko opjevana, toliko već ispjevana da se čini kako se tu nema više ništa novo reći, a da ne završi u patetici. Ali, ipak, to je emocija koja nas sve prožima i ne možemo joj pomoći ni da hoćemo. Valjda se zbog toga uvijek vraća u našim pjesmama.
Ostatak čitajte u aktuelnom broju magazina AZRA.
