Intervju

Jasmina Kos: Politika i ekonomija su super, ali meni daj čovjeka i ljudsku priču

Prošle sedmice u Gradskoj vijećnici u Sarajevu počeo je jedinstven projekt „Tikkun olam – popravljanje svijeta“, koji će trajati do 18. marta ove godine. Među umjetničkim radovima koje je publika imala priliku vidjeti je i onaj Jasmine Kos, magistrice novinarstva. Od 2013., Jasmina radi za Al Jazeeru Balkans kao reporterka iz Hrvatske i Slovenije, a od 2018., kao news presenter u Sarajevu. Televizijsku karijeru počela je 2004. godine na RTL televiziji, kao reporterka, voditeljica i urednica u Informativnom programu, te specijalnim projektima. Jedno vrijeme je radila i na Hrvatskom radiju.

– U novinarstvu sam od svoje 16. godine, što bi značilo da posljednjih 20 godina provodim cijele dane, nekad osam, nekada dvanaest sati da bih proizvela nešto što će trajati 120 sekundi, jer sam televizijska novinarka i onda to ode u eter i nestane. To je sukus moga dana, u tome šta je bilo, trajalo, neko je to pogledao ili nije i to je ostavilo ili nije ostavilo neki trag. Ali otišlo je bespovratno i sutra je novi dan, za nove vijesti. Dakle, dnevni informativni program je brutalan.

Kako je došlo do Vaše saradnje s idejnim tvorcem projekta „Tikkun olam – popravljanje svijeta“ Feđom Aaronom Bučićem?

– Feđu znam 15 godina, prijatelji smo, on je zlatar, klesar u kamenu i bavi se umjetnošću desetljećima, ali je dugo radio u centru „Juraj Bonači“, za djecu s poteškoćama u razvoju i nakon tog jednog životnog perioda odlučio se vratiti snažnije umjetnosti i reaktivirati vlastiti umjetnički rad kroz umjetničku radionicu „Elkana“. Znao je da ja također imam neke umjetničke sklonosti, a ja sam opet imala snažnu potrebu konačno raditi na nečemu što će trajnije ostati na Zemlji i prisutno u svijetu, a također i na nečemu što će izazivati osmijeh na licima, što će davati neke pozitivne vrijednosti, što će buditi neke lijepe emocije, za razliku od dnevnog informativnog programa i vijesti koje su okrenute uvijek nečemu crnom, tužnom i teškom. Pozvao me da sarađujemo i itekako sarađujemo u posljednjih pet godina.

Na izložbi koju imamo priliku vidjeti u Gradskoj Vijećnici predstavili ste i svoj prvi rad. O čemu je riječ?

– Predstavljam se s jednim vitražom koji sam napravila od providnog stakla tako da simbolizira države omeđene granicama. Kako bih se povezala s motivom koji su obrađivali svi umjetnici, a to je svijećnjak minore, kao simbol širenja svjetla kroz svijet, razlomila sam vitraž na sedam krakova i sve stavila na jedan LED panel, potom sam prikupila komentare mržnje, homofobne, rasističke, fašističke, šovinističke, mizogine. Sedmicama sam ih prikupljala s područja svih zemalja bivše Jugoslavije i još malo šire. Tih nekoliko sedmica je zaista bilo mučno, jer sam tek tada osvijestila dokle smo mi spremni doći u mržnji prema drugom i drugačijem. Isprintala sam sve te primjere govora mržnje na nekoliko papira, a onda sam te papire spalila, dok sam pepeo pomiješala sa zemljom na kojoj živim. Sve to sam aplicirala na providno staklo. Poruka krajnjeg rada je da, kada se uključimo u struju, u pozitivne vrijednosti, to svjetlo može probiti i kroz jednu moralnu kaljužu na prostoru na kojem živimo, a koju smo stvorili krivim mislima, pogrešno usmjerenim djelovanjem i razvojem svijesti.

Koliko je važna kultura sjećanja na prostoru Balkana?

– U ovaj projekt smo uključili i ljude koje smo nazvali čuvarima sjećanja. Uzeli smo po jednu osobu iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Sjeverne Makedonije koje su kroz život i djelovanje, uprkos iskustvu strašnih proživljenih stvari, odlučili neprestano slati poruku svjetlosti i mira i poruku da mržnja nije rješenje ni za koga jer njome možemo povrijediti samo sebe. Među njima su Oleg Mandić, posljednji zatvorenik koji je živ napustio Auschwitz, Šehida Abdurahmanović, majka Srebrenice, kao i Goran Sadikario, direktor Muzeja stradanja Židova u Makedoniji, koji je život posvetio istraživanju historije makedonskih židova. Svi oni govore jednu stvar, a to je da nije dovoljno jednom godišnje da se političari okupe na nekom mjestu, busaju u prsa i izgovaraju rečenicu: „Moramo zapamtiti, moramo se sjećati. Nikada ne zaboraviti, kako se ne bi ponovilo.“. Ponavlja se svakog dana. Nama se ponovilo prije 25 godina, a to je srebrenički genocid, ali pogledajte Ruandu, Mianmar i sve šta se događa Rohinjama, potom Ujgure u Kini, ovo nije samo priča Balkana, ovo je svjetska priča. Mržnja postoji u cijelom svijetu i bitno je to svakoga dana govoriti, a ne samo jednom godišnje.

Balkan je oduvijek bio žarište, na koji način je na njemu moguće graditi zajedništvo?

– Prije dvije i po godine sam došla živjeti i raditi u Sarajevo, u središnjicu Al Jazeere Balkans. Do tada sam Sarajevo posjetila možda jednom ili dva puta, jednom bila u Beogradu…, moja putovanja me nisu vodila u ove dijelove. Više sam istraživala Evropu, Indiju, nešto malo SAD. Tek kada sam došla ovdje, otvorio mi se cijeli svijet predivnih različitosti, sličnosti, sjajnih ljudi, prirode od koje zastaje dah, kulturnih običaja koje itekako vrijedi istražiti i poštivati i otvorila mi se ljepota života. Postoji toliko ljepote oko nas i apsolutno mi nije jasno kako ljudi mogu konstantno, a to imamo utisnuto u naš karakter, govoriti da je sve nešto teško. Prva reakcija na sve nam je: „Ne“, „Ne može“, „Neću“, a samo kada okrenemo taj način razmišljanja u glavi i otvorimo se prema svijetu i ljudima te razlike i problemi nestaju. Umjesto njih se otvaraju beskonačne mogućnosti istraživanja nečeg novog, lijepog, učenja od drugih, razgovora, međusobne saradnje. Ima toliko ljepote oko nas.

Među intervjuima koje ste do sada uradili je i onaj s Olegom Mandićem, posljednjim zatvorenikom koji je živ napustio Auschwitz. Koliki izazov Vam je kao novinaru bio prenijeti svu tu njegovu bol i emocije na male ekrane?

– To je čovjek nevjerovatnog životnog iskustva. Sada je 78-godišnjak, a kada je imao 11 godina, bio je u Auschwitzu. Tamo je proživio osam mjeseci. Nikada nije išao psihologu, nego kada mu je bilo najteže ponovo je odlazio u Auschwitz, iz terapeutskih razloga, kako on kaže. Sa svojih 18 godina odlučio je da više nikada u životu nikoga neće mrziti, čak ni Nijemce, jer kaže da mržnja šteti samo tebi. On nema u sebi zla, a prošao je najgore. Nakon što je izašao iz logora pokušao je zamisliti šta bi to gore od onoga što je preživio još moglo da mu se desi u životu, i kad je shvatio da ne može ništa, rekao je: „Ako sam već proživio ono najgore, onda je život dalje ležerni valcer“. Poslao je odličnu poruku: „Ništa nije ružno ili lijepo zato što je lijepo ili ružno samo po sebi nego zavisi s čim ga mi upoređujemo“. Također je rekao kako je zahvaljujući Auschwitzu kasnije imao prekrasan život. Sve je stvar perspektive. Taj razgovor s njim apsolutno je bio izazovan.

Jeste li za vrijeme razgovora imali strah da ga ne povrijedite nekim pitanjem?

– Kada razgovarate s osobom koja je preživjela takvu traumu, ne znate kako će reagirati u određenim situacijama, bojite se šta bi ga moglo povrijediti ili uvrijediti, a opet od osobe morate dobiti i tu neku emociju. Sjećam se situacije kada sam ga pitala kako se prilagodio na novu normalnost?“, da više nije u koncentracionom logoru, a u tom periodu je živio u Beogradu, kasnije u Zagrebu sa svojim vršnjacima koji nemaju to iskustvo, kako ne zamjeriti osobi koja sjedi ispred vas, ležerno se smije, a vi imate taj teret na leđima, kako odjednom sada nastaviti život. Usred tog pitanja on diže ruku i govori: „Čekaj, čekaj. Je l’ ti znaš šta si mene upravo pitala?“. Sasjeklo me sve  u stomaku. Mislila sam da je razgovor gotov, postavila sam pogrešno pitanje, on će me sada izbaciti vani, intervju je gotov, a ja nisam obavila posao i još sam uvrijedila predivnog čovjeka. Nakon moje unutrašnje strahote on nastavlja rečenicu: „Desetljećima dajem intervjue, nikad mi niko nije postavio ovo pitanje koje je meni toliko mnogo značilo u životu s kojim sam se toliko borio“, i zahvalio mi se na kraju. U takvim trenucima shvatite da ste se uspjeli povezati sa sagovornikom, da će gledatelji moći doživjeti i tu emociju i zaista su takve reakcije bile na intervju.