Jelena Blagojević-Harbinja i njen suprug Adnan posljednje dvije godine uživaju u najljepšoj životnoj ulozi, roditeljskoj. Kćerkica Tara u njihov život unijela je radost i zadovoljstvo, ali ih i naučila većoj odgovornosti, ukazala na nove prioritete i ojačala njihovu ljubav. Sve su podredili njoj i svaki slobodan trenutak koriste kako bi Tara provela što razigranije i bezbrižnije djetinjstvo.
Koliko se vaš život promijenio s dolaskom djeteta?
– Promijenio se iz korijena. Ništa više nije isto. Ali se i ne sjećamo baš najbolje života prije nje (smijeh). Sve je mnogo drugačije, ali i mnogo ljepše. Više nismo mi prioritet nego ona i tako će biti do kraja života. Sve ono što su nam govorili dok nismo bili roditelji nismo shvatali… sad nam je sve jasno. Ljubav je drugačija, veza je drugačija, brak… Sve je poprimilo neku drugu dimenziju, neki za nas viši nivo za koji nismo ni znali da postoji. Sve je njoj podređeno htjeli mi to ili ne. Dijete ima svoje potrebe, a mi kao roditelji smo tu da ih ispunimo. Sada se sve mora planirati, više ne možemo na prečac donositi ni one najmanje odluke poput odlaska na ručak u restoran, a neke veće se planiraju bar mjesec unaprijed.
Kako uskladiti posao i voditi brigu o tako malom djetetu?
– S mnogo ljubavi i požrtvovanosti. S jedne strane bih rekla lako. To je obično onim danima kada smo i ona i ja dobrog raspoloženja. Naravno ima i onih drugih dana kada bih rekla nikako. Kada ništa ne ide onako kako sam planirala, pa mi se čini da je preteško uskladiti nju i bilo šta drugo u životu, a ne posao. Istina je negdje između. Treba sve dobro isplanirati i slijediti bar 80 posto tog plana.
Kada dođe bebica na svijet, koliko se promijeni Vaš dnevni raspored?
– Promijeni se i dnevni i noćni. Nema spavanja. Prilagođavaš se novom životu koji je preko noći došao. Sve je novo. Taj period adaptacije traje 40 dana, dok se uspostavi ritam. A onda je sve mogo lakše. Shvatiš da možeš normalno funkcionisati sutra, iako se budiš svaka dva sata noću. Imala sam tu sreću da nisam imala drugih obaveza pa sam mogla život podrediti samo njoj.
Ko Vam najviše pomaže u vezi s Tarom?
– Prvu godinu nisam radila pa mi neka posebna pomoć nije ni trebala. Naravno, tu ne ubrajam supruga. Tara je bila baš zahvalna beba. Od petog mjeseca spavala je po cijelu noć. S poslom su došle i nove promjene. Srećom, Tara ima tetku i teču koji je vole, maze i paze dok tata i mama rade. Oni su nam najveća pomoć i podrška.
Koje obaveze je preuzeo tata, a koje mama?
– Kako god da okrenete, uvijek je više obaveza na mami. Meni je suprug uvijek bio oslonac, pa je tako i s Tarom. Kad se rodila, on je bio na kratkoj “obuci” kod patronažne sestre koja nam je dolazila, i njegova obaveza i zadovoljstvo je Tarino kupanje, noktići… U posljednje vrijeme Tara voli da joj on pere zube, eto mogu reći da je njegova obaveza njena lična higena, ostalo je na meni.
Znamo da djeca obično vole spavati u krevetu svojih roditelja. Tara sada ima dvije godine. Kada je pravo vrijeme da dijete ima vlastiti krevet?
– Tačno je da djeca vole spavati u velikom krevetu koji za roditelje postane mali. Ali dijete, posebno beba, zna samo ono što joj vi pokažete. Mi Tari nismo pokazali koliko je ljepše spavati u roditeljskom krevetu, tako da ona spava u krevecu. Ujutru nakon buđenja pređe kod nas da se malo pomazimo prije početka dana i obaveza. Tako će biti dok može da stane u krevetac (smijeh). A onda će dobiti svoju sobu i svoj krevet. Mislim da to u našem slučaju neće biti prije njene treće godine.
Cijelu priču čitajte u aktuelnom broju magazina AZRA.
