U jeku pandemije Emina se odlučila kreirati novu kolekciju naziva „Corona“, koja je svečano predstavljena 8. juna, a već sada priprema kolekciju koja izlazi u novembru ove godine. Osim o kolekciji i modi, s Eminom smo razgovarali i o porodici, kćerki Alti-Iman i suprugu Kemalu
Emina Husedžinović-Ibrahimović, kreatorica, dizajnerica i stilistica, najpoznatije i najpriznatije je ime modne scene Bosne i Hercegovine. Iza nje je 20 godina angažiranog djelovanjau području modnog dizajna, brojne samostalne modne revije i projekti, bavila se kostimografijom, učestvovala na mnogim modnim takmičenjima s kojih se uvijek vraćala s nagradama, ali i svojim kreacijama pratila izbore ljepote. Eminu još nazivaju i čuvaricom bh. tradicije, jer u njenim kreacijama često se mogu pronaći i folklorni elementi.
Pandemija Corona virusa uveliko je promijenila naše živote, način rada, ali i modnu scenu. U jeku pandemije Emina se odlučila kreirati novu kolekciju naziva „Corona“ u čast ugroženim zemljama, koja je svečano predstavljena 8. juna, a već sada priprema kolekciju koja izlazi u novembru ove godine. Osim o kolekciji i modi, s Eminom smo razgovarali i o porodici, kćerki Alti-Iman i suprugu Kemalu.
– To je posljednja kolekcija koju sam objavljivala u periodu kada nam nije bilo dostupno da izlazimo. Taj period pamtim po tome da moje dijete nije moglo 50 dana nikako izaći iz kuće i stvarno je to bilo psihološki vrlo teško i ubijalo nas. Prvih 15-20 dana nisam radila sa saradnicom i onda smo kontaktirale putem telefona te odlučile da počnemo raditi ponovo, nas dvije same, bez klijenata, jednostavno da počnemo raditi na kolekciji neprofitabilno, samo da imamo motiv da radimo. Kolekcija nosi naziv CORONA, što na latinskom znači KRUNA, te ima poruku da ćemo iz ovog teškog perioda izaći kao pobjednici, da ćemo znati razlučiti bitno od nebitnog, dobro od lošeg, da će nam postati važnija suština od forme.Inspiracija kolekcije su bile boje zastava zemalja koje su ugrožene ovom bolešću.Objavljivala sam po tri modela na društvenim mrežama, pravila triptih. Poveznica je bila maska kao modni detalj.
Prva je bila Kina, koja je u tom trenutku bila najugroženija, Francuska, pa Italija, onda smo došli do Indije i Bosne i Hercegovine, Hrvatske i tako sam objavila nekih desetak zemalja. Kasnije su se širile neke teme. Teško je sad prema svim zastavama i prilagoditi se, te, s druge strane, vrte se slične boje: plava, bijela, crvena, eventualno zelena, tako da smo odlučili da idemo i šire. Kasnije su me zvali izUdruženja likovnih umjetnika primjenjenih umjetnosti i dizajneraBiHi predložili da napravim malu izložbu u sklopu galerije u ulici Koševo, koja je tamo bila nekih 10 dana i ljudi su je pozitivno prihvatili. Iz tog razloga sam odlučila da malo razvijem tu tematiku, tako da se razvija i nova kolekcija koja će se zvati „Maska“- kazala je Emina za magazin „Azra“.
Kada bi trebala izaći nova kolekcija?
Na početku sam te nove kolekcije, tako da se nadam da ćemo je prikazati u novembru pod pokroviteljstvom Udruženja Urban-Etno. Najvažnije mi je da ta kolekcija bude gotova i da je prezentiramo, ali ćemo vidjeti kako će epidemiološka situacija s Coronom teći, to stvarno ne znam. Kolekcija je na neki način inspirisana ovom prethodnom i zove se „Maska“, ali neće biti samo maska u onom vidu u kojem smo mi to navikli kao zaštita, to će biti i jedna teatarska maska. Tako da će imati mali pomak, razvija se u odnosu na prethodnu, ali u drugom smjeru, imat će specifičan dizajn tkanina i skroz nešto drugo.
Kad ste se odlučili baviti modnim dizajnom? Oduvijek ste znali da je moda Vaša strast ili se želja javila spontano?
– Oduvijek sam imala afinitet prema modi. Prvo sam se igrala s lutkicama, imala sam samo dvije barbike, jedna je imala šarafe na koljenima, a druga je imala divna presvučena koljena. Za razliku od mog djeteta koje ima 20-ak barbika i koje sprema tako što ih negdje nogom gurne (smijeh). Ja sam tu barbiku cijenila i onda sam imala neku inspiraciju, polako sam radila za nju haljinice, donji veš, baletni kostim… i tako razvijala maštu. Inače, imam potrebu za crtanjem i oduvijek sam voljela matematiku, to su bili moji omiljeni predmeti. Bio je rat, 1992., ja sam završila gimnaziju i moji roditelji su imali želju da studiram pravo, jer je otac bio advokat, a majka arhitektica. Počela sam studirati pravo u Banjoj Luci, ali to nije bila moja ljubav, akako je bio rat, nismo bili baš psihološki zagrijani za to sve i odlučila sam da odem u Zagreb. Tamo sam dobila šansu da upišem fakultet koji sam željela. U toku studija sam šila i tako zarađivala džeparac. U svim segmentima ovog posla sam bila, od šivanja, krojenja, dizajniranja i ništa mi nije bilo teško. To je moja najveća profesionalna ljubav.
Da bi neko bio dobar modni dizajner, koliko je bitno imati dobre saradnike oko sebe?
– Naravno da je potrebno imati dobre saradnike, moram reći, i životnog partnera koji će vas razumjeti, jer ovo je posao koji nosite i kući. To nije posao koji završava u četiri sata, idete kući i ne razmišljate o njemu. Ja stvarno stalno razmišljam. Uvijek su tu kolekcija, ljubav, moje želje i moja prezentacija, tako da uz sebe morate imati osobe koje vas podržavaju. S druge strane, vrlo sam emotivna i pod utjecajem nekih kritika, nisam od ljudi na koje kritika utječe da budem još bolja, s kritikom ja padam i mora me neko pogurati. Saradnica mi je jako dobra i ona razumije ono što ja želim te se vraćamo ponovo na model, pa mi i ona nekada ukaže na neku grešku, malo da pospješimo taj model. Sve je to timski rad.
Gdje najčešće pronalazite inspiraciju za nove kolekcije?
– Na različite načine mogu doći inspiracije. Iskreno, postupam onako školski: nađem temu, pa je razvijam, iz nje pravim modele, prikupljam materijale, pa slažem kolekciju, pa čak i kad je složim vidim da neki model odstupa ili ga promijenim ili ga na kraju izbacim iz kolekcije. To je neki školski sistem kako se radi kolekcija. Može se desiti da nema inspiracije, a može se otići prošetati i tako dobiti inspiracija. Naprimjer, vidim neke životinjice i onda se odlučim za animal print i sve tako povežem pa neka se kolekcija zove džungla. Njegujem tradiciju i često koristim folklorne elemente, ali opet suptilno, jer ne želim da to bude prenaglašeno. Ne želim praviti repliku folklornog kostima. Ako neko radi kolekciju, potrebno je da se vidiprepoznatljiv rukopis, ali isto tako je važno da, kada napravi kolekciju, ona opet nešto novo pokaže.
S obzirom na to da ste uspješna poslovna žena, kako usklađujete privatni, odnosno porodični i poslovni život?
– Moj privatni i poslovni život se međusobno prožimaju i to je jedini sistem da mogu da opstanem. Nekad sam radila dva posla. Paralelno sam radila za „Bellisimu“ i još neke modne kuće, putovala sam, išla u Tešanj,Mostar. To je bilo prije udaje, a sada to sebi ne mogu priuštiti. Teško je imati dva posla i porodicu. Odlučila sam se imati atelje, svoj skromni posao, koji je meni dovoljan i, s druge strane, imati maksimalno posvećeno vrijeme porodici, prvenstveno svom djetetu.
Nedavno ste sa suprugom proslavili 11 godina braka. U čemu je tajna sretnog i uspješnog braka?
– Ne postoji tajna. Suština je da nikome nije jednostavan zajednički život. Vi se sastajete s osobom koja je vaša ljubav i u koju ste zaljubljeni, a normalno, kasnije ta zaljubljenost prođe, u međuvremenu dobijete dijete, a oni koji ne dobiju djecu imaju druge afinitete. Suština je da morate imati mnogo strpljenja, tolerancije i uvijek biti spremni na kompromis, jer svaki dan je specifičan. Znaju stare žene reći da je sporna prva godina braka, treća, sedma, nije bitno. Moja mama rahmetli znala je reći kako je svaki dan sporan. Tako da nije jednostavno, uvijek morate praviti kompromis, ali s druge strane, imate oazu mira, oazu ljubavi, kada naiđete na neku poslovnu prepreku, dođete kući i to iznesete, porodica vam to ublaži i pruži mir i sigurnost. Za suživot je najvažnija ljubav, međusobno poštovanje, podrška i razumijevanje. Suživot je vrlo komplikovan i nekad naiđete na nesporazume i različite prepreke, ali uz ljubav, razumijevanje i toleranciju ljudi mogu opstati zajedno.
Gdje i kada ste upoznali svog supruga?
– Upoznali smo se na izložbi „Barbie i Lego u Sarajevu“. Bila je izložba na Skenderiji i bile su barbie lutke iz svih djelova svijeta u raznim ambijentima, u autu, vili… Mi smo 15 godina zajedno, tri i po godine smo se zabavljali prije braka. Poslije izložbe bila je aukcija i sve poznate ličnosti su donijele svoje barbike koje su prodane na licitaciji i novac je išao za Dječiji onkološki odjel na Koševu. Enis Bešlagić je vodio program i slučajno se desilo da moj sadašnji suprug kupi baš moju lutku. Zahvalila sam mu se što je sve tako ispalo, on mi je zatražio broj telefona i možda smo se čuli nakon petnaest dana i prvi put izašli. Moram biti iskrena i otvorena, te priznati da mi je na toj prvoj večeri, kada smo izašli, suprug priznao da je osam godina mlađi od mene. Pomislila sam, pa Bože dragi šta ja ovdje radim, jedva čekam da idem kući. Hoću da kažem da nikada ne znate ko je kome suđen, to je suština. Nekada mislite: idealni njih dvoje, isti, crni, lijepi, istih godina, iste branše, ali ne ide.
Čime Vas je osvojio?
– Na samom početku sam se uplašila njegovih godina i pomislila šta ćemo mi zajedno, ali on je bio uporan, zvao me na kafu i tako se nekako i rodila ljubav. Ne znam, sve je bilo spontano. Kada na prvu reagirate: e to je to, obično se raspadne. Interesantno je da je prvi izlazak mog supruga i mene bio 22. aprila, a poslije četiri godine smo na taj datum dobili dijete.
Na koji način uspijevate biti posvećeni majčinstvu i koje trenutke nikada niti zbog jednog posla ne biste zanemarili?
– Porodicu i trenutke s porodicom ne bih zanemarila ni zbog čega, ali paralelno se živi. Od momenta kada dobijete dijete više niste vi prvi nego je dijete na prvom mjestu, tako da od tada usput živite.
Kako provodite zajedničko vrijeme s kćerkom?
– Svakako (smijeh). Vrijeme provodimo kao dvije najbolje prijateljice. Ona je moja najveća ljubav i podrška i svako ko je roditelj to može razumjeti. Izmišljamo razne igre, osim gledanja TV-a, možda i sjedenja na terasi, igramo različite igre.Kad odemo u Zagreb i nemamo one njene igračke, nacrtamo Triku, pa se igramo novčićima…Ili šetamo, vozimo bicikl, tako ja vraćam kondiciju, a i djetetu je zanimljivije.
Vaš posao je usko povezan s modom. Kojim se parametrima vodite kada svojoj djevojčici kupujete stvari? Mora li to biti nešto brendirano?
– Apsolutno ne, niti ja uvijek nosim brendiranu robu. Nosim robu i koja je jako skupa i koja je izuzetno jeftina, tako da kupujem samo ono što se meni sviđa, a tako i djetetu. Biramo ono što se njoj sviđa i ona ima svoj ukus, voli funkcionalne stvari, ne voli da je steže u stomačiću, ne voli da joj je neudobno. Voli ležerne stvari i u tome je podržavam.