Kroz novinarstvo sam stekla široku lepezu novih prijatelja i poznanstava, a u tome je i slast ovog posla. Upoznala sam Berguzar Korel, Halita Ergença, Özcana Deniza, Erkana Petekkaya, Cana Yamana, Damlu Sonmez, Buraka i Fahrije Özcivit, Meryem Uzerli…
Bosanka Azra Rustemović-Hacioglu već sedam godina uspješno gradi karijeru novinarke u Turskoj. Rođena je 29. jula 1992. godine u Tuzli, a živjela u Kladnju. Srednju školu, medresu, završila je u Tuzli, a fakultet u Istanbulu i tamo zasnovala porodicu. Prije sedam godina udala se za vlasnika građevinske firme u Turskoj s kojim ima dvoje djece. S Azrom smo pričali o njenom zanimanju, ali i porodici, Bosni i Turskoj, te kako je njena porodica prihvatila jedanaest godina starijeg supruga.
Ispričajte nam ukratko ko je Azra?
– Azra je dijete koje je od tri godine ostalo bez oca. Ali, zahvaljujući Allahu i mojoj majci nikad nisam ni osjetila tu prazninu. Zahvalna sam joj što nije dopustila da osjetim nikakav hendikep nakon smrti oca. Srednje obrazovanje završila sam u Tuzli, Behrambegovu medresu, potom otišla u Istanbul i završila studij turskog jezika i odnose s javnošću. Danas živim i radim u Istanbulu.
Kako je došlo do toga da odete u Tursku?
– Spontano. U četvrtom razredu medrese je objavljen konkurs za studije u Istanbulu. Od šale sam se prijavila s prijateljicom, s uvjerenjem da nećemo proći. Igrom slučaja, odnosno sudbinom, obje smo primljene. To je, ustvari, znak da u životu ništa nije slučajno. Danas u Istanbulu radim kao voditeljica na jednoj od najgledanijih TV kuća ATV AHABER.
S kojim gostima obično radite, iz BiH ili nekim turskim zvijezdama?
– Programe radim s turskim, ali i gostima iz naše zemlje. Sa svim poznatim pjevačima, piscima, političarima koji dolaze iz Bosne u Tursku radimo programe. U Turskoj je javni život mnogo opširniji. Poznati turski glumci, pjevači, sportisti, te ljudi iz političkog i vjerskog života su gosti u mojim emisijama. Kroz novinarstvo sam stekla široku lepezu novih prijatelja, poznanstava, a u tome je, ustvari, i slast ovog posla.
Na našim prostorima već godinama su vrlo popularne turske sapunice i, naprosto, gledaju ih svi (od 7 do 77 godina). Jeste li imali priliku upoznati neke od glumaca?
– Turske serije, ne samo da su u BiH popularne, nego i u Turskoj. Posao koji radim i mjesta gdje idemo na snimanja omogućio je da upoznam gotovo sve poznate ličnosti. Neke od tih su Berguzar Korel, Halit Ergenç, Özcan Deniz, Erkan Petekkaya, Can Yaman, Damla Sonmez, Burak i Fahrije Özcivit, Meryem Uzerli. To su neka imena koja, vjerujem, znaju i gledaoci u Bosni.
Jeste li u BiH radili kao novinar?
– Nisam. Taj posao počela sam raditi ovdje i sedam godina sam u istoj medijskoj kući. U suštini, novinarski posao je svugdje isti. Najbitnije je voljeti ono što se radi. Nema tu velike razlike. Jedan jako zahtjevan, odgovoran, ali u isto vrijeme i jako lijep posao.
Tamo ste zasnovali i svoju porodicu?
– Moj muž je rođen u Istanbulu, ali njegovi roditelji su došli još kao mali sa svojim roditeljima u Istanbul iz Sandžaka. Tad su dobili tursko prezime. Ali, ipak je tu bilo više adeta iz Sandžaka nego iz Turske. Sandžaklije u Turskoj više čuvaju stare običaje nego same Sandžaklije u Sandžaku. To je sve za mene bilo strano, ali s vremenom sam navikla. Sloga i porodični odnosi su lekcije koje trebamo od njih naučiti.
Je li bilo teško naviknuti se na život u drugoj državi?
– Naravno da mi se bilo teško naknuti, jer svaka promjena sobom nosi i teškoće. Mada, ja sam iz srednje škole otišla u Istanbul, tako da mi je to bio veliki plus. Lakše sam se navikla kada sam se udala. Da nisam ranije prije braka živjela u Istanbulu, bilo bi mi teže. Ali kad se zaljubi i odluči, u tom trenutku se ne razmišlja o posljedicama. Imala sam veliku sreću jer sam se veoma mlada odlučila za brak. Kad smo mladi, mnogo ne računamo i ne razmišljamo. To je i prednost. Evo sada imam 28 godina, završen fakultet, sedam godina braka, dvoje djece i sedam godina uspješne karijere. Turci mnogo vole Bosnu. Naše dvije zemlje su prijateljske. Mnogo je sličnosti, iako su običaji drugačiji.
Kako se Vašem suprugu sviđa naša zemlja?
– Mom suprugu mora da se sviđa u Bosni (smijeh). Djeca i ja većinu odmora provodimo u Bosni. Suprug dođe na nekoliko dana. Poslovi i obaveze diktiraju, nažalost. Ishak Bosnu voli, jer, kako kažu: „Odakle je žena i ti si odatle“ (smijeh).
Kako ste se Vas dvoje upoznali?
– Suprug i ja smo se upoznali u Sarajevu preko zajedničkih prijatelja. Kada sam studirala u Istanbulu, nismo se ni poznavali. Upoznali smo se u Sarajevu i to u trenutku kada sam bila sigurna da ne želim da se vežem, jer moram da gradim krajeru i upišem master. Sreća, pa se udajom karijera nije završila i da sam došla do zacrtanog cilja. Ishak je od mene stariji 11 godina. Ta razlika u godinama za sve je bila veliki šok. Čak ni moja majka u početku nije bila za ovu vezu. Ali, kada osjetite da je “to-to”, onda je gotovo. Ja sam osjetila tu njegovu iskrenost i da imam mogućnost ponovo birati, opet bih njega izabrala.
Kojim vrijednostima se trudite da naučite svoju djecu?
– Imam sina Halida od četiri i po godine i kćerku Meryem staru godinu i po. Ne trudim se da budem savršena mama, ali trudim se odgojiti sretnu djecu. Da bismo odgojili sretnu djecu, moramo prvo mi biti sretni. Sama pomisao da sam majka dvoje djece me čini sretnom. Vrijednosti u odgoju se ne mjenjaju. Za mene je najbitnije kod djece iskrenost i da žele drugima ono što bi poželjeli i sebi, jer tek tad će biti istinski sretni i zadovoljni u životu.
Jeste li ikada razmišljali o tome da možda dođete živjeti u BiH?
– Naša velika želja je, naravno, vratiti se u Bosnu, odnosno više moja. Nažalost, trenutno poslovne obaveze ni kod muža, a ni kod mene to ne dozvoljavaju, a za poslije, iskreno se nadam. Bilo gdje da se okrenete u Istanbulu su velike gužve, vrijeme i život prolaze u žurbi da se sve stigne. Lijepe Bosne, zelenila čistog zraka i rahatluka nigdje nema. Suprug zbog poslovnih obaveza uvijek ostaje vrlo kratko u BiH. Sarajevo i Mostar obavezno posjetimo kada dođemo. Suprug najviše poželi pitu ispod sača, ja, naravno, ćevape, a sin golubove na Baščaršiji.
Trenutno ste u posjeti porodici u Kladnju. Kako provodite vrijeme?
– Zbog stanja s Corona virusom ove godine smo veliki dio odmora proveli u okviru porodice u bašti. Mama ima prelijepu veliku baštu, tako da djeca tu uživaju. Sve prirodno jedemo, na čistom zraku, tako da je ovo i djeci, a i meni jako prijalo. Organski, odnosno prirodni proizvodi koji su ovdje, tamo u Istanbulu teško se mogu naći. Djeca i ja smo dobili zbog toga nekoliko kilograma viška.
Pretpostavljam da suprugova porodica priča turski, a Vaša majka bosanski, kako se sporazumijevaju kada se sretnu?
– Sva suprugova porodica je u Istanbulu. Oni slabo dolaze u Bosnu. Ja sam ta koja uvijek ide u Bosnu. Moja majka često dolazi u Istanbul i bude po tri mjeseca. Nismo željeli dadilju dok djeca ne odrastu do obdaništa, pa moja majka i suprugova majka naizmjenično čuvaju bebu. Halid ide u obdanište, a Merymu čuva svekrva. Moje radno vrijeme je fleksibilno, čak i od kuće ponekad završavam poslove tako da uspijevam uskladiti sve obaveze. Naša prednost je što suprugova porodica zna bosanski jezik, tako da i kad moji dođu, ne bude problema. Kada dođe mama, ona bude s djecom po tri mjeseca i dobro se snalazi. Iako ne zna jezik, ide u market, park i sve završava.
