Nijedan put kojim sam išao do sada nije bio prav ni lagan, pa ni ovaj do Bordeauxa i Parisa. Nisam bio zadovoljan tretmanom pojedinih profesora u Tuzli, prijavio sam se na konkurs Ambasade Francuske u Bosni i Hercegovini, ispunio sve tražene uslove i postao njihov stipendist
Dugogodišnji televizijski novinar i urednik, danas priznati stručnjak u oblasti komunikacija i odnosa s javnošću, svoja znanja i iskustva proširuje u Francuskoj. Kao stipendist Vlade Francuske, dobio je priliku da istražuje utjecaj online komunikacija filmskih festivala regije Balkana na kulturnu diplomatiju ovih prostora. Doktorski studij upisao je samo s jednim ciljem – da iz uloge profesora, sve stečeno podijeli sa studentima nekog od fakulteta ili akademija u Bosni i Hercegovini.
– Nikad ne reci nikada, ali mislim da sam svoju televizijsku karijeru odavno završio – bio je odgovor Damira Šehanovića na usputno pitanje, prije intervjua, zašto ga već dugo ne viđamo na TV ekranima.
Njegove emisije DAMAR bile su izuzetno kvalitetne i gledane. Nakon sedam sezona serijala, u kojima je ugostio najznačajnija imena iz svijeta muzike, sporta, pozorišta, filma … odlučio je napraviti korak dalje. Autor je prvog velikog live showa „Kod kuće je najbolje – sa Damirom Šehanovićem“ u kojem je s bendom i najkvalitetnijim bh. izvođačima tematski tretirao značajne muzičke fenomene. Prije deset godina je nestao s tv ekrana i počeo jedan potpuno novi život.
Posvetio sam se oblasti koja je tih godina bila u ekspanziji. Odnosi s javnostima je nauka koja me uvijek zanimala. Komunikacija je danas ključni element poslovanja i postojanja na tržištu, bez obzira radi li se o kompaniji ili individui. Volim raditi s ljudima, prenositi im svoja iskustva i znanja, te uživati u njihovim uspjesima nakon završenog posla – počinje svoju priču Damir Šehanović, magistar novinarstva i odnosa s javnostima, danas doktorski kandidat na Univerzitetu Bordeaux Montaigne u Francuskoj.
Kako ste pronašli svoj put do Francuske?
– Nijedan put kojim sam išao do sada nije bio prav ni lagan, pa ni ovaj do Bordeauxa i Parisa. Išao je preko Tuzle, Sarajeva i Lyona i bio pun prepreka, koje sam uspješno prelazio. Tek prije nekoliko godina sam shvatio koliko sam uporan i kako nikada ne odustajem od svojih ciljeva.
Doktorski studij sam upisao u Tuzli samo s jednom željom – da svoja znanja i iskustva jednog dana, kao profesor, dijelim sa studentima. Taj posao sam zavolio kroz prilike koje mi je pružio moj mentor Najil Kurtić na postdiplomskom studiju, kada sam održao nekoliko predavanja za kolege s prvih godina studija. Nakon objavljivanja knjige „Biti Celebrity“ nova iskustva predavanja sam sticao kroz rad sa studentima na fakultetima u Sarajevu, Banjoj Luci, Mostaru i Tuzli. Tada sam sebi definitivno priznao da je posao profesora-predavača na nekom od univerziteta nešto čime želim da se bavim. Kada je želja jaka, stvari se nekako same počnu slagati. Nisam bio zadovoljan tretmanom pojedinih profesora u Tuzli, prijavio sam se na konkurs Ambasade Francuske u Bosni i Hercegovini, ispunio sve tražene uslove i postao njihov stipendist.
Ali, to je bio tek početak borbe?
– Da, velike borbe koja je trajala skoro dvije godine. Stipendija ne znači automatski i početak doktorata na nekom od univerziteta. Mentora i univerzitet morate naći sami. Otežavajuća okolnost je bila što tražim univerzitet gdje mogu raditi s mentorima na engleskom jeziku. Nakon višemjesečnih pregovora, Univerzitet u Lyonu je bio prva opcija. Proveo sam tamo cijeli mjesec, ali administrativne prepreke su bile jače. Kada krenete u borbu s administracijom u BiH, ne zaboravite da je u nekim zemljama taj proces mnogo komplikovaniji. Ali, bio sam uporan, nisam odustajao. Veliku ulogu su odigrale kolege iz Ambasade Francuske u BiH: Catherine, Željka, Sylvain … i danas sam tu gdje jesam. Doktorski kandidat Univerziteta Bordeaux Montaigne s dvoje izvrsnih mentora, Divinom Meigs i Alainom Kiyindouom.
S mentorom
Šta je tema Vaših istraživanja?
– Ostao sam u oblastima kojima sam se ranije bavio – kultura, umjetnost i odnosi s javnostima. Povezao sam to u temu koja će se baviti utjecajem festivala filma u regiji Balkana na kulturnu diplomatiju između zemalja nastalih raspadom Jugoslavije. Fokus sam stavio na tri najznačajnija regionalna filmska festivala: Sarajevo Film Festival, beogradski FEST i Pula Film Festival. S festivalima sam sarađivao od ranije, većinu ljudi znam, oblast mi je mnogo bliska tako da sa zadovoljstvom istražujem, čitam i pomalo pišem. Bezrezervnu podršku daju mi i moji mentori u Bordeauxu i Parisu, Alain Kiyindou i Divina Meigs, oboje vrhunski stručnjaci u svojim oblastima, ali i sjajni ljudi. Raditi na institutima MICA u Bordeauxu, gdje je moj mentor direktor i na Maison de la recherche Sorbonne Nouvelle u Parisu za mene je velika privilegija. Uslovi u kojima se ovdje studira za većinu naših univerziteta su nezamislivi. Ovdje se profesori prema studentima odnose s poštovanjem, odgovaraju im na mailove i telefonske pozive, tretiraju ih kao kolege u pravom smislu te riječi. Nakon prvobitnog šoka brzo sam se navikao. Uživam u radu i vjerujem da ću napisati dobru disertaciju.
Vaši odlasci u Francusku izvrsna su prilika i za širenje poznanstava, upoznavanje zemlje, kulture, znamenitosti … Koliko vremena imate za to?
– Nađem ja vremena za sve ono što volim i što me ispunjava. Provesti dva mjeseca godišnje u Francuskoj velika je privilegija i otvara mogućnosti za mnogo novih iskustava. Regija Bordeauxa poznata je po vinogradima i sjajnim vinima, tako da sam prošle godine u septembru obišao nekoliko vinograda i kantina, kušajući neka od njihovih najboljih vina. Bordeaux je prelijep grad koji je u posljednih 15 godina doživio svoju turističku ekspanziju, pun je znamenitosti, divnih parkova i jedan od najprilagođenijih gradova za bicikliste. O Parisu ne trebam posebno ni govoriti. Dovoljno je izaći na ulicu i osjećati se kao u nekom filmu. Obožavam Luksemburški park, pariske avenije i arhitekturu, muzeje koje možete svaki put iznova obilaziti. Nekada je dovoljno sjediti pored Sene, gledati mostove, prolaznike, slušati ulične svirače … i osjećati se posebno. Ove godine sve je drugačije zbog pandemije virusa pa je turista neuporedivo manje nego ranije. Ali, u svakom zlu i neko dobro – otišao sam u dvorac Versailles i bio u prilici šetati kroz odaje Luja XIV. Prijateljica, koja je inače vodila turističke ture po dvorcu, rekla mi je da neke od prostorija ni ona nikada ranije nije vidjela zbog ogromnih gužvi.
S mentoricom
Kako su Vas primili u Francuskoj?
– Naslušao sam se raznih priča o Francuzima – kako su hladni, negostoljubivi, kako ne znaju i ne žele pričati engleski jezik … Moja iskustva su u potpunoj suprotnosti s tim. Od administrativnih službenika na Univerzitetu u Bordeauxu do prodavačica u pariskim pekarama – svi su divni i ljubazni. Možda je i do mog pristupa, ali iskustva u Francuskoj su zaista prelijepa. Francuski jezik tek učim tako da nakon druge-treće rečenice kažem: „Je ne parle pas Francais. Vous parle Anglais?“. Rijetko kada sam dobio odgovor – ne. Barem se potrude. Upoznao sam mnogo divnih ljudi u Francuskoj kroz odlaske na školovanje, ali i preko prijatelja koji odavno žive tamo. Nedavno sam na svom FB profilu citirao Balaševića: „moj stijeg na svakom gradu je gdje mi se neko raduje“ – i zaista je tako. Kad god dolazim u Francusku tamo su ljudi koji mi se raduju i kojima se ja radujem.
Pandemija virusa COVID-19 usporila je cijelu Planetu. Koliko se to reflektiralo na Vas i Vaš rad?
– Trebao sam cijeli maj provesti u Parisu, ali kako su granice bile zatvorene, mentorica i ja smo radili online, tako da nisam u velikom zaostatku. Srećom, uspio sam doći i provesti cijeli oktobar u Francuskoj, upisati drugu godinu doktorata u Bordeauxu i nastaviti rad s mentoricom u Parisu. Sve vrijeme sam na licu nosio masku, doživio sam ponovo policijski sat, ali učinio sam sve da se prilagodim i da mi ništa ne pokvari utisak jednog od najljepših svjetskih gradova. Intenzivno smo radili, ali veliki je posao tek ispred mene. Potrudit ću se da ovo „virusno vrijeme“ iskoristim za čitanje i pisanje, istraživanje neke arhivske građe koju sam već dobio iz Jugoslovenske kinoteke i kolega s festivala, da budem što svrsishodniji tokom zime koju inače ne volim. Vjerujem da će i ovo globalno ludilo stati, da ćemo se vratiti nekom normalnom životu i da ću biti spreman na proljeće za Paris, kada bi trebalo da prezentujem prvi dio svojih istraživačkih aktivnosti.