Violeta Smajlović Huart, violinistica s adresom u Parizu, Sarajka rođena u porodici istaknutih muzičara govori za “Azru”. Pomislim koliko bi moj tata bio sretan da radim u sobi u kojoj je godinama predavao baš najpoznatiji francuski kompozitor Messijan. Dok sam bila dijete, u Štrosmajerovoj ulici, uvijek se čula kvalitetna muzika iz našeg stana. Volim da obnavljam tu tradiciju kad god sam u Sarajevu. Život uz muziku je poklon koji je sin Ilan dobio gotovo uz rodni list. I kad više ničeg nema i ne bude, bit će muzika! Violina bar nije zarazna, može joj se čovjek bez straha približiti. “Rođendan uz Muziku na žici” planiramo i u Parizu i u Sarajevu, u čast 250 godina rođenja Beethovena i 25 godina mira u BiH. Ova kriza je promijenila, ali nije zaustavila živote
Violeta Smailović Huart, Sarajka je s adresom u Parizu. Školovala se na najprestižnijim muzičkim institucijama u Italiji, Francuskoj, Americi i nekadašnjoj Jugoslaviji, gdje je stekla desetke diploma od kojih najvažnijom smatra onu s Conservatoire National Superieur de Musique de Paris. Nastupa često po najznačajnijim salama svijeta, ali Sarajevo je i dalje njen najvažniji grad. Tu je još kao djevojka stekla zvanje redovnog profesora. Kad god je u prilici, dolazi u svoj grad sa sinom na kojeg je, također, prenijela ljubav prema muzici. Svoja znanja prenosi studentima širom svijeta. Predaje na jednoj od historijski najznačajnijih muzičkih akademija u Evropi, na samo nekoliko koraka od pariske Sorbone. Osnovao ju je Vincent d’Indy, a kroz nju su prošli neki od najznačajnijih muzičara poput Messiaena, Milhauda, Albeniza. Veliki kompozitori Cesar Franck i Eugene Ysaye su tu održavali zajedničke koncerte.
Otac Avdo Smailović: Veliko ime u historiji muzike u BiH
Posebno se ponosi svojim porodičnim stablom. Njen otac bio je poznati bh. kompozitor Avdo Smailović, rođen 1917. godine u Visokom, preminuo 1984. u Sarajevu, a iza sebe ostavio duboki trag u muzici. Njegovo ime sada nose neke ulice i škole u BiH, a portret mu je i na poštanskoj markici.
Pariz je čaroban i inspirativan za svakoga, za umjetnike posebno. Koliko je Vas Pariz promijenio, unaprijedio, šta Vam je sve pružio?
– Moja realnost je dugo godina, moglo bi se reći sve do početka Covid krize, bila prečesto uslovljena trijanglom “kofer, hotel, violina”, tako da je sticajem okolnosti dimenizja koju život u Parizu pruža bila svakako prisutna, ali podosta i zanemarena. Naprimjer, tek ovog ljeta sam otišla prvi put na par udarnih turističkih mjesta poput vrha Trijumfalne kapije ili Monetovog muzeja pokraj Pariza… A koliko me promijenio ili unaprijedio, to ni sama ne znam. Mislim da ni grad ne može mijenjati čovjeka još manje čovjek grad. Svakako grad daje formu, formu na kojoj će mi mnogi i pozavidjeti, budući da je riječ o Parizu. Ali, naša suština putuje s nama kroz život, bilo gdje da živimo, a ostalo je, čini mi se, paket. Naravno, Pariz je inspirativan i čaroban, u potpunosti sam saglasna.
Kada danas uđete u salu Messiaen, Vašu radnu sobu, šta kažete svojim studentima tokom prvog susreta?
– Prije nego im bilo šta kažem, često pomislim kako je moj život baš nekako kao da piše roman, scenarij… Pomislim koliko bi moj tata bio sretan da radim u sobi u kojoj je godinama predavao baš najpoznatiji francuski kompozitor Messiaen. Pomislim i kako imam veliku odgovornost i zbog institucije na kojoj predajem, ali iznad svega i prije svega zbog studenta koji je preda mnom i koga će moje riječi najčešće trajno formirati.
A onda, čini mi se da vrlo često kažem jednom jedno, a drugom nešto sasvim drugo, “znate, pedagog je kao doktor”. Ma koliko nam to današnja farmaceutska industrija nalagala, jasno je svima da paracetamol ne može ni liječiti ni izliječiti sve nas, teško da može uraditi išta osim malo sakriti simptom. Recept za prvi susret sa studentom, u ovom mom poslu, ne postoji. Nekako se usredotočim u potpunosti na to mlado biće koje je ispred mene i pokušam ga razumjeti, te za početak organizovati njegove probleme, a onda ga i efikasno uputiti kako da ih rješava. Osim onih koji su vezani za interpretaciju i tehničke probleme izvođenja na violini, u ovo današnje doba, studentima treba nada u bolje sutra. Možda je to jedina stavka koja nam je svima zajednička. Prekrasna stvar u pedagogiji je da ne možete jedno govoriti, a drugo raditi. Tako da nesebično radeći na studentima, ja ujedno radim i na sebi.
Vaše veze sa Sarajevom su neraskidive. Gdje god da živite na svijetu svako malo vas put dovodi u Sarajevo. Je li Sarajevo zaista tako magičan i privlačan grad? Šta mu nedostaje da bude još bolji?
– Mene za Sarajevo veže niz uspomena, vežu me duboka i iskrena prijateljstva. Ne vjerujem da to ima veze s magijom i privlačnošću samog geografskog odredišta koliko ima veze s mojim vlastitim iskustvima, emocijama, a emocije pokreću svijet, pa eto i mene. Moja veza sa Sarajevom je velika možda i zbog poštovanja vlastitih korjena. Pritom, izuzetno mi je važno da i moj sin upozna te korijene, da zna ko je i odakle dolazi, da upozna naš jezik, historiju, mentalitet, pa i gastronomiju. Ma koliko mi moja velika vezanost za Sarajevo tu i tamo zakomplikovala život, jer nije bilo jednostavno dolaziti dugo godina svakog mjeseca, moram priznati da mi nije žao, jer znam da sam u profesionalnom smislu ostavila nekog traga: na Muzičkoj akademiji u Sarajevu zaposlena su danas, kao asistenti, tri moja studenta, a u Sarajevskoj filharmoniji četiri bivša studenta. Danas, kada u Sarajevu imam samo jednu studenticu na doktoratu, dolazim više privatno, i znatno rjeđe. Dolazim uvijek s idejom da i sebe i druge ubijedim u neko bolje sutra koje, ipak, ovisi o nama. I kad mi to ne ide od ruke, kao nedavno dok sam boravila u Sarajevu, napravim čaj od đumbira, otvorim sve prozore stana i sviram. Dok sam bila dijete, u Štrosmajerovoj ulici, uvijek se čula kvalitetna muzika iz našeg stana. Jako volim da obnavljam tu tradiciju kad god sam u Sarajevu.
A šta nedostaje ovom gradu? Pa duga je lista … ali treba se koncentrisati na dobre stvari.
Svojim projektom “Muzika na žici” dali ste veliki doprinos razvoju umjetničke muzike u Sarajevu. Može li se taj projekt proširiti i na neke druge gradove u BiH?
– Projekt “Muzika na žici” je nakon zaključenog sedmogodišnjeg festivalskog ciklusa u Sarajevu nastavio da živi van granica naše zemlje. Već duže godina održavamo jedanput mjesečno koncerte “Muzika na žici” u historijskoj sali Cesar Franck na Scholi Cantorum. Održavani su master classovi i koncerti s istim imenom u Italiji, Sloveniji i Hrvatskoj. Baš kada smo dobili zeleno svjetlo od gradonačelnika Cannesa i San Rema da tokom ljeta 2020. radimo koncertnu turneju “Muzika na žici”, desila se pandemija. U Corona vremenu smo, ipak, više puta pravili koncerte online, na kojima su se i publika i učesnici povezivali iz raznih dijelova svijeta, od Dubaija, preko Pitsburgha do Gornjih Kastela. Čudna su vremena, mnogo toga ne može i možda će moći sve manje, ali ima mnogo toga šta može.
Prateći Vaše porodično stablo, čini se nekako prirodnim da je i Vaš sin ozbiljno shvatio muziku. Vrstan je pijanist i violinist. Kako vidite njegovu budućnost i karijeru?
– Život uz muziku je poklon koji je Ilan dobio gotovo uz rodni list. Ko zna da li bi se upravo tome moglo reći “muzički dar” ili jednostavno dar, jer darovitost je, bar djelomično, posljedica i genetike i okruženja. Pritom, u muzici, kao i u mnogo čemu, nema napretka bez ozbiljnog rada. Važno mi je da je uz talent koji je dobio stekao i radne navike kao gotovo neku vrstu imunog sistema koji će ga spasavati kroz život, ma koju profesiju da odabere. A naravno da mi je drago kad vidim kako uspijeva izbalansirano napredovati na oba instrumenta, a sve to uz zahtjevnu internacionalnu gimnaziju.
Da li muziku vidim kao njegovu budućnost? Ilan je krajnje kreativan momak. Kad su mu nedavno zadali u školi da nacrta olovkom autoportret, on je na 3D printeru kreirao neke nebodere, pa meni ništa nije bilo jasno. Na kraju je i te isprintane nebodere, i isprintanu biblioteku, violinu i klavir, pa čak i 3D printani minijaturni playstation sve poredao u okviru “svog” također 3D printanog lica i dobio najbolju ocjenu, bez obzira na to što je koristio sasvim neočekivanu tehniku… Znat će on šta raditi sa svojom kreativnošću, moje je bilo da ga naučim razlikovati dobro od zla, pravilno od nepravilnog, bilo da je to u muzici ili u životu generalno.
Corona je ostavila traga ponajviše na umjetničkom životu, jer nema koncerata, javnih nastupa… Kako Vi prolazite ovu fazu?
– Sve ono čega nema treba stvoriti ili bar stvarati. Ova kriza je za sve frustrirajuća, pa i za mene, naravno. Ali, nekad mi se čini da ova kriza u meni probudi kreativnost, što veća kriza, to veći osmijeh – i nada u bolje danas, pa onda, uzročno-posljedično i bolje sutra. Ne znam zašto je to tako. Baš ovih dana pripremamo performans “Kriza i komedija”, inspirisan trenutnom situacijom.
Ukratko, ja kroz ovu fazu prolazim ovako: u kvartu gdje živimo, tokom karantina u Parizu, teško se dolazilo do paprika. Kako nismo navikli da oskudijevamo u nečemu što volimo – prvi put smo odlučili u vrtu zasaditi paprike, pa smo mjesecima imali makedonske, talijanske, ljute, žute … razne vrste paprika. Na ovaj način sam se i kroz karantin bavila kulturom, ali agrokulturom. Kada sam vidjela da nema koncerata, počela sam ih organizovati online. Ako ne može u našim dvoranama i dvorištima, može na online platformama. I kad više ničeg nema i ne bude, bit će muzika! Violina bar nije zarazna, može joj se čovjek bez straha približiti. Bach, Beethoven, njihova muzika je preživjela i gore od Corone. Ima još toliko toga što moram naučiti i istražiti … Naći ću načina da dođem do toga ako Corona potraje.
Vaš temperament očito Vam ne daje mira. Neki novi projekti su u najavi, u Francuskoj ali i BiH?
– Prvi, a očito krajnje zahtjevan projekt, jeste preživjeti sve ovo što nas je snašlo. Ostati dobrog zdravlja i zdravog uma u cijeloj ovoj pošasti koja nas je snašla. A što se muzike tiče, čini se, bar zasad, moguća realizacija projekta “Rođendan uz Muziku na žici” planiranog i u Parizu i u Sarajevu, a u čast 250 godina rođenja Beethovena i 25 godina mira u BiH (u decembru 1995. godine potpisanog Mirovnog sporazuma). Uz to, radim na realizaciji online i/ili offline koncerata i master classova “Grande pauza” koji su planirani kao gotovo jedna vrsta podrške i nama umjetnicima, ali i publici, i možda, prije svega, mladima. Ovo je prilika da se u okviru koncerata, ako je moguće offline, ali ako ne, onda online, čuju vrhunski stručnjaci iz svjetskih muzičkih centara, neka sviraju, predaju mladima, neka nam kažu kako je ova pauza promijenila, ali ne i zaustavila živote. Sve nam ovisi od ovog nestabilnog sutra, ali i od naše motivacije. Trebamo slušati jedni druge, družiti se i učiti od uspješnih. Trebamo manje gledati vijesti kojima nas bombarduju, jer tako nećemo promijeniti ništa. A nakon Corone … doći će jedno novo sutra koje upravo stvaramo.