Trenutno je mali broj kazandžija, jer zanat izumire, mali je broj nas koji još rukom izrađujemo djela, mnoge kazandžijske radnje su se svele na mašinsku izradu ili uvoz. Privatno sam veoma skroman i osjećajan, okrenut sam ka stvaranju bolje budućnosti za vlastitu porodicu, koju želim uskoro da oformim. Posao ovisi o tankoj niti, neizvjesno je koliko će esnaf izdržati ovu pandemiju s obzirom na to da smo ostali i u nemilosti države, koja nema sluha za očuvanje tradicije
Sulejman Hrgić, tridesetčetverogodišnji Sarajlija, ističe se svojom pojavom i zanatom kojim se bavi. On je čuvar tradicije jednog od najstarijih poslova u BiH, umjetne obrade metala ili kako mi svi poznajemo i zovemo taj posao, on je kazandžija. Ljubav prema ovom poslu javila mu se u djetinjstvu pa mu je tata tu želju i ispunio.
– Oduvijek sam volio da ručno izrađujem predmete, kao dijete sam prve afinitete pokazao pri izradi igračaka, što je potaknulo mog oca da me u završnom razredu osnovne škole odvede kod majstora, hadžije Jabučara i shvatio sam da želim kazandžijskim poslom da se bavim, jer je spoj ručne izrade i umjetnosti.
Obično se ta zanimanja naslijede od starijih generacija iz porodice. Da li se u Vašoj porodici neko bavio tim poslom?
– Ja sam prvi iz svoje porodice koji se odazvao kazandžijskom pozivu.
Koja škola je potrebna da se završi za kazandžiju?
– Mašinska ili umjetnička, ali bi bilo najidealnije da se spoje obje škole, kao što je u mom slučaju, jer umjetnička škola daje jednu novu perspektivu na obradu metala s artističkog pogleda dok mašinska škola podrobnije uči ponašanje metala.
Imate li podatak koliko je kazandžija u Sarajevu, BiH?
– Trenutno je mali broj kazandžija, jer zanat izumire, mali je broj nas koji još rukom izrađujemo djela, mnoge kazandžijske radnje su se svele na mašinsku izradu ili uvoz.
Šta sve izlazi iz Vaše radionice, koje predmete pravite najviše?
– Nastojim što više ispoljiti svoj zanat kroz umjetnička djela koja stvaram, naročito slike koje odišu i starinom i modernizmom. Osim slika, fokusiran sam na izradu nakita kao vid revolta na nametnute trendove. Tradicionalne kazandžijske predmete, kao što su table, džezve, šećerluci, izrađujem po narudžbama s izabranim motivima, dezenima ili tekstovima, tako da predmet poput tradicionalne džezve postaje unikatan poklon.
Koliko je potrebno da bi se napravila jedna džezva, koji materijal koristite, tehniku?
– Za džezvu koristim mesing i bakar koji se oblažu kalajem, a sam proces izrade traje 3-4 dana. Prije početka kuckanja džezve potrebno je džezvu pripremiti za obradu, tj. prvo se pravi oblik, zatim se nasipa olovo ili katran zbog kuckanja, kako se ne bi probio materijal od kojeg se izrađuje džezva. Nakon što se iskalemi džezva, prenese motiv na džezvu kuckanjem, olovo ili katran se topi iz džezve i ona se potapa u kiselinu, kako bi se očistila od taloga, te se kalajiše. Jedna od najvažnijih faza izrade džezve jeste kalajisanje, jer se tim procesom stvara predmet koji je spreman za konzumaciju. Po zavšetku, na džezvu se prikuje drška i po želji patinira mustra, sad još zakuhajte kafu i to je to.
Koliko se pandemija odrazila na Vaš posao, s obzirom na to da stvari koje pravite najviše kupuju stranci?
– Posao ovisi o tankoj niti, neizvjesno je koliko će esnaf izdržati ovu pandemiju s obzirom na to da smo ostali i u nemilosti države, koja nema sluha za očuvanje tradicije, a politička obećanja se uvijek grade na očuvanju starih zanata. Nadam se da će napokon neko imati sluha pa čaršijama u Bosni i Hercegovini vratiti dušu i opravdati nazive čaršijskih ulica.
Uklopili ste i ljubav prema skatebordu. Kako je ona nastala i da li Vam je to neki ispušni ventil?
– Skateboard je sada hobi. Dugo godina bio je prva stvar u mom životu, ali kao i za stare zanate, država nije imala sluha za razvitak urbane scene i skateboard scene kao sporta. Skateboard je u odnedavno uvršten u olimpijske sportove, nažalost, kod nas se gleda kao na razonodu. S obzirom na godine koje su prošle, skateboard je u mom životu postao hobi i ispušni ventil kao i inspiracija i sloboda za izradu mnogih dijela koja se nalaze u mojoj radnji.
Ko je Sulejman privatno?
– Privatno sam veoma skroman i osjećajan, okrenut sam ka stvaranju bolje budućnosti za vlastitu porodicu, koju želim uskoro da oformim.
Kakav ste kao prijatelj?
– Na to pitanje će moji prijatelji da odgovore. Teško je sam sebe hvaliti (smijeh).
Iz kakve porodice dolazite?
– Živim u tradicionalnoj sarajevskoj porodici, s četiri brata i roditeljima.
Na koji način umjetnik treba svoju popularnost staviti u društvenu službu?
– Teško je definisati šta je danas popularnost, jer, nažalost, popularnost se mjeri šundom. Ja kao umjetnik mogu potaknuti mlade na kreativno razmišljanje, izražavanje slobode, pronalazak sebe – nekada je potrebna samo jedna iskra koja će promijeniti mlade, a na mladima ostaje promjena, ne samo u umjetničkom smislu već i u samoj kulturi razmišljanja, dijaloga, življenja.
Šta mislite o vremenu i generacijama u njemu, gdje je jedini životni parametar lajk na društvenim mrežama?
– Žao mi je generacija koje vrijednost života posmatraju kroz lajk. Ja lajkam lijep i sunčan dan koji mi nije promakao jer sam gledao u svoj pametni telefon. Život je lijep da bi se mjerio, živimo ga.
Šta je za Vas gubitak vremena?
– Gubitak vremena za mene je dan bez svrhe.
Vi ste uradili i najveću džezvu koja je ušla u Guinnessovu knjigu rekorda. Ko Vas je potaknuo da se odlučite na taj projekt, koliko je bilo potrebno sati, udaraca… ?
– Ja sam kao šegrt (učenik) pod patronatom svoga majstora Jabučara, zajedno s još četiri majstora, napravio najveću džezvu na svijetu. Bilo je potrebno mjesec za realizaciju tog projekta, a svaki od nas je imao svoj zadatak prilikom izrade. Bio je to dug proces s mnogo udaraca čekićem, ali trud se na kraju isplatio.