Benjamin Ribić: Sve se ostvaruje, ako ste dovoljno ludi!

Piše: Selma Memišević

Violina je moj najbolji prijatelj i krimi partner. Od profesora sam čuo rečenicu u koju duboko vjerujem: “…ona (violina) je jedina koja te nikad neće izdati!”  Uvijek sam bio motivisan i imao sam redovnu podršku moje mame i bake, koje su me othranile i odgojile, te se borile da bih ja jednog dana postao umjetnik. Nikad se nisam pretjerano zanimao za tuđa mišljenja, duboko sam posvećen muzici i njenom postojanju. Važno je da imate ogromnu vjeru u sebe

 

Travničanin Benjamin Ribić (20), violinist i kompozitor, student druge godine na Muzičkoj akademiji Univerziteta u Istočnom Sarajevu, violinu je počeo učiti u Osnovnoj muzičkoj školi u Travniku nakon koje je završio Srednju muzičku školu u Zenici. Već u toku srednjoškolskog obrazovanja imao je mnogo zapaženih nastupa kao solist i član s Kamerno-simfonijskim orkestrom Zenica i Kamernim orkestrom Srednje muzičke škole Zenica. S 14 godina je nastupao u Gewandhaus dvorani u njemačkom Leipzigu, koja važi za jednu od najboljih koncertnih dvorana u svijetu.

 

Pohađao je seminare kod eminentnih pedagoga: Vladimir Marković (Srbija) , YeonJu Yeong  (Južna Korea), Jovan Bogosavljević (Srbija), Marija Rajković (Srbija). Kao kompozitor, u septembru ove godine ostvario je saradnju s južnoameričkom izdavačkom kućom „Edition Testore“ (Quito, Ekvador), koja radi na publikaciji svih njegovih kompozicija u digitalnim i printanim formatima. Mjesec poslije osnovao je i Ansambl za savremeni zvuk  (Ensemble for Contemporary Sound) „Sequenza“, koji sačinjavaju studenti Muzičke akademije Univerziteta u Istočnom Sarajevu. Oni promoviraju Ribićevu i muziku savremenih kompozitora s najvećim fokusom na kompozitore minimalističkog pravca.

U saradnji sa Zavičajnim muzejem u Travniku izdao je i svoju prvu notnu publikaciju „Tri komada za solo violinu“. Izuzetnu saradnju ima i s bh. pijanistom Bartolomejem Stankovićem, koji ga je kao najmlađeg bh. kompozitora uvrstio u svoj projekt „Balkan Madness“.

Kada se javila ljubav prema muzici kao umjetnosti?

– Veoma rano. Imao sam prijatelje koji su svirali i poželio sam da i ja naučim, ne sluteći da će to jednog dana prerasti u moj život. Sjećam se da sam na prijemnom ispitu za upis u Osnovnu muzičku školu izrazio želju da sviram klarinet, ali baš te godine nastava na Odsjeku za klarinet je bila obustavljena. Violina mi je bila zadnja na pameti. No, moja pokojna baka je imala želju da neko od njenih unuka svira violinu pa sam zbog ogromne ljubavi prema njoj odlučio da se upoznam s tim instrumentom.

Sjećate li se prvog nastupa i Vaše prve kompozicije, šta Vas je inspiriralo?

– Sjećam se da sam na jednom od prvih časova violine, kada sam tek uspio da proizvedem ton na instrumentu, shvatio da će upravo taj instrument postati moj život i moj najbolji prijatelj. Pogotovo kad se sjetim svog prvog nastupa, na godišnjem koncertu Osnovne muzičke škole u Travniku, onaj trenutak kada sam izašao na scenu, potpuno nevino, sa užarenim srcem i rumenim obrazima odsvirao neku malu kompoziciju, i kada sam dobio prvi aplauz, to je bilo to. Rekao sam sebi: „Ovo je ono čime želim da se bavim i čemu želim da posvetim svoj život!“

Veoma rano sam se zapitao i odakle dolazi ta muzika koju sviramo? Imao sam sjajnog nastavnika violine Nebojšu Adžaipa koji muziku živi. On mi je usadio ljubav i žar za muzikom i violinom i mnogo puta mi je donosio aranžmane i transkripcije za violinu i klavir nekih poznatih tema iz filmova i slično. Veoma me interesovalo kako se sve to radi i onda sam počeo sam da zapisujem neke poznate teme iz filmova, a kasnije i neke svoje melodije i improvizacije koje sam čuo u svojoj glavi. Kada sam krenuo u Srednju muzičku školu, prestao sam da čujem tu muziku koja je odnekud dopirala u moje misli. Potpuno sam se posvetio violinizmu. Luđački sam slušao snimke Jasche Heifetza, Davida Oistrakha, Leonidasa Kavakosa i Maxima Vengerova. Istraživao sam muziku, nabavljao razna izdanja nota, tražio informacije o najpoznatijim kompozitorima i njihovim djelima. Pošto živimo u 21. stoljeću, internet je bio od velike važnosti, uspio sam nabaviti knjige, manuskripte violinista kompozitora u historiji, spise i dokumente iz života Nicola Paganinija i ostalih najznačajnijih violinista koji su ikada hodali planetom Zemljom. To mi je mnogo pomoglo da prokužim tehnike komponovanja, njihov pristup u pisanju za solo violinu. Negdje pred kraj Srednje muzičke škole, moja muzika je počela da mi se vraća i odjednom je u meni opet zaživio onaj dječak iz Osnovne muzičke škole i taj nevjerovatan naboj energije i emocije koji sam osjetio svirajući kao prvog dana.

No, moj ozbiljan rad na polju stvaralaštva počeo je kada sam upisao Muzičku akademiju Univerziteta u Istočnom Sarajevu. Imao sam sreću da učim od zaista sjajnog umjetnika i potpuno nevjerovatnog violiniste Jovana Bogosavljevića, koji je prvi vidio moje kompozitorske radove i rekao mi da moram da nastavim time da se bavim i da zaista posjedujem dar za to.

Koliko je teško biti umjenik u BiH?

– Zavisi koliko ste hrabri. Školstvo nam je na veoma niskom nivou, djeca ne dobijaju kvalitetne informacije i imaju vrlo malo prilika da bruse zanat. Koncertna scena klasične muzike u Bosni i Hercegovini se iz dana u dan bori za svoj opstanak. Sve se vrti oko novca, mladima se usađuje bolesna navika u vezi s muzičkim takmičenjima, srednjoškolci se forsiraju repertoarima samo da bi mogli da se pohvale diplomom s nekog takmičenja. Profesori uživaju u tome, njihove biografije iz dana u dan rastu na osnovu toga, u mnogo slučajeva na pozicije dolaze i u neku ruku neostvareni i neispunjeni  ‘‘muzičari‘‘, i sva ta višegodišnja frustracija se na kraju obruši na studentu ili učeniku. Nemamo muzičku kritiku, koncertnu agenciju, koncertne sale je teško dobiti ako već niste priznato ime u svijetu muzike, veoma malo mogućnosti za koncertiranje, a školujete se da jednog dana budete izvođač.. Ja sam imao neku sreću u životu, iako su i mene vukli u taj tamni svijet, ako se to uopšte može i spojiti s muzikom. Išao sam malo težim putem, vjerovao sam u svaki svoj ton i svaku sekundu provedenu s violinom, nisam želio da se takmičim i dižem svoj ego, ostao sam dosljedan muzici i umjetnosti i drago mi je zbog toga, jer već danas živim svoje snove o kojima sam kao mali maštao, a svakako, čeka me još mnogo posla. Veoma sam samokritičan, nekad možda i previše, i trudim se svakim danom da naučim nešto novo i postavim i ostvarim novi cilj.

Jeste li imali neprijatnih iskustava u poslu kojim se bavite?

– Uvjek postoje teški momenti u periodu kada se kao izvođač i umjetnik razvijate. Umjetnički put je veoma stresan i težak, a violina je lukav instrument, ukoliko joj se posvetite i izdvojite svoje vrijeme za nju, ona vam trostruko vrati. Ali, ako niste iskreni s njom, može vam zagorčati život. To me fasciniralo i kao osnovca, ta njena neosvojivost i lukavost, ali upravo je violina moj najbolji prijatelj i moj krimi partner. Od jednog profesora violine, na jednom masterclassu sam u povjerenju čuo rečenicu koja mi i danas odzvanja u ušima i u koju duboko vjerujem, a glasi:“…ona (violina) je jedina koja te nikad neće izdati!”  Uvijek sam bio motivisan i imao sam redovnu podršku moje mame i bake, koje su me othranile i odgojile, te zaista se borile da bih ja jednog dana postao umjetnik. Nikad se nisam pretjerano zanimao za tuđa mišljenja, duboko sam posvećen muzici i njenom postojanju. Važno je da imate ogromnu vjeru u sebe tako da ostali faktori prosto ne mogu da utječu na vas, ako ste iskreni u svom muzičkom putu.

Koliko Vas ljuti činjenica da se u našoj državi u velikoj mjeri marginaliziraju i sputavaju oni koji cijene i njeguju umjetnost, historiju, kulturu općenito?

– U neku ruku i razumijem zašto je to tako. Te proklete puške i nakon 25 godina se nisu ohladile, ljudi su još u 90-im godinama prošlog stoljeća, potpuno istraumatizovani, država funkcioniše tako kako funkcioniše. Tako je kako je i sami smo možda najviše krivi, prihvatamo tuđe, a naše omaložavamo. U muzičkom svijetu ako niste spremni na konstantne udarce i ako vas ijednog trenutka hvale i govore da vam super ide, vjerujte mi, radite nešto pogrešno. Ako ste dovoljno ubjedljivi na sceni, ljudi zaista prihvate vašu energiju i prepuste se, ali samo isključivo onda kada su vaša muzika i energija iskreni.

Da li ste imali priliku otići van bh. granica i razvijati svoj talent?

– Talent je zaista važan i ključni je faktor u umjetničkom izrazu pojedinca. Ali, prije ili kasnije shvatite da je talent jedan posto, a sve ostalo rad. Često o toj temi diskutujem i s mojim kolegama s Fakulteta. Ako posjedujete urođenu muzikalnost, ona je u početku kao nebrušeni dijamant i potrebno je mnogo vremena, čitanja, slušanja, vježbanja i proučavanja kako bi znali tu istu muzikalnost da ukanališete i iskoristite je kao sredstvo svoga izraza. Ja sam imao priliku da, osim što sam dosta čitao i bavio se materijom, isto tako pohađam i seminare eminentnih pedagoga koje imamo na Balkanu, i zaista mi je najvažnije da što je moguće više u životu zadržim status studenta i učim u svakom trenutku, ne samo na predavanjima, već i na ulici, u liftu itd.

Kakvo je stanje umjetnika sada s obzirom na pandemiju Corona virusa koja vlada svijetom?

– Situacija je katastrofa, kako kod nas, tako i u svijetu. Imao sam dogovorenu turneju od 10-ak koncerata po BiH s dragim kolegom i izuzetnim pijanistom Nikolom Radićem iz Srbije. Trebali smo da sviramo u svim većim gradovima BiH, čak su spominjani i koncerti u Hrvatskoj i Srbiji, međutim, morali smo da otkažemo i čekamo bolja vremena, jer je zaista nezahvalno raditi u ovakvim uvjetima i strogim epidemiološkim mjerama. Sve smo pomjerili za drugi dio sezone, poslije Nove godine. Zaista se nadamo da će situacija biti bolja i da će se pandemija okončati što prije.

Gdje sebe vidite u budućnosti?

– Ne razmišljam pretjerano o tome, veoma sam spontan, što je nekad dobro, ali nekad i loše. Živim u sadašnjosti, veoma sam realan u pogledu na svijet i ne volim da maštam. Vjerujem u rad i trud, a ono što je najvažnije, vjerujem u svoju muziku i vjerujem u svoju violinu. Veoma profesionalno i srčano se trudim posvetiti obavezama u vezi s instrumentom i radu na novim kompozicijama. Snovi mi se uveliko ostvaruju, sve sam uložio u ovo i apsolutno ništa više me ne interesuje u životu. Odlučio sam se za ovakav život, nekada je to veoma teško, nekad izgubite i neke prijatelje i osobe koje ste voljeli, ali ja za drugi put ne znam. Sve se ostvaruje, ako ste dovoljno ludi!

Imate li planova?

– Trenutno radim na novim djelima i novom violinskom repertoaru. Tokom ovog decembra očekuje me premijera moje kompozicije za klavir naziva „Ispovijed“, koja će se održati na tradicionalnoj Kulturnoj manifestaciji  „Dani Vojina Komadine“ na Muzičkoj akademiji Univerziteta u Istočnom Sarajevu u čast jednog od naših najvećih kompozitora. Premijeru djela „Ispovijed“ će izvesti naš već poznati i priznati pijanist i profesor Bartolomej Stanković. To djelo se našlo i na njegovom posljednjem nosaču zvuka u sklopu projekta  „Balkan Madness“ koji okuplja najznačajnije bh. kompozitore, starih i novih generacija. Također, radim i na snimanju CD – Albuma „Ispovijed“.

Ono što je možda trenutno i najveći projekt koji radim je 1.Internacionalni festival gudača „Mondo Degli Archi“ (Svijet gudača, prv.ital.), koji bi se trebao održati u aprilu 2021. godine u Istočnom Sarajevu. Na njemu će svi mladi gudači u BiH i šire imati priliku da usavrše svoje vještine sviranja te da nauče mnogo toga o violinizmu i istoriji gudača, a, osim toga, čast mi je najaviti da će predavači biti zaista sjajni umjetnici i pedagozi, održavat će se masterclassi, koncerti i predavanja i zaista se nadam dobrom odazivu i taj Festival će biti sjajna prilika za mlade gudače.

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti