Vedrana Cuca, samouka foodblogerica i fotografkinja: Hrana je nepresušan izvor inspiracije, želim napisati svoju kuharicu

Piše: Emina Dzafic

 

Vedrana Cuca (31), inžinjerka je informatike, samostalna i samouka umjetnica i fotografkinja s adresom u Sarajevu. Studirala je informatiku na Elektrotehničkom fakultetu, ali tu struku nikada nije zavoljela. Odlučila se za fotografiju, kojom se aktivno bavi već dvije godine. Neraskidiva veza Vedrane i fotografije počela je kada je bila još djevojčica, a mlađa sestra je njen prvi model. Također, spojila je svoje dvije najveće ljubavi – fotografiju i hranu.  Vedrana je i food bloger. Voli da kuha, a potom uživa da slika svoja jela. Želja joj je da jednog dana napiše svoju kuharicu. Kako uhvatiti pravi trenutak, kakvi su početni honorari za samostalne fotografe i šta je za Vedranu najveća inspiracija, ova mlada Sarajka govori za “Azru”.

Kako je informatičarka postala fotografkinja?

– Informatiku sam upisala kada još nisam znala ko sam i šta želim od života. U tom trenutku sam poslušala savjet drugih da je to zanimanje budućnosti i da garantuje poprilično sigurno zaposlenje. Kako je i meni samoj to imalo smisla, upisala sam, mada nikada nisam uspjela zavoljeti to zvanje. Za razliku od informatike, fotografija je od samog početka dobila posebno mjesto u mom srcu.

Informatiku doživljavam kao nešto suhoparno i hladno, što mi ne pruža prostora za kreativnost i ne daje mi priliku da se izrazim. Naravno, ona ne mora da bude takva, ali za mene jeste. S druge strane, fotografija mi pruža sve to i definitivno je nešto u čemu sam se pronašla.

Kada se desila ljubav prema fotografiji? Kakvi su bili počeci?

– Kada sam prvi put uzela aparat u ruke, a imala sam onaj mali digitalni fotoaparat, tjerala sam mlađu sestru da mi pozira do besvijesti. Nisam tada razmišljala o mogućnosti da ću se time baviti ozbiljnije u životu, sve dok nisam kupila prvi DSLR aparat. Potom sam počela da čitam o fotografiji, gledam tutorijale, bio je tu i kurs za početnike, koji je organizovala Aida Redžepagić, i to vrijeme je nekako bila prekretnica iz hobija u nešto mnogo više od toga. S vremenom sam spojila svoje dvije velike ljubavi, prema hrani i fotografiji. Nakon toga je nastao moj foodblog, ali i oblast u fotografiji koja me najviše interesuje – fotografija hrane.

 Uzimajući u obzir da je teško biti samostalni umjetnik i da to u počecima ne donosi redovnu zaradu, ipak ste se odlučili za fotografiju.

– Znate kako kažu, radite ono što volite i nećete raditi ni dan u životu. Tako i ja kada imam kameru u rukama, odem u neki svoj svijet i vrijeme staje. Teško je, prošla godina je bila posebno teška, kao i mnogim drugima, ali ipak ne mogu da zamislim da se u budućnosti bavim ičim drugim, ako ikako bude moguće.

Kakvi su bili početni honorari, jeste li nekada htjeli odustati jer ste smatrali da nije moguće živjeti od tog posla?

– Prvi honorari su bili smiješni, ali to su bili za mene najdraži zarađeni novci u životu. Mislim da je moj prvi plaćeni fotografski posao bilo slikanje jednog vjenčanja i bila sam tako ponosna na sebe što su meni kao početniku povjerili nešto tako bitno.

Šta je za Vas najveća inspiracija?

– Najdraže motive mogu podijeliti na dvije kategorije. Prvu čine meni bitni ljudi u životu. Uživam portretirati ih i tako čuvati dijelove njih za sebe i za one dane kada mi možda ne budu tako blizu. Drugi najdraži motiv je hrana i ona mi je nepresušan izvor inspiracije.

 Na koji način se izražavate i koji je Vaš stil u fotografiranju, odnosno šta za Vas predstavlja fotografija?

– Fotografija je za mene terapija. Ako se osjećam anksiozno i tjeskobno, skuhat ću nešto, postaviti scenu, rasporediti rekvizite, uslikati i obraditi fotografije. Nakon tog procesa, koji traje nekoliko sati, osjećam se mnogo bolje. Kad je riječ o fotografijama hrane, preferiram tamniji stil, tzv. moody fotografija hrane slikana na tamnijim podlogama, s jačim kontrastima. Naravno, to radim za svoj blog i kada slikam za svoju dušu. Kada radim za klijenta, radim u skladu s njegovim željama i potrebama.

Prema Vašem mišljenju, šta je ključ odlične fotografije?

– Ako fotografija budi neku emociju, ako je zapamtimo i ako nas potakne na razmišljanje, onda je to dobra fotografija. Postoje tehnički savršene fotografije uslikane vrhunskom opremom, ali, ukoliko tu nema priče i sadržaja, onda one nemaju posebnu vrijednost. Naravno, ako imamo spoj dobre kompozicije i dobrog svjetla, fotografija će da bude dobra, to je neko opšte pravilo.

 Kako uhvatiti “pravi” trenutak?

– To je, zapravo, najteže od svega, sve ovisi o vašem subjektu. Obično kada tek krenete da se bavite fotografijom, pravite veliki broj fotografija i nadate se da će od 200 samo dvadesetak da bude iskoristivo. Kad imate više iskustva, taj broj se smanjuje, naučite da budete strpljivi, da čekate prave trenutke i budete spremni na njih kada se dese. Tako i nastaju fotografije koje bude emocije.

 Kojim projektima se najviše ponosite?

– Volim sve svoje projekte, ali jedan moram da izdvojim, jer, ne samo da mi je profesionalno bio vrlo interesantan, nego sam imala priliku da radim s ljudima s kojima sam i dan-danas prijatelj. Riječ je o ljudima koji su stajali iza “Timeout” projekta: kuhanje na otvorenom, restorani koji nude streedfood varijacije svojih jela, što je svugdje u svijetu veoma popularno, ali je kod nas bilo nešto novo.

 Imate li uzore čije fotografije posebno volite, a koji su utjecali i na Vaš rad?

– Kada je riječ o portretnoj fotografiji, moram spomenuti Annie Leibovitz, ikonu fotografije i jednu od najboljih fotografkinja današnjice. Izdvojila bih i Stevea McCurrya, fotografa koji je poznat po radu za Nacionalnu geografiju.  Svaki put kada vidim neku fotografiju koja me oduševi, nebitno ko je autor, pokušavam da nešto naučim i primijenim u svom radu.

 Koje su Vaše želje, nade i snovi?

– Cilj mi je da, kada neko spomene fotografiju hrane u Sarajevu, moje ime bude jedno od prvih koje mu padne na pamet.

 Kako izgleda jedan Vaš radni rad? Šta sve zahtijeva, kakvu vrstu pripreme i organizacije?

– Ako tog dana imam zakazan shooting, prije izlaska iz stana više puta provjerim svu potrebnu opremu, po dolasku na mjesto prvo provjeravam uslove, svjetlost, napravim nekoliko testnih fotografija i onda počinje zabavni dio. Veliki dio mog posla je post produkcija i obrada fotografija i moram priznati da mnogo uživam u tom procesu, jer imam sirove fotografije, iz kojih potom izvučem što više mogu i tako im udahnem novi život.

Koliko su Vam društvene mreže pomogle da ljudi saznaju za Vas i upoznaju Vaša djela?

– Živimo u vremenu gdje svi kreativni ljudi imaju u rukama jednostavne, ali moćne alate da svoj rad predstave široj publici. Tako su i za mene društvene mreže neka vrsta portfolija, gdje dijelim s ostatkom svijeta možda i najbitnije dijelove sebe, a sigurno je da se više puta dešavalo da dobijem klijente putem društvenih mreža.

Koji je najveći izazov koji ste morali prevladati i kako ste to uspjeli?

– Bilo mi je veoma teško prestati porediti svoj rad s radom drugih ljudi i često sam oklijevala da objavim nešto ili da prihvatim neki projekt zato što nisam dovoljno vjerovala u sebe. Srećom, sve se rjeđe dešava da razmišljam na taj način, pokušavam da iskoristim sve prilike koje mi se pruže, a i greške ne posmatram više kao nešto katastrofalno, nego kao školu. Pogreške se dešavaju i najboljima, ali trebalo mi je dugo vremena da počnem razmišljati na ovaj način.

 

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti