Vedrana Božinović otvoreno: Ne nadam se ničemu dobrom i to me žalosti i plaši

5,4K

 

Pozorište je možda moguće odgoditi, ali sigurno nemoguće zaustaviti. Kultura uvijek prva osjeti svaki potres u budžetu i zadnja izađe na zelenu granu. Ne spadam u one koji su nakon što je nastupila pandemija uživali radeći na sebi, učeći strane jezike, kuhajući. Način na koji ovo društvo tretira žene, razmišlja o jednakopravnosti i nasilju nad ženama mnogo me više brine nego bilo koja reakcija na moj glumački angažman. Odgajajmo generacije koje misle. Najvažnije što dijelim s bivšim suprugom su naša djeca. Jako mi je stalo do mišljenja mog partnera, reditelja Andraša Urbana

Vedrana Božinović svoju karijeru gradi od 1998., kada je diplomirala na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu. Na sceni Narodnog pozorišta je mnogo puta zasijala u glavnim ulogama, a ponovo je u žiži zbog predstave “To nikad nigdje nije bilo”, u kojoj je udahnula život Lidiji, glavnoj ženskoj ulozi. Vedrana je zanimljiva i osebujna glumica u svakom smislu, kako poslovnom tako i privatnom. Jedna je od rijetkih koja prihvata hrabre uloge, glumi rame uz rame s bivšim suprugom Aleksandrom Seksanom, od kojeg se razvela prije nekoliko godina. Samo za „Azru“pristala je govoriti o svim poglavljima života, a na početku razgovora smo je pitali zašto je važno spomenutu predstavu igrati u postojećoj društvenoj klimi i kontekstu?

– Predstava „To nikad nigdje nije bilo“ nastala je na osnovu romana Tvrtka Kulenovića „Istorija bolesti“. Roman je objavljen 1994., pa ipak, iako je smješten u ratno Sarajevo, on primarno ne govori o ratu, već o gubitku. I to radi vrlo lično, s obzirom da je to period u kojem pisac gubi majku i suprugu (ja igram Lidiju, prvu suprugu profesora Kulenovića), koje umiru „prirodnom“ smrću, što se u tim okolnostima doima kao nevjerovatan apsurd. Na toj liniji i predstava je vrlo lična. Ne samo da je rađena kao vrlo ličan izraz poštovanja prema profesoru Kulenoviću, koji je bio omiljeni profesor generacijama studenata Filozofskog fakulteta u Sarajevu, pa tako i reditelju ove predstave Dini Mustafiću, nego se u njoj pojavljuju dokumentarna iskustva glumica i glumaca o vlastitim gubicima i iskustvima rata, pa i o Coroni. Profesor Kulenović je bio i dramaturg, a kasnije i direktor Narodnog pozorišta u Sarajevu, te je samim tim sigurno najpogodniji pisac s kojim počinje obilježavanje stogodišnjice postojanja našeg pozorišta. Mnogo je, dakle, objektivnih razloga. No, ako mene pitate zašto je važno igrati ovo djelo, onda je subjektivni odgovor vrlo jasan – da se podsjetimo svih vrijednosti iz perioda opsade Sarajeva, a koje smo tako lako i tako brzo zaboravili. Vrijednosti za koje se zalagao profesor Kulenović, svi oni čija imena iz „Bosanske knjige mrtvih“ kažemo na početku i oni koji su u toj knjizi, a čija imena ne kažemo, svi mi koji smo tada živjeli u Sarajevu… Ako postoji strašan gubitak koji nam se kolektivno desio, onda je to gubitak vrijednosti zajedništva, komšiluka, multikulturalnosti, građanske odgovornosti, saosjećanja, brige za čovjeka, za neznanca… Važno je zapitati se – gdje je to nestalo?  I zašto – pojašnjava nam na početku Božinović.

Nakon dugo vremena Narodno pozorište je primilo svoje glumce na pozornicu. Kakav je osjećaj vratiti se ponovo sceni nakon što nas je Corona zatvorila u domove? Kako ste izdržavali sve ovo vrijeme bez glume?

– Narodno pozorište je počelo da radi čim je to bilo moguće, u julu prošle godine izašlo je s prvom postlockdown premijerom. Od tada su izašle još dvije predstave, što je gotovo kao da ne postoji pandemija. Igrali smo reprizna izvođenja, poštujući mjere onoliko koliko se to može u situaciji scene i potpuno kada je riječ o publici i prostoru izvan scene. Nije jednostavno, zato jer gluma nije umjetnost koja uvijek podnosi fizičku distancu. Pokušavali smo održavati kontakt s publikom i u ta dva mjeseca totalne obustave života emitovanjem online predstava, snimali smo poeziju, pripovijetke, slali poruke podrške… Sve to govori da nam je jako stalo do naše publike i do kontinuiteta pozorišta. Postojalo je vrijeme u kojem sam se pitala da li ćemo se ikada vratiti na scenu. Nakon ovog iskustva pandemijskog rada pod maskama, jer smo sve do posljednje probe naše nove predstave nosili maske na sceni, vjerujem još više da je pozorište možda moguće odgoditi, ali sigurno nemoguće zaustaviti. Dokle god postoje ljudi kojima je ono važno. Nažalost, čini se da ti ljudi ne sjede na mjestima gdje se odlučuje o pozorištu. Žao mi je da ne vidim svijest o tome koliko je kultura nastradala za vrijeme pandemije, da nema niti jednog plana kako pomoći umjetnicima koji se izdržavaju od svoga rada, a koji im je sada onemogućen. To nisu razmaženi povici nekorisnih članova društva, kako se to pokušavalo predstaviti, nego realni pozivi upomoć. Ne postoji država u Evropi koja nije prepoznala štetu koju je Corona donijela umjetnicima, kulturi, osim BiH. Uz to da mi je sasvim jasno da ova država nije uradila gotovo ništa ni na saniranju štete u ostalim oblastima, znam i to da je kultura oblast koja prva osjeti svaki potres u budžetu i zadnja izađe na zelenu granu. Dakle, ne nadam se ničemu dobrom i to me žalosti i plaši.

Šta je Vama Corona donijela, a šta oduzela?

– Nije mi donijela ništa dobro. Ne spadam u one koji su uživali radeći na sebi, učeći strane jezike, kuhajući… Od samog početka bila sam užasnuta vijestima o broju umrlih i jako zabrinuta jer nikada nisam povjerovala da će se raditi o samo nekoliko mjeseci. Dogodila se, zapravo, jedna vrlo čudna stvar, Corona je bila kao neko povećalo pod kojim se odjednom našlo društvo u kojem živim i sve što ne valja naprosto je postalo mnogo vidljivije.

Mnoge Vaše kolege imaju običaj reći da su film i televizija važni, ali da pozorište nosi posebnu magiju. Šta je Vama pozorište?

– Za mene razlog te magije leži u činjenici da se pozorište dešava sada i ovdje, da je živo. Iako je publika u mraku, osjećate njeno prisustvo i uvijek je drugačije, mada je riječ o „zadatom“ materijalu. Uvijek morate proći put svake uloge ispočetka, nema ponavljanja rezultata. Ulazite u predstavu kao da ne znate šta će se desiti na kraju i idete korak po korak. Jasno se zna svaka pozicija tokom predstave, šta ide iza čega, znate tekst, ali ipak uloga nije koreografija. Gradi se iznova iz predstave u predstavu. To je jako uzbudljivo. Pozorište je nastalo iz rituala i ja taj ritual zajedništva još osjećam kad igram na sceni, ili kada gledam istinski dobre predstave. Ako smo išta naučili u vremenu pandemije, onda je to da nam je, bez obzira na sav tehnološki napredak, potreban živ čovjek. Živa komunikacija. Pozorište to nudi na jedan specifičan način. Zato ga volim.

Vi ste jedna od rijetkih glumica koje pristaju na hrabre scene koje se u našem društvu smatraju škakljivim. Rijetko koja bi pristala na ulogu Funde Eser u predstavi „Snijeg“ da se ogoli na sceni. Samim tim ste pokazali da ste hrabri, da ste svjetski, da ste potpuni kao glumica, no izazvali ste reakcije. Šta to govori o društvu i njegovom sazrijevanju?

– Ne razmišljam o tome na takav način, niti uloge gledam na takav način. Funda Eser je važna zbog toga što se u jednom izrazito patrijarhalnom društvu bori za vlastitu emancipaciju i emancipaciju žena generalno. Što vjeruje u pravo izbora. Način na koji ovo društvo tretira žene, razmišlja o jednakopravnosti i nasilju nad ženama mnogo me više brine nego bilo koja reakcija na moj glumački angažman. To što još imamo situacije u kojima čak i žene za sebe prvo kažu da nisu feministkinje, kao da je riječ o nekoj uvredi, a ne borbi za ljudska prava, govori mnogo o njegovom sazrijevanju. Onda kada shvatimo da je cijeli „ženski“ pokret počeo kao borba za jednaka prava s muškarcima, da su žene, radnice, izašle na ulicu da bi protestovale protiv manjih plaća u odnosu na muškarce koji su obavljali isti posao, da su tokom tih protesta pretučene, zatvarane, ali nisu odustale – možda počnemo shvatati šta je ishodište feminizma. Danas glasamo, vozimo automobile, radimo, imamo pravo na imovinu, na zaštitu, na plaću i penziju, školovanje, liječenje, kontrolu nad vlastitim tijelom i životom… upravo zahvaljujući nekim ženama koje nisu odustajale. Pošto mislim da ta borba nikako nije završena, onda mislim da nemam prava da odustanem. Radi nekih novih žena koje dolaze. I radi ljudskih prava generalno.

Vi scenu dijelite s bivšim supugom, i odradite i tada vrhunski posao. Jeste li ikada dozvolili da privatno utječe na poslovno?

– Najvažnije što dijelim s bivšim suprugom su naša djeca, koja, bez obzira na činjenicu da više ne živimo zajedno, imaju potrebu i pravo na oba roditelja. Mislim da odrasli, razumni ljudi moraju pronaći načine na koje mogu komunicirati u svakoj situaciji. Posebno kada su u pitanju djeca. Na vrijeme koje smo proveli zajedno gledam s velikom ljubavlju, mada mi je jasno da bi mnogo sočnije bilo da se javno ili tajno mrzimo. Mi kao partneri više ne postojimo, ali smo partneri kada je riječ o odgoju djece i to je za mene vrlo važna stvar. Privatno sam sretna da moja djeca imaju izvanrednog oca koji brine za njihovo dobro i uvijek je tu kad je potrebno, a poslovno mislim da je svakom glumcu i glumici u interesu imati tako dobrog i požrtvovanog partnera na sceni kakav je Aleksandar Seksan.

Čije mišljenje o ulogama najradije čujete, a čije savjete poslušate?

– Mišljenje ima svako. I vrlo rado će ga podijeliti s vama. Naučila sam saslušati. To je dio posla kojim se bavim. Javni posao podrazumijeva i to da vas svako može zaustaviti na ulici i reći vam koja vam frizura najbolje stoji ili koliko kilograma treba da imate. Naučila sam da mi to ne smeta. Ne smatram se, ipak, javnom ličnosti u tom smislu, jer je moje djelovanje vezano pretežno za pozorište, koje je mnogo intimnije. Naprosto vas zna manji broj ljudi. Mislim da mi se dva puta desilo da me na ulici neko zaustavi zbog uloge koju sam igrala u pozorištu. Lijepo je čuti šta misli publika, jer za njih pravimo predstave. To nisu stručna mišljenja, ali jesu izuzetno važna. Volim razgovarati s kolegama s kojima radim, a onda i s onima koji dolaze na predstave, o svemu što kažu detaljno i vrlo pažljivo razmišljam. Tokom procesa najvažniji kontrolor leta je reditelj. Iako se u pozorišnom svijetu izraz „tvorac cjeline“ koristi pomalo pežorativno, reditelj to jeste. Njegova vizija oblikuje cijelu predstavu i ponekad, iako kao glumica mislim da nešto treba drugačije, treba naučiti poslušati nekoga ko vidi predstavu u cijelosti. Dakle – saslušam mnoge. Nisam od onih koji misle da sve znaju, ali na kraju mislim da od svih vanjskih savjeta poslušam ono što se slaže s mojom intuicijom o ulozi koju radim. Ono za šta nekako intuitivno slutim da bi moglo biti tačno. Jako mi je stalo do mišljenja mog partnera, reditelja Andraša Urbana.

Je li Vam nepodnošljiva ideja da u poslu nešto ne možete da uradite kako želite?

– Apsolutno ne. Ali je strašan izazov. A ja najviše volim strašne izazove.

Osim da nauče da vole sebe, šta je, prema Vašem mišljenju, danas ključno pitanje kad je riječ o ženama i njihovoj poziciji?

– Mislim da je ljubav neodvojiva od poštovanja. Ako ikad naučimo da volimo sebe, zajedno s tim bismo morale naučiti i da poštujemo sebe. Poštujemo svoja tijela, svoje znanje, svoje vrijeme, svoja prava… Poštujemo jedne druge i jedni druge. A ključ je, prema mom mišljenju, u obrazovanju. Stvari se neće promijeniti ni na kojem polju dok ne počnemo odgajati generacije koje misle. Dok god roditelji hvataju djecu za ruke i odvode ih na koncert pjevača koji žene naziva kučkama, dok god nam je porodična zabava rijaliti program u kojem je više medicinskog silikona nego iverice u namještaju, dok god uzgajamo neku kvazi tradiciju po kojoj se zna šta je čiji posao i gdje je čije mjesto – ništa se neće promijeniti. Uništili smo obrazovanje, dobili generacije suštinski nemisleće djece, odgajamo jeftinu radnu snagu za EU, usadili smo im toliko krivih uvjerenja i nakaradnih shvatanja da je sasvim razumljivo da smo tu gdje jesmo. U mraku.

Vjerovatno je iluzorno misliti da je svačiji život ispunjen isključivo mirom i srećom, osim lijepim trenucima, u životu ste se suočili i sa smrću i odlaskom ljudi koji su Vam značili. Na koji način prihvatate najteže gubitke i da je nešto moralo da se desi?

– Sve što se desi moralo se desiti. To je moj stav. Nije fatalistički i njime nikako ne mislim da trebam sjediti i pustiti stvari – pa šta bude. Itekako se borim, ali uvažavam i izvanjske faktore. Vjerujem u to da u svemu mora biti neko dobro. Možda ga samo ne vidimo u tom trenutku. S gubicima ljudi je teško. Tu čovjek zaista mora biti jak da bi prihvatio da je tako moralo biti. Imala sam nekoliko velikih gubitaka u životu, sa šest godina izgubila sam oca, poslije njega prije nekih devet godina i čovjeka koji mi je bio drugi otac i oba gubitka još bolujem. Moj telefon je pun brojeva ljudi koji više nisu među živima, jer ne znam da ih izbrišem. Svi ljudi koji su otišli stalno su sa mnom kroz stvari koje su mi govorili, događaje kroz koje smo zajedno prošli, trenutke koje smo dijelili. Nedostaju mi. U predstavi u kojoj igram jedan od glumaca, vrlo lično, kaže da gubeći ljude oko sebe gubi i dijelove svoga života. Mislim da to opisuje ono što ja osjećam.

U ljubavnom smislu, na šta danas ne biste pristali, a to biste uradili prije 20 godina?

– Mislim da u ljubavi nema mnogo pameti, što nema nikakve veze s godinama. I sa šezdeset se jednako fatalno zaljubljuje kao i s dvadeset. To valjda ne shvataju samo oni koji još nisu imali šezdeset.

Imate dvoje djece, kćerku Saru i sina Isu. Razmišljaju li da krenu maminim i tatinim koracima? Ukoliko bi željeli da se bave glumom, biste li im bili podrška?

– Sara je na drugoj godini Akademije scenskih umjetnosti u Sarajevu, na Odsjeku za glumu, tako da je tu stvar već gotova. Činjenica da je odrasla u kući u kojoj je naučila i naličje te, naizgled, jako sjajne medalje, a ipak izabrala da krene tim putem, govori o tome kolika je njena ljubav prema poslu koji je izabrala. I tu nemam ja ili bilo ko drugi šta da traži. Podržavam njene odluke, uz napomenu da je sad već dovoljno odrasla da će za svaku odluku snositi i posljedice. Generalno pokušavam da ih naučim da svaka odluka ima svoje posljedice. Nekada su one jako ugodne, nekada su jako neugodne, ali moramo naučiti živjeti s njima i o njima razmišljati prije nego odluku donesemo. Isa igra u nekoliko predstava u kojima je trebalo dijete i najljepše je što scenu dijeli sa svojim tatom, pa su stvari jednostavne. Mislim da je za njega to još igra. I nadam se da će se izigrati do vremena kada će trebati donijeti odluku o tome šta raditi u životu. Mada, poznajući našu djecu, i tu neće biti mnogo mogućnosti, osim podržati.

Dolaze li na Vaše predstave?

– Oboje idu na sve predstave koje mislimo da treba da ih pogledaju. Sara sada ima 21 godinu, tako da ima vlastite puteve, ali se sad često desi da meni preporuči film ili predstavu koju moram pogledati. Isa je redovan na svim predstavama u kojima igramo ja ili njegov tata, tako da gotovo zna neke napamet. Volim izlaziti s djecom. Sara i ja smo imale ritual odlazaka na koncerte Sarajevske filharmonije, a Isino omiljeno mjesto bio je Vanzemaljski muzej, kako ga je on zvao. Mislim da treba maksimalno iskoristiti sva mjesta kulture i umjetnosti koja nam se nude u jednom gradu, te od toga praviti zajednička sjećanja. I povode za razne razgovore.

Koje žene su bile važne u Vašem odrastanju?

– Odrasla sam među različitim, ali generalno vrlo jakim ženama. Prije svega, naravno – mama. U svakom smislu. Zanimljivo je da sam za mnoge stvari dok sam odrastala mislila kako nema šanse da ih radim kao ona, a onda shvatila da radim upravo tako. Postoje stvari koje me je naučila svojim djelima, neke svojim greškama, ali najvažnija stvar koju mi je usadila i na tome sam zauvijek zahvalna jeste da nikada ne odustajem. Njena vjera u to da ja sve mogu nekada je mnogo veća od moje. Vrlo često kaže da ja slušam, a onda radim po svom, ali to kaže na način da znam da ne smatra kako je to moja velika mana. Majka, mamina mama, naučila me ljubavi i tome da praštati nije uvijek slabost, ali da ne treba uvijek ni opraštati. To su komplikovane i suptilne lekcije. Ona je sigurno žena u čijoj sam ljubavi rasla od rođenja i koja me i dan-danas osnažuje. Baka, tatina mama, bila je prva feministkinja u mom životu. Ona me učila da poštujem sebe. Bila je vrlo stroga i iskrena i nikada ništa nije uvijala u oblatne i danas mislim kako je moje totalno odsustvo diplomatskih vještina njeno nasljeđe.

Jeste li imali sreće s prvom ljubavi?

– Imala sam sreće sa svim ljubavima. Svaka me nečemu naučila. Volim na to tako gledati.

Koliko brinete o svom zdravlju, fizičkom, psihičkom?

– Vježbam, mada mislim da to radim više zbog posla i činjenice da kao glumica moram biti u dobroj formi, nego što sam istinski svjesna benefita zdravog načina života. Za sebe imam najmanje vremena, što je jedna od bolesti mnogo žena koje poznajem. Moja trenerica Ellen, srećom, shvata moje potrebe, tako da treninge mogu uraditi i kod kuće i online i samostalno i kampanjski dolaziti u teretanu, sve dok ih redovno radim, za šta sam beskrajno zahvalna. Meni treba neko strog ko traži maksimum i tu se dobro slažemo. Psihičko zdravlje nastojim održavati odlazeći sa sinom u prirodu. Jako mi godi kada ga gledam dok trenira hokej, valjda je i zaleđena voda voda, a gledanje u vodu odmara. Uspijem povremeno i nakratko otputovati u Vojvodinu, koju sam zavoljela i koja odmara svojom ravnicom, poljima suncokreta i osjećajem slobode. Čitam. Nekad samo gledam u prazno i pokušavam da se ispraznim kao baterija. Izbjegavam vijesti. Tako… Ipak, mislim da se ni izbliza ne vodi dovoljno računa o tome koliko je pandemija utjecala na psihičko zdravlje svih nas. Posebno djece. Mislim da nas čeka dug i težak oporavak.

Koja Vam je rutina uljepšavanja i da li se mijenjala kroz godine?

– Malo se šminkam privatno. Zapravo, nikako. Poslije sve šminke na poslu nemam nimalo želje da na lice stavim bilo šta osim kreme. Vrlo sam vjerna istim ljudima godinama, Behki Baković, koja je moja dobra vila i koja se brine o tome koliko imam bora, celulita, kakva mi je koža, obrve, trepavice. Uvijek je divno otići kod nje i njenih prekrasnih cura, jer imam osjećaj da je to vrijeme samo za mene, a njega je tako malo. Druga važna osoba je Senad Šehić, on me je šišao i kad sam imala dugu kosu, on me je ošišao na kratku frizuru, ofarbao me u plavo i crveno i sve druge boje i generalno imam toliko povjerenje da i ne kažem šta i kako, on nekako prepozna sam u kojoj sam fazi pa me prati frizurom. Lijepo je da su mi i jedno i drugo prijatelji s kojima volim da razgovaram, tako da ne osjećam da sam na nekom tretmanu, nego na susretu s nekim ko mi je drag i koga jako poželim. Oni su moj beauty tretman, ali više po tome što me učine sretnom iznutra, jer su fenomenalni ljudi koje mnogo volim.