HERIONE COVID BOLNICA – Nives Vasilj: Sin je prečesto sam

Piše: Lejla Bejdic

Već godinu, u najvećoj svjetskoj zdravstvenoj krizi stoljeća koja odnosi milione ljudskih života širom svijeta, životi medicinskih sestara u Covid bolnicama, posebno onih koje su i majke, supruge, kćerke, okrenuli su se za 360 stepeni, a već više od 360 dana one ne znaju ni za dan ni za noć. Dok se uz ljekare u izolatorijima bolnica nesebično bore za živote pacijenata, izlažu sebe opasnosti te i ono malo slobodnog vremena koje, eventualno, imaju za predah sa svojim ukućanima provode u strahu da im ne donesu smrtonosni virus. Kriza je ozbiljno narušila i njihovo emotivno stanje, jer uz svu solidarnost, odlučnost i hrabrost, teško da ičija psiha može podnijeti toliko tragedija koliko dnevno one vide dok im ljudi umiru pred očima, a da to ne ostavi dubok trag. Postoji li barem jedan sretan trenutak u njihovim životima u posljednjoj godini, pitali smo medicinske sestre Covid bolnica: Sarajeva, Banje Luke, Mostara i  Tuzle. One svakodnevno čine sve što je u njihovoj moći da pomognu pacijentima, od kojih mnogima, nažalost, nema spasa. Svaki dan, nažalost, gledaju smrt.  Koliko su se životi bosanskohercegovačkih medicinskih sestara promijenili i u privatnom i u profesionalnom smislu otkako je počela pandemija, kako razmjere i posljedice pandemije Corona virusa psihički podnose, kako pokušavaju sačuvati svoje mentalno i fizičko zdravlje, kako njihove porodice reagiraju, koliko ih uopće viđaju, ko se brine za njihovu djecu dok su one skoro 24/7 na najtežim radnim zadacima u bolnicama? U ovom dijelu rubrike “HEROINE COVID BOLNICA” na ta i druga životno važna pitanja za magazin “Azra”  odgovara Nives Vasilj, glavna sestra Klinike za infektivne bolesti Sveučilišne kliničke bolnice Mostar

Kakvo je stanje u Sveučilišnoj kliničkoj bolnici (SKB) Mostar kada je riječ o pandemiji Corona virusa, opisala nam je glavna medicinska sestra Covid bolnice Nives Vasilj (39). Na početku razgovora za „Azru“ ispričala nam je koliko se njen život promijenio u privatnom i profesionalnom smislu.  

– Mnogo se promijenio, ali još više se promijenio pogled na život. Kroz ovo vrijeme pandemije sam zaista shvatila da je biti medicinska sestra, ne samo zanimanje, nego poziv. Poziv koji živite 24 sata, neovisno jeste li na poslu ili kući. Dostupna sam na mobitel 24 sata, tako da se granica profesionalnog i privatnog gotovo potpuno izbrisala – istakla je Vasilj.

 ZDRAVO OSOBLJE ZNAČI I NAJBOLJE LIJEČENE PACIJENTE

Kazala nam je da se mnogo potrošila i fizički i psihički, no najveći teret njenog posla kao glavne sestre u Covid bolnici jeste briga za osoblje.

– Smatram da, ukoliko imamo zdravo osoblje, i psihički i fizički, imat ćemo i najbolje liječene pacijente.  Posebno je teško bilo na početku pandemije, kada smo imali mnogo nepoznanica u vezi s virusom; hoće li se djelatnici razboljeti, ko će raditi… Svako od osoblja nečije je dijete ili roditelj. Najveći teret ove pandemije podnijele su sestre koje rade u turnusima. One su najviše uz pacijente kada im treba pomoć, kada ih ispraćaju svojim domovima, ali, nažalost, i onda kada se zadnjim dahom odvajaju od ovoga života. One su stalno prisutne. Jako su psihički potrošene. Svi smo, ali one su pogotovo. Njihovih 12 sati provedenih na poslu znači 12 sati intenzivnog rada, koji je težak, psihički i fizički. Vrijeme koje imaju kada odu kući nije ni blizu dovoljno da regeneriraju svu snagu koja im je potrebna za sljedeći radni dan – opisuje Vasilj.

Nives ima i 13-godišnjeg sina, koji joj pozitivno utječe na mentalno zdravlje, jer se uz njega odmara, radeći svakodnevne stvari kao i većina ljudi. Sretna je kada mu pomaže u školskoj zadaći, pa bila ona i online, jer joj je to odmor od svega što vidi, čuje i proživi među bolničkim zidovima.

DRAGO MI JE ŠTO SAM SE VAKCINISALA

– Suprug mi je zbog posla u inozemstvu. On i sin me podržavaju koliko mogu. Veoma mi je teško što mi je sin prečesto sam, jer sam mnogo vremena kroz ovu godinu provela na poslu. On je dobar dječak, pa će, vjerujem, sve ovo, ipak, biti dobro. Kao što sam već rekla, privatno i poslovno je kod mene gotovo potpuno isprepleteno, jer i kada sam kući, misli su dosta uz posao, a i stalno sam dostupna na telefon pa nerijetko se boravak kod kuće pretvori u posao – kaže nam Nives.

Dodaje da joj je neviđanje roditelja možda i najbolnija lična tačka koju joj je donijela pandemija.

– Svoje roditelje viđam jako malo, jer mi je mama onkološki bolesnik i bojim se otići do nje. Zato mi je veoma drago što sam se vakcinisala i jedva čekam drugu dozu pa da mogu malo slobodnije provoditi vrijeme s njom.  Meni je Covid-19 uzrok cijele napetosti, hoće li mi suprug doći ili neće, hoće li biti aviona ili neće… Zbog mamime bolesti sin ne može ići do mojih roditelja, a suprugov otac je, također, onkološki pacijent pa ne može ni kod druge bake i djeda.

Pitali smo Nives može li izdvojiti barem jedan sretan trenutak u posljednjih godinu.

– U principu, svaki dan dogodi se neki sretan trenutak. Najsretnija sam kada vidim pacijenta da na svojim nogama odlazi kući, a u očima njegovim i njegovih najbližih radost. Nemoguće je opisati koliko se raznih aktivnosti i procesa pokrene i ostvari u jednom danu. Kada se sve to dobro odradi i posloži i odem kući svome sinu, nazovem supruga putem Skypa… Sve su to trenuci radosti i zaista ih cijenim – kazala nam je Vasilj.

NIJE TO PLAŠENJE, NEGO POZIV NA ODGOVORNOST

Otkrila je i koliko sanja povratak u normalan život.

– Sad bih se mogla rasplakati. Sanjam to i želim svim srcem. Zdravstveni radnici najviše žele da se ova pandemija završi, a onda nekad čujem optužbe kako liječnici plaše narod u izjavama za medije. Nije to plašenje, nego poziv na odgovornost. Kad iziđem van ove bolnice i vidim ljude po gradu koji žive nekim normalnim životom, puni restorani, kafići, čini mi se kao da sam iskoračila u neki drugi svijet. I onda dođem ponovo u bolnicu i svaki dan se suočavam sa smrću. Nije lako, ali kao i do sada nastavit ću koliko je u mojoj moći živjeti dostojanstveno poziv medicinske sestre – kaže nam.

Nives smatra da SKB Mostar ima sve resurse potrebne za njegu svojih pacijenata.

– Kad je riječ o zaštitnoj opremi i lijekovima, veoma dobro smo opskrbljeni. No, ono na čemu se liječenje i skrb zasnivaju su ljudi, liječnici, medicinske sestre i drugo pomoćno osoblje. To je glavna okosnica cijele borbe protiv ove pandemije – zaključuje naša mostarska sagovornica.

 TEŠKO JE GLEDATI ČOVJEKA KOJI SE GUŠI I SVJESTAN JE DA UMIRE

– Teško je gledati čovjeka koji se guši. Ne može udahnuti i svjestan je da umire. Pokušava s tobom razgovarati i ti bi mu htio pomoći, ali nemaš načina… Činimo zaista sve što možemo i što znamo, ali smrt je nekada jača od svega.  Dok ovo govorim, pred lice mi dolaze i svi oni koji negiraju ovu bolest. Za neke Covid-19 ne postoji, a za mnoge je laka bolest. Moje su oči kroz proteklu godine vidjele više od dvije hiljade teških pacijenata koji su se borili za zrak, za život, jer su inficirani Covidom-19. Kada čujem sada da se neko ne želi vakcinisati, meni to apsolutno nije shvatljivo. Kako može tako neko razmišljati? Ja sam jedva čekala vakcinu, nije me briga ni kojeg je proizvođača. Ako stavim na vagu da svoje roditelje nisam vidjela pet mjeseci, a s druge strane, mogućnost da zagrlim svoju majku ako se vakcinišem, meni je sasvim logično da to uradim, zaštitim nju i sebe, a svojoj duši darujem radost kakvu daje samo majčin zagrljaj – poručuje Nives Vasilj.

 

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti