Kada sam imala tri godine, počeli su se javljati simptomi koji su uskoro potvrdili artritis. Najteži je bio period uoči ugradnje četiriju endoproteza u kukove i koljena, jer sam se morala boriti s nečim što ne vidim, ne znam kako izgleda niti čime rezultira. Prije tri godine izdala sam autobiografsku knjigu „Pokušaj biti ja“. Teško mi je bilo odviknuti se od štaka, jer sam se za njih psihički vezala, ali me moja ljubav naučila hodati bez njih
Aida Pehlivan (42) je Sarajka koju prati veoma teška, ali inspirativna životna priča. Vrlo rano suočila se s reumom, koja se s vremenom pretvorila u invaliditet, te je bila neophodna ugradnja četiriju endoproteza u kukove i koljena. Na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu stekla je zvanje socijalnog radnika. Prije tri godine objavila je autobiografsku knjigu „Pokušaj biti ja“, a lani dobila i svoje prvo zaposlenje kao osoba s invaliditetom. Po isteku ugovora, međutim, Aida je ponovno nezaposlena, ali, kako nikada ne sjedi skrštenih ruku, upisala je drugi ciklus studija na Fakultetu za upravu. Samo za „Azru“ ova heroina ispričala je svoju životnu priču, kojom želi motivirati i inspirirati druge.
– Kada sam imala tri godine, počeli su se javljati simptomi koji su uskoro potvrdili artritis. Dugo se držao pod kontrolom uz medikamentoznu i fizikalnu terapiju, bez fizičkih promjena i ja se iz tog doba sjećam samo bolnica i bolova. Nikada nisam raspolagala informacijom koliko daleko može otići ta bolest i tako nastaje moja želja da upišem srednju medicinsku školu, misleći da ću tu naučiti nešto više o artritisu. Poslije toga, pa i danas često kažem: pazi šta želiš, može ti se ostvariti, jer se meni ostvarilo baš tako da u srednjoj školi naučim sve o svojoj bolesti, ali na vlastitoj koži. Tadašnji doktor mi je isključio svu terapiju, ostavljajući samo mogućnost da u slučaju pojave bolova pijem analgetike. Ubrzo me je počelo boljeti, sve teže sam hodala, a deformacije su se počele nizati da više mogla sama ustati ili sjediti – prisjetila se Aida na početku našeg razgovora.
Kako ste na to gledali kroz odrastanje, je li Vam bilo teško prihvatiti?
– U najranijem dobu mislim da je najteže bilo mojim roditeljima, neke stvari ja sam tek kasnije shvatila. Naravno, bilo je teško, jer se dešavaju stvari koje ne mogu ni da ublažim ni da promijenim. Teško mi je da stojim, ne mogu da ustanem, zbog svega toga sam morala da napustim fakultetsko obrazovanje koje sam počela odmah nakon srednje škole. To mi je jako teško palo, ali eto, dragi Bog mi je dao novu priliku da se vratim obrazovanju i završim fakultet.
Ugrađene su Vam četiri endoproteze. Kako ste se osjećali znajući da će Vam te operacije promijeniti život?
– Sa 27 godina bila sam kandidat za ugradnju endoproteze. Iako je reumatolog predložio ugradnju samo endoproteze koljena, na Klinici za ortopediju mi je rečeno da je potrebno, osim koljena, ugraditi i oba kuka, i tada počinju moji najveći strahovi. Poslije ugradnje prve endoproteze kuka, osjećala sam se bolje, cijelo moje tijelo se rasteretilo nekog bola. Dok su mi nudili analgetike i mislili da se stidim tražiti ih, shvatila sam da sam do tada trpjela mnogo veći intenzitet bola. Poslije toga sam jedva čekala da završim ostale tri, čak sam to i zamolila i od tog trenutka počele su se rađati želje. Razmišljajući o tome šta bi bilo dobro da uradim za sebe, jer, ako sam poslije prve operacije bolje, zamišljala sam kako ću biti tek poslije četvrte, te odlučujem upisati fakultet. S obzirom na to da sam sebe izložila fizičkom naporu, jer sam se kretala pomoću štaka, na fakultet sam odlazila taksijem. Rekla sam sebi da ne smijem obnoviti nijednu godinu, ali da smijem pasti ispit.
Kako je tekao Vaš put oporavka?
– Najteži je bio period uoči ugradnje, jer sam se morala boriti s nečim što ne vidim, ne znam kako izgleda niti čime rezultira. S nepovjerenjem sam ulazila u to. Obećali su me upoznati s jednom gospođom za koju su pričali da je ugradila četiri zgloba i da se poslije zaposlila, međutim, kako se to nikad nije desilo, shvatila sam to kao imaginarnu ličnost, samo da me se utješi. Poslije toga, teško mi je bilo samo odviknuti se od štaka, jer sam se za njih psihički vezala. Ali me ljubav naučila hodati bez njih.
Da li ste se suočavali s predrasudama okoline? Je li bilo nekih situacija gdje ste se osjećali zanemareno samo zbog zdravstvenog problema?
– Kada je riječ o mojoj okolini, tu nisam nikad imala problema, jer živimo u malom mjestu i doslovno svako svakog zna, tako da me sugrađani znaju i u boljim i gorim stanjima, ali je bilo situacija da ljudi koji me ne poznaju komentiraju i da im čak nije nezgodno ni ako ih čujem ili pokazuju rukom, pitaju jesam li ikad išla u školu i sl., ali takve stvari ne dodiruju onog ko je prihvatio sebe i prevazišao svoj problem u glavi. A, prevaziđen je kad se fokusiramo na ono što je bolest ostavila, a ne uzela i idemo dalje.
Vaša bolest ne predstavlja Vas kao osobu. Ko je, zapravo, Aida, šta voli, koji su joj hobiji, kakvi su joj planovi za budućnost?
– Mnogo puta sam sebi baš to govorila, dok sam prevazilazila svoju problematiku. Bolest me ne predstavlja, ali kad se među nepoznatim ljudima pojavi jedna osoba koja ima invaliditet, oni vide samo invaliditet i ništa više, a kad je upoznaju, onda je ona u njihovim očima sve ono drugo što jeste pa tek osoba s invaliditetom. Ja sebe volim i poštujem sa svim fizičkim nedostacima, volim i predano radim sve svoje obaveze. Volim da čitam lijepa štiva, psihologiju i budem okružena pozitivnim i, što bi narod rekao, „o sebi – pri sebi“ ljudima. A, bogami, ni kolače ne odbijam. (Smijeh). Kad je riječ o planovima za budućnost, uz Božiju pomoć, ostvariti porodicu i stalno zaposlenje. (Amin!).
Autorica ste knjige „Pokušaj biti ja“. Šta Vas je ponukalo da svojim perom ispišete svoju životnu priču?
– Nisam imala namjeru, jer meni je sva ta priča preteška. Artritis je zaista takav teret da ga čovjek nikada nikome ne bi poželio. Nakon svega što sam prošla, a pritom nikad nisam imala model pred sobom, samo bar da ga vidim, da mi bude lakše, da znam da sigurno hoda, odlučila sam sve kratko napisati i time dati svoj doprinos i riješiti dileme onom dijelu društva koji bude u istom iskušenju.
Kada iz ove perspektive posmatrate prošlost, smatrate li da je onako kako je, zapravo, moralo biti?
– Da! Prije svega, vjerujem u Boga i shvatila sam ovo kao iskušenje koje je meni dato, bez obzira na to koliki teret sam podnijela ili podnosim. Hvala Bogu, dobro se nosim s tim! Kad imate vjeru u Boga, plus pozitivne misli, sve je na vašoj strani.
Imate li nekih neostvarenih želja?
– Neostvarenih želja nemam. Imam samo neke koje još nisu u potpunosti realizirane.
Spomenuli ste da Vas je ljubav naučila hodati bez štaka. Hoćete li nam otkriti kako ste se upoznali?
– Ljubav i ja smo se upoznali na simpatičan način. Nakon našeg prvog kontakta rekla sam mu: „Evo tebi moj broj, pa mi se javi na Viber.“ To je bilo odmah poslije moje četvrte operacije. U to vrijeme na Viberu sam u polju za ime upisala Ljubav i kad mi je on poslao poruku, pisalo je: „Hej, pa ti se zoveš ljubav!“. Ja sam rekla: „Daaa … ja sam ljubav, samo me treba prepoznati“, smijali smo se i sve to pretvorili u ljubav.