Pomiješao sam Mešu Selimovića i Mešu Baždarevića. U posljednjoj godini, ljudi me najviše pamte po putopisima i serijalu „Tour de BiH“, radujem se što će i na TRT Balkans biti mnogo putovanja, samo što sada idem van granica BiH i pravit ću priče s prostora cijelog Balkana. Serija „Stručni štab“ rodila se kao ideja, želja i potreba ekipe prijatelja okupljenih oko portala „Šatro.info“, a Haris Dedović, Mirza Salković i ja smo autori, scenaristi, radimo i na produkciji pa čak i igramo neke likove
Vladimir Čolaković (25) svoje prve korake u novinarstvu napravio je sa samo 16 godina u radijskoj emisiji „ZOOM – Vaš glas u medijima” koju je produciralo Vijeće za štampu BiH. Nedugo nakon toga počeo je raditi na Omladinskom programu BH Radija 1. Kako ističe, radio je njegova prva ljubav, jer mu je dopuštao da uživa u dvije najveće strasti – muzici i novinarstvu. Nakon toga, upustio se u reporterske vode na N1 televiziji, potom prešao na tadašnju TV1 gdje je uređivao i vodio emisiju „Jedan je dan“. U novembru 2019. TV1 se transformirao u O kanal, a Vladimir u proljeće 2020. počeo autorski i voditeljski potpisivati dokumentarno-putopisni serijal „Tour de BiH“, koji je naišao na vrlo pozitivne reakcije publike širom svijeta. No, sada su pred Vladimirom novi izazovi. Od 1. maja prešao je na TRT Balkans, a samo za „Azru“ simpatični voditelj prisjetio se anegdota sa snimanja, otkrio šta gledatelji mogu očekivati u narednom periodu, a govorio nam je i o satiričnoj seriji „Stručni štab“ čiji scenarij potpisuje.
Cijenjeni ste u novinarskim krugovima. Kako je novinarstvo postalo Vaša ljubav?
– Mislim da mi je novinarstvo najprije došlo kao potreba pa je tek kasnije postalo ljubav. Otkad znam za sebe, imam neopisivu potrebu da govorim i pišem o stvarima koje sam primijetio i koje su mi zanimljive. Anegdota je i da sam kao dijete progovorio sa svega šest mjeseci, što je veoma neobično i prerano, tako mi rekoše kasnije. Kada sam od mame slušao priču o tome, pomislio sam da sam i tada, kao šestomjesečna beba, želio ispričati nešto ljudima oko sebe, nešto što me zaintrigiralo ili što sam primijetio u tom trenutku. U školi sam uvijek najviše volio jezik i književnost, jer sam tu mogao čitati i istraživati mnogo i, što je najbitnije, mogao sam pisati. Išao sam na brojna takmičenja i osvajao nagrade za pjesme i kratke priče, u osnovnoj i srednjoj školi. Čak sam sa 16 godina objavio knjigu poezije i od tada nisam pisao pjesme. Počeo sam pisati novinarske tekstove, kasnije raditi radijske i TV priloge. Ta prva novinarska i radijska iskustva za mene su dragocjena i još nezamjenjiva. Tada sam spoznao šta znači novinar, upoznao mnogo vrijednih ljudi od kojih su mi mnogi i danas veoma dobri prijatelji. Upoznao sam i prave uzore, novinarske i ljudske. I zavolio sam novinarstvo, a ta ljubav me vodi do danas.
Jeste li ikada razmišljali o promjeni profesije?
– Razmišljao sam samo onda kada sam dobijao ponude da promijenim profesiju. Sasvim legitimne i veoma zanimljive ponude za posao koji ne bi bio novinarstvo, ali u kojem bih mogao primijeniti svoja znanja i vještine. Ali, najčešće ne bih predugo razmišljao o tome. Razmotrio bih, zahvalio se ljudima za prijedlog i objasnio kako još želim biti novinar. Valjda zbog toga što stalno vjerujem da ima mnogo neispričanih priča, mnogo izazova i lijepih trenutaka u ovom poslu. Naš posao nije uvijek lak, neke stvari morate i žrtvovati, ali uvijek prevagnu lijepe stvari i priče, koje teško da biste doživjeli da niste novinar.
Tokom Vaše karijere, razgovarali ste s mnogo poznatih i utjecajnih ličnosti. No, možete li nam reći koji sagovornik Vam je bio najizazovniji?
– Mnogo je idola i heroja iz djetinjstva koje sam upoznao i intervjuisao do sada. To je jedna od posebnih čari ovog posla. Ali, jedan je poseban i za njega mogu reći da je bilo najizazovnije pripremiti intervju. U pitanju je Bruce Dickinson, pjevač grupe „Iron Maiden“. Za mene je on jedan od idola još iz osnovne škole, kada sam s društvom preslušavao albume i gledao nevjerovatne koncerte „Iron Maidena“. Uz te pjesme smo učili svirati gitaru, kasnije ih i pokušavali svirati u prvim bendovima. Dickinson mi je postao još draži i definitivno omiljeni, kada sam čuo priču o njegovom koncertu u opkoljenom Sarajevu, koji je za Sarajlije tada bio mnogo više od koncerta. On je tada pokazao koliko je veliki čovjek, nakon što je već odavno dokazao koliko je veliki muzičar. Intervju s njim mi je bio ispunjenje snova, ali i veliki strah i odgovornost. Zar da dođem pred Dickinsona i ne napravim dobar intervju? Obično nemam tremu prije snimanja, ali znam da sam je tada itekako imao. Posebno teško je bilo dogovoriti intervju s Dickinsonom, jer je veoma kratko boravio u Sarajevu, tokom promocije sjajnog filma „Scream for me Sarajevo“ snimljenog upravo o sarajevskom ratnom koncertu. Dogovarao sam intervju osam mjeseci unaprijed i spremao ga danima. Ali, bilo je to čarobno iskustvo koje ću pamtiti.
Kamera, snimanje emisija te javljanje uživo nose mnoge simpatične trenutke. Postoji li neki gaf koji ćete pamtiti?
– Bilo ih je mnogo i ja se, na neki specifičan način, ponosim svojim gafovima. Oni su sastavni dio našeg posla i daju mu posebnu draž. Moj najpoznatiji gaf desio se kada sam radio kao reporter na N1 televiziji. Sjećam se, javljao sam se uživo u program odmah nakon sjednice Izvršnog odbora Fudbalskog saveza BiH na kojoj je odlučivano o imenu novog selektora reprezentacije. Kolega voditelj me pitao šta se desilo na sjednici, a ja sam odgovorio nešto poput: „Još nemamo ime novog selektora reprezentacije, ali je sigurno da Meša Selimović više neće biti selektor“. Onda sam i sam shvatio šta sam rekao, blago se osmjehnuo i ispravio se. Trebao sam reći Meša Baždarević, ali preletjelo je. Danima nakon toga, zvali su me Meša. I sjećam se da smo tada mi na portalu N1 objavili taj gaf i da je bio veoma popularan i gledan na YouTubeu. I meni je bilo smiješno i zabavno.
Novi izazovi su ispred Vas, šta donosi TRT Balkans?
– Zaista moram reći da sam veoma sretan i počastvovan što imam priliku raditi u mediju i stvaranju jedne lijepe priče kao što je TRT Balkans. Nisu mi naredili da ovo kažem, časna riječ (smijeh). Riječ je o novom mediju na Balkanu, čiji je pokretač Turska radiotelevizija (TRT). Mnogo me ljudi ovih dana pitalo na kakvoj to novoj televiziji počinjem raditi, i svima prvo objasnim da nije riječ o televiziji, iako ćemo i dalje biti okruženi kamerama. TRT Balkans je online platforma koja će nuditi pregršt autorskog tekstualnog i video sadržaja, kreiranog na moderan i originalan način. Cilj je pričati priče savremenim jezikom, razumjeti i maksimalno koristiti pogodnosti online komunikacije, video platformi i društvenih mreža, komunicirati s našom publikom tako što ćemo raditi njima bitne i zanimljive priče, onako kako je njima potrebno. Drago mi je što mogu reći da su okupili sjajan tim, u oba centra, i u Skoplju i Sarajevu. Posebno me raduje što ću u Sarajevu sarađivati s ljudima koje dobro poznajem, s kojima sam radio i ranije, od kojih mogu mnogo naučiti i za koje vjerujem da skupa možemo praviti sjajne stvari. Drago mi je što na TRT Balkans podržavaju našu individualnost, našu autorsku slobodu i osjećaj. Godi mi takva atmosfera i jedva čekam da pišemo, snimamo i stvaramo zajedno.
Kada je o Vama riječ, navikli smo na neobičan i interesantan sadržaj. Šta možemo sada očekivati?
– Hvala za taj kompliment: neobičan i interesantan sadržaj. Drago mi je ako je tako, jer mi je to jedan od najvažnijih ciljeva. I sam sam veoma zahtjevan gledalac i želim da nešto što gledam bude zanimljivo i kvalitetno. U posljednjoj godini, ljudi me najviše pamte po putopisima i serijalu „Tour de BiH“ tokom kojeg smo posjetili brojne prelijepe turističke destinacije u našoj zemlji i prezentovali je na svoj način. Radujem se što će i na TRT Balkans biti mnogo putovanja, samo što sada idem van granica BiH i pravit ću priče s prostora cijelog Balkana. To me zaista raduje. Mnogo priča o gradovima, mjestima, ljudima, zanimljivim dešavanjima, pojavama. Nadam se da ćemo zajedno uživati, gledaoci, ekipa i ja.
Koja poznata TV lica ćemo gledati s Vama?
– Ne mogu mnogo reći, jer je takav naš interni dogovor, ali ćete na TRT Balkans moći gledati Merimu Šemić, moju dragu kolegicu i prijateljicu, s kojom sam imao sjajnu saradnju na N1 i od koje sam naučio mnogo. I Emir Jamak, kojeg ste godinama gledali kao voditelja dnevnika Hayata i N1, također je dio našeg tima, kao neko ko će voditi posao promocije našeg sadržaja na društvenim mrežama. Ali, vjerujem da će Emir uraditi i mnogo zanimljivih novinarskih priča u kojima će svi uživati. O ostalim imenima još ne mogu govoriti.
Potpisujete scenarij satirične serije„Stručni štab“ na YouTube kanalu „Šatro.info“. Kako se rodila ideja za jedan ovakav projekt?
– Rodila se kao ideja, želja i potreba ekipe prijatelja okupljenih oko portala „Šatro.info“. Godinama pričamo o tome kako bismo voljeli napraviti neku svoju satiričnu seriju i onda se desilo. Naljutili smo se na sebe jedan dan zato što samo pričamo a ne radimo ništa s tim u vezi, a onda smo počeli učiti o tome kako se pravi serija i krenuli pisati scenarij. Potom smo snimili dvije pilot epizode koje smo objavili na YouTubeu i koje su se, barem prema reakcijama koje smo dobili, svidjele publici. Uskoro počinjemo snimati narednih šest epizoda prve sezone i nadamo se da će ljudi i u njima uživati.
Ko čini „Stručni štab“?
– Stručni štab „Stručnog štaba“ smo Haris Dedović, Mirza Salković i ja. Mi smo autori, scenaristi, radimo i na produkciji pa čak i igramo neke likove. Bez pretenzija da budemo glumci, već onako prema osjećaju, igramo se dok igramo pred kamerama. A stručni štab iz serije su likovi Mufid, Gogo i Zike, tri dugogodišnja jarana, koji su veoma različiti a opet tako povezani pa, zapravo, velikim dijelom predstavljaju mnoge od nas, naše kolege, prijatelje, poznanike. Oni povezuju i daju dodatnu energiju skečevima koji su na svoj način nosioci priče serije „Stručni štab.“
Dvije epizode su već na YouTube kanalu „Šatro.info“. Kada zaljubljenici u satiru mogu očekivati naredne epizode?
– Ideja je da ostatak sezone krenemo objavljivati krajem ljeta ili najesen. Morali smo prolongirati početak snimanja zbog novog vala pandemije Corona virusa, ali uskoro bismo trebali početi. Ali, ne idemo u ovo pretenciozno. I mi se igramo, učimo, želimo uživati u procesu stvaranja, a ako to što napravimo ljudima bude i zanimljivo – još bolje! I mi ćemo uživati o tome.
Serija podsjeća na vanvremenske „Nadrealiste“. Čime ste se vodili pri pisanju scenarija?
– Kažu da podsjeća na „Nadrealiste“, ali nije nam bio cilj da pravimo neku kopiju. Čast nam je da nas porede s Nadrealistima, jer smo mi odrastali na njihovim pričama i skečevima i oni su nam uzori. Ali to je i odgovornost, jer su Nadrealisti napravili nešto nadrealno i velikim slovima se upisali u historiju humora i satire na ovim prostorima. Ali, volimo tu formu skečeva i ne želimo nasilno bježati od nje. Kroz nju progovaramo i možemo reći mnogo. A ljude želimo i zabaviti i nasmijati i zamisliti. Zamisliti o stvarima koje se dešavaju u društvu, o tome šta sami radimo pogrešno i kako bismo svi skupa mogli biti bolji i za sebe, ljude oko sebe i društvo u kojem živimo.
Omiljeno ste TV lice, pa ne mogu da ne pitam, da li je neka djevojka ukrala Vaše srce?
– Mogu reći da jeste. Imam djevojku, ali ona ne voli previše javno eksponiranje, što razumijem. Živimo u vremenu kad se sve objavljuje online, kada se svi trude biti preeksponirani, a zapravo je vrlo često posebno lijepo uživati u stvarima bez objavljivanja i offline. Lijepo nam je, uživamo i mogu reći da imam sreću da mogu biti sretan.
Slobodno mogu reći da ste jedan svestrani momak. Novinarstvo, muzika, gluma, režija… U kojim trenucima punite baterije?
– Baterije punim druženjem s bliskim ljudima, slušanjem muzike, gledanjem filmova, posebno dokumentarnih. Uživam i u čitanju, pisanju i sviranju. Sviram gitaru i posebno uživam u svirkama s prijateljima.
Imate li neostvarene snove? Ukoliko da, hoćete li ih podijeliti s nama?
– Imam mnogo snova, iz njih kreću inspiracija i motivacija. Mnogo je životnih o kojima bih mogao pisati nadugo i naširoko. Ali, možda je zanimljiviji moj dječački san da kreiram i snimam TV reklame. Čak sam djelimično ostvario taj san kroz seriju „Stručni štab“ u koju sam ubacio nekoliko svojih „lažnih reklama“ za izmišljene proizvode. Iako zvuči banalno i nasumično, zaista bih volio jednog dana kreirati reklame, na neki svoj način. I reklame su umjetnost.
Gdje se vidite za deset godina?
– Vidim se i nadam se da ćemo svi biti sretniji, zdraviji i slobodniji. Teške su godine za sve ljude i volio bih da što prije dočekamo mnogo ljepše godine, s mnogo više lijepih i sretnih trenutaka. Da budemo zdravi, više se smijemo i pjevamo. O ljubavi.