Lana Lončarević: Što sam starija, ljubav prema kostimografiji je zrelija, ljepša i bolja

Piše: Ilma Jakubovic

Važno je da ukoliko imamo osobu u blizini koja pati od depresije shvatimo njeno stanje veoma ozbiljno. Zato bi mi bilo drago ako sam samo jednoj osobi pomogla izložbom o depresiji. Volim stil 50-ih, kada su žene bile damski obučene, a muškarci elegantni. Kostimi se pohranjuju u funduse. Dobar kostimograf može da spasi lošu predstavu

Sarajevska kostimografkinja Lana Lončarević ovim poslom se bavi još od studentskih dana kada se, radeći kao asistentica kostimografkinji Ameli Vilić, u ovaj poziv zaljubila na prvi pogled. Brojni uspješni projekti su iza ambiciozne Lane, koja je nedavno imala izložbu u Centru kulture u Sarajevu, kojoj je pristustvovala i ekipa „Azre“. Iako je ovo nešto nesvakidašnje i iskače iz Laninog opusa, prisutne je ostavila bez daha. Izložba naziva „Hiljadu lica“ tematizira depresiju. Nakon izložbe s Lanom smo razgovarali o odabiru baš ove teme, ali i o njenoj ljubavi prema kostimografiji te je samo za naš magazin otkrila i svoje planove.

– Depresija je bolest s hiljadu lica, tako da se naziv izložbe sam nametnuo. Stvaram, posmatrajući svijet oko sebe. Kroz kreativnost izrazim ono što me dotakne. U vremenu Corone, kada smo svi na neki način zastali, počela sam primjećivati koliko ima ljudi koji nose teške terete. Slušala sam njihove priče. Počelo je s nekoliko osoba, a onda se taj broj povećavao. I tada sam počela istraživati te sam shvatila koliko je depresija duboko ušla u pore društva. Vidjela sam da ljudi uglavnom osjećaju sram. A to me potaklo da pokušam učiniti nešto da se o toj temi govori bez straha. Da jednostavno ne bude tabu. U svoj ovoj priči veoma je važna edukacija. Važno je da, ukoliko imamo osobu u blizini koja pati od depresije shvatimo njeno stanje veoma ozbiljno. I da zbog svog nerazumijevanja situacije ne minimiziramo taj problem. Jer, tada samo možemo pogoršati čak i nesvjesno nečije stanje. Bilo bi mi drago ako sam samo jednoj osobi ovom izložbom pomogla, značilo bi da je izložba bila uspješna. No, ja nisam sama u ovom projektu. Njega su pozdravili moje kolege koji su saglasni da je depresija jedan veliki problem, da svi trebamo učiniti, dati doprinos da ljudima pomognemo, kažemo da nisu sami, da postoji izlaz i rješenje. Fotograf Denis Štrbo uradio je odlične fotografije, Lana Zablocki, naša poznata glumica, performansom je pokušala dočarati stanje jedne depresivne osobe, a Đorđe Lalović, mladi kolega koji je također imao želju da učestvuje, svojim performansom doprinio je projektu – objasnila je Lana.

Opišite nam ukratko šta su konkretno posjetitelji na fotografijama mogli vidjeti?

– Na fotografijama su prikazani Lana i Đorđe u stanjima jedne depresivne osobe, kako depresivna osoba izgleda, a ono što je čini specifičnom su odštampane misli depresivne osobe, ljudi koji su mi se povjerili i otkrili mi o čemu najčešće razmišljaju kada se tako osjećaju. Fotografija koju bih izdvojila je ona koja prikazuje kako i mediji utječu na mentalno stanje osobe. Ako nas bombarduju lošim vijestima, ako je neko podložan tome i stalno okružen negativnim informacijama, to definitivno utječe i na osobu.

Kako nastaje jedan lik, tj. njegov vizuelni identitet, počevši od njegovog opisa u scenariju do trenutka kada dođe na set i obuče odjeću koju ste Vi za njega izabrali?

– Jedan lik nastaje prema scenariju i prema tekstu, prema onome što dobijemo na papiru. Onda razgovaram s režiserom, da dobijem i njegovu viziju, potom razgovaram s glumcima koji će tumačiti taj lik. Sve kreće s papira. Riječi su glavne, od tih riječi koje dobijem vizualiziram sliku i onda kreće umjetnost.

Foto: Jasmina Babić

Kada bi neko rekao da možete putovati kroz vrijeme i raditi kostimografiju na kojem god filmu ili seriji poželite – šta bi bio Vaš izbor?

– Najviše mi se dopada stil 50-ih godina, možda zato što su tada žene bile veoma ženstvene, bile su damski obučene, muškarci su zaista bili elegantni. Taj period me podsjeća na neku harmoniju, lijepo je i toplo. Danas je u modi sve dozvoljeno pa se nekad ti stilovi 50-ih mogu uklopiti u savremeno oblačenje, to je ta neka klasika koja se zadržala do danas.

Pratite li modne trendove? Vodite li se njima pri kreiranju?

– Moda je ono što nam diktiraju, ono što je trend, što je trenutno. Kao kostimografkinja mogu da pratim trendove, a pratim ih najviše zbog toga ako me neko zamoli da mu pomognem u vezi sa stilom. Recimo, da budem stilist za neki događaj, da se malo prebacim u tu ulogu, onda pratim šta se dešava, da ne bih napravila neki haos i nešto što je već viđeno (smijeh) ili nešto što apsolutno ne priliči ovom vremenu. Mada kostimograf nema vremensko ograničenje.

A, kada govorimo o privatnim stvarima, recite nam koliko jedna kostimografkinja pridaje pažnju svom oblačenju?

– Nisam rob trendova, uvijek nosim ono u čemu mi je ugodno, pogotovo kada radim. Kako kažem za kostim da mora biti funkcionalan i estetski prihvatljiv, trudim se da sam takva i privatno. Kada treba da izgledam lijepo, potrudim se malo više, a za sve ostalo držim se nekog dress coda.

Kada se rodila ljubav prema kostimografiji?

– Godine 2006., kada sam debitirala u Narodnom pozorištu kao asistenetica kostimografkinje Amele Vilić i to je bila ljubav na prvi pogled. Što sam starija, ta ljubav je zrelija, ljepša i bolja. Ljubav koja neće umrijeti.

Šta se dešava s kostimima nakon što završi predstava ili snimanje filma?

– Pozorišne kao i produkcijske kuće imaju svoje funduse, to su mjesta gdje je pohranjuju kostimi. Kad je riječ o filmu, ne koristimo ih nikad za isti film. Film se snimi jednom. A kada govorimo o pozorištu, veoma je specifično, jer ponavljamo predstave po 50 do 100 puta i izuzetno je važno da kostimi budu dobro upakovani, zaštićeni od vremenskih nepogoda i ljudskog faktora. Tako u fundusu imamo odvojene dijelove, dio za žive predstave, dakle one koje se trenutno igraju i za one predstave koje su završile. Ali, kostimi ostaju jer se uvijek može nešto izabrati za neki drugu prigodu.

Šta sve spada u posao kostimografa?

– Glavni zadatak je vizuelni identitet predstave. Prije svega, potrebna je dobra koordinacija s kolegama, trebamo ispoštovati sve želje u skladu s mogućnostima, ono što je važno jeste da je kostimograf kreativan, jako fleksibilan, da nekad od nemogućeg napravi moguće, svojim idejama i postignućima doprinese da film ili na kojem već projektu da radi, bude interesantan, inovativan, da se ne ponavlja. To je jedan od najbitnijh faktora. Bila predstava dobra ili loša, što bi se reklo, dobar kostimograf može da spasi lošu predstavu. Jer mi smo vizuelna bića i nas interesuje šta se dešava, kada posmatramo, ako je dobro kostim urađen, a predstava možda osrednja, pa možda će nam baš taj kostim ostati u lijepom sjećanju. Istakla bih koliko je to važno u dječijim predstavama. Djeca malo toga mogu razumjeti u tekstu, a ako im to približimo kroz koreografiju, kroz kostim koji je dinamičan, šaren i privlačan, to će im definitivno ostati u sjećanju.

Kada znate da je to – to, da ste napravili kostim kakav ste željeli?

– To je proces rada u kojem ne sudjelujem samo ja. Od skice, preko odobrenja režisera idem dalje kod krojača, onda radimo kostimske probe za koju je kostim namijenjen i kroz cijeli taj proces ja vidim rađanje tog kostima i uvijek, ako sam nezadovoljna, bilo ja ili neko od mojih kolega, na licu mjesta rješavamo sve te manje probleme, ako ih uopšte ima. Na kraju, kada vidim tu cjelinu, kada vidim kako se osoba kreće u kostimu, da li se glumac pronašao u tom liku, kada vidim to zadovoljstvo, znam da je sve sređeno i da je kostim gotov i tek tada sam zaista zadovoljna.

Pozorište ili film?

– Lično više volim pozorište, jer kroz sve te probe kojih prije premijere bude po 10 ili 20, saživim se sa samom predstavom, jer je ona svaki put drugačija.

Foto: Jasmina Babić

Hoćemo li ubrzo neki novi film ili seriju gledati s kostimografijom u potpisu Lane Lončarević?

– Pripremamo uskoro jedan film. Zbog ove situacije je sve prolongirano. Stajemo na noge, pripremamo lagano, nažalost, ne mogu odavati detalje, ali čim budem u prilici,“Azra“ će prva saznati. Sada je vrijeme odmora, ali nakon toga, u planu su dječija predstava, koja me jako raduje, te predstava za odrasle, to je jesenji plan i program, pa idemo lagano. Također, nakon Corone radila sam predstavu „Gospođa ministarka“ prema Nušićevom tekstu. To je bila predstava polaznika škole glume u CKM čiju je režiju potpisala Adisa Zuberović. Premijera je bila u maju, a u septembru su planirane reprize.

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti