Želio sam da budem glumac. Volim da maštam. Već u osnovoj školi su me počeli usmjeravati ka glumi. Prije nešto manje od godinu je bilo sve potpuno drugačije. Ja sam, naprimjer, radio u jednoj prodavnici u Beogradu, nabavljao robu, utovarao-istovarao, cijedio sokove, a onda kroz mjesec dobio ulogu i uporedo išao na probe za predstavu. Moje vrijeme tek dolazi
Filip Radovanović (26), rođeni Novosađanin koji je prve godine života proveo u Beogradu, u Sarajevo se doselio kao dječak. Ljubav ka rukometu vodila ga je profesionalnom bavljenju ovim sportom, ali strast prema glumi i daskama koje život znače je prevladala. Kako nam priča, najveću zahvalnost za ulazak u glumačke vode pripisuje renomiranoj bh. glumici Jasni Diklić, koja je prepoznala Filipov talent još u osnovnoj školi i primila ga u teatar mladih „Juventa“. Ljubav prema glumi nije prestala, te je upisao Akademiju scenskih umjetnosti u Sarajevu i diplomirao 2019. godine. Iza Filipa su brojni projekti kojima se izuzetno ponosi, no ono što se najviše ističe jeste da je sa samo 23 godine osnovao pozorišnu scenu „Teatralac“ u Sarajevu. U razgovoru za „Azru“ Filip nam je otkrio zanimljivu priču o pokretanju ove pozorišne scene, novim projektima, izazovima svog posla, ali i otkrio činjenice koje do sada nismo znali.
– Pozorišna scena „Teatralac“ je moj veliki ponos. Ne pronalazim još adekvatne riječi da opišem sve to. Nastalo je spontano, iz želje da stvorim prostor u kojem ću moći ispoljavati svoju kreativnost, prostor u kojem će glumci s uživanjem igrati svoje predstave, a publika imati priliku da uživa u tome. Bitna je razmjena energija. Također, edukacija je mnogo važna. I mlade i odrasle publike. Treba nam više pozorišta. I drago mi je da takva, pozitivna energija kruži oko „Teatralca“, te da su kolege i publika prepoznali moje namjere. Meni je to također sjajno producentsko iskustvo. Kad pogledam šta je sve urađeno do sada i na koji način se dolazilo do realizacije, budem veoma sretan. Volim sve što se postigne uz mnogo rada, zalaganja i odricanja, a “Teatralac je“ ta priča, moja istinska ljubav prema teatru. Pandemija Corona virusa je usporila sve, ali stižu novi projekti. Teatralac mora živjeti – kazao nam je Filip na početku intervjua iz svog doma u Beogradu.
Foto: Kristina Benić
Kada se rodila ljubav prema glumi?
– Ne znam, želio sam to. Otkad znam za sebe. Doslovno. Želio sam da budem glumac. Volim da maštam. Već u osnovoj školi su me počeli usmjeravati ka glumi. Valjda su nešto prepoznali. Imam osjećaj da je sve išlo spontano, prirodno, i da samo slijedim neki put. Iako imam još jednu veliku ljubav, a to je rukomet. Igrao sam dugo, od sedme godine i imao ambicije da se bavim ovim sportom, ali opet nekako prirodno pobijedila je ljubav prema glumi.
Kako je biti glumac u doba Corona virusa? Mogu li umjetnici podnijeti ova vremena?
– Realno, posljednjih nekoliko mjeseci Corona virus kao da ne postoji. Ljudi se tako ponašaju, pa se i ja tako osjećam. Poslovno sada ide dobro. Nekoliko projekata u prethodnih nekoliko mjeseci, a čekaju me i neki novi u narednom periodu. Ali, prije nešto manje od godinu je bilo sve potpuno drugačije. Ja sam, naprimjer, radio u jednoj prodavnici u Beogradu, nabavljao robu, utovarao-istovarao, cijedio sokove, a onda kroz mjesec dobio ulogu i uporedo išao na probe za predstavu u Narodnom pozorištu Beograd. Sjajno iskustvo! Divne ljude sam upoznao radeći u toj prodavnici. Stvarno sam uživao. Općenito, ne volim da se žalim i kukam. Dobro je i kad dobro nije. Samo neka se radi.
Koliko će vremena trebati da se kulturna industrija regenerira?
– Zavisi o kojem tržištu govorimo. Nadam se da će u BiH stvari krenuti nabolje. Najavljuju se ulaganja u nove serije, filmove i televizijske projekte. Raduje me to. Bosna i Hercegovina je plodno tlo, i siguran sam da će sve uskoro da procvjeta. Dok u Srbiji traje zlatno doba filmske industrije. Mnogo se snima, i rekao bih da Corona nije omela tempo snimanja. U svijetu, također, pandemija je utjecala da ljudi više vremena provode zatvoreni u domovima pa je potražnja za filmskim sadržajima veća. Živjet će film još dugo, samo što kina trpe velike posljedice, kao i pozorišta, ali najbitnija je ljudska želja i ljubav prema kulturnim sadržajima. Dok je tako, ne trebamo se plašiti, jer se način uvijek nađe.
Kakvo je Vaše iskustvo na daskama koje život znače i filmskim platnima? Kako se „probiti“, postati prepoznatljiv?
– Prije svega, radio sam isključivo projekte koji su zadovoljavali neke moje kriterije, i zbog toga stvarno volim svoje uloge. Materijal kojim se bavim me mora zainteresovati, jer onda uživam dok se bavim istraživanjem u toku procesa. Žanrovski volim dramu. Radio sam na nekim sjajnim tekstovima u pozorištu, od velikih svjetskih autora poput: „Vještice iz Salema“ – Arthura Millera, „Roberto Zucco“ – Bernard Marie Coltes, „Rossumovi univerzalni roboti“ – Karel Chapek, „Vrli Novi Svijet“ – Aldoux Huxsley, zatim „Čarobnjak iz Oza“, „Intimnosti“. Sretan sam što sam imao priliku da u svim ovim naslovima igram glavnu ulogu. Neki projekti nisu „živi“, ali za mene kao glumca su bili neopisivo iskustvo. Čast mi je da sam igrao u Narodnom pozorištu Sarajevo, Pozorištu mladih, Narodnom pozorištu Beograd. Osim nekoliko kratkih filmova, na dugometražnom filmu, još čekam svoju pravu priliku. Dolazi uskoro, osjetim je. Nije baš svaka prilika dobra. Moje ambicije su poprilično velike i prvenstveno želim da budem dobar u poslu kojim se bavim, te da mi pričinjava zadovoljstvo. Moje vrijeme tek dolazi. Postupnost, predanost, želja za novim znanjima, ljubav prema poslu.. rekao bih da je to formula za prepoznatljivost.
Od koga ste dobili najbolji savjet?
– Mnogo cijenim savjete tokom školovanja na Akademiji, od svog profesora glume Alena Muratovića. Iako tada mnoge stvari nisu dopirale do mene, vrijeme je učinilo da shvatim i prepoznam njegove namjere. Tom čovjeku dugujem zahvalnost, prije svega, što me je naučio šta znače etika i odnos prema poslu kojim se bavim, profesionalizam također. Bio je to dug proces, težak. Ako čitaš ovo, hvala za strpljenje, isplatilo se, profa. Ne smijem da zaboravim tetu Jasnu Diklić, koja je, također, imala ogroman utjecaj na mene i doprinijela mom napretku kao osobe i kao glumca. I naravno, mama. Ali, to se valjda podrazumijeva.
Predstava „Intimnosti“, Narodno pozorište Beograd
Preselili ste se u Beograd. Jeste li ranije razmišljali da karijeru gradite van granica BiH?
– Posljednjih šest mjeseci sam na relaciji Beograd – Sarajevo. Mnogo putujem, u zavisnosti od obaveza i projekata. Zašto Beograd? Više je razloga. Jedan je svakako što je Beograd trenutno regionalni centar kada je riječ o glumi, a želje i namjere su mi da radim što više i s najboljima. Drugi razlog je što sam polovično, s tatine strane, porijeklom iz Srbije. Mama je iz BiH. Tako da sam sretan što imam takvo kulturološko bogatstvo, koje mi omogućava da se osjećam ugodno i svoj na svome i u Sarajevu i u Beogradu. Razmišljao sam o odlasku, oduvijek, s tim da to podrazumijeva i rad daleko od granica BiH. Maštam o Evropi.
Je li bilo teško odlučiti se na takav korak?
– S vremenom se ispostavlja da svoje odluke donosim spontano. Takva je i odluka za Beograd. Mogao je vrlo lako biti i neki drugi grad. Samo želim da upoznajem ljude, otkrivam svijet oko sebe, napredujem u svom poslu, živim život. Te namjere me same vode i pokazuju put.
Gdje će Vas publika moći uskoro gledati? Hoćete li nam otkriti na kojim projektima trenutno radite?
– Mnogo toga je u planu. Počevši od sarajevske serije „Stručni štab“. Radujem se prvoj sezoni, a bit će ih nadam se još. Fina serija, vidjet ćete. Čeka me snimanje serije i filma u Beogradu. O tome stvarno ne smijem još ništa govoriti. Također me raduje da postajem zaštitno lice jednog velikog svjetskog brenda. Zatim rad na novoj predstavi u Sarajevu. Raduju me igranja predstave „Intimnosti“ u Narodnom pozorištu Beograd, u „SNP“ Novi Sad, projekti u „Teatralcu“, a možda mi se Corona nasmiješi, pa se ponovo u prodavnici zaposlim. Ma samo nek smo zdravo.
Lik John Proctor, predstava „Vještice iz Salema“
Imate li ulogu koju ćete posebno pamtiti? Ili ipak neku ulogu iz snova koje biste tek htjeli igrati?
– Kada bih izdvojio proces, onda bi bio ovaj na predstavi „Intimnosti“ u Beogradu. Poseban je zbog toga što je to moja prva beogradska premijera, ali ako bih izdvojio ulogu, onda bi to bio John Savage u predstavi „Vrli Novi Svijet“ koju je režirao Dino Mustafić. Sjajno napisana uloga, složen i višeslojan karakter. Bio sam sretan što igram glavnu ulogu i što ću sarađivati Dinom, koji je izuzetan reditelj i veliki intelektualac. Mnogo toga sam naučio od njega. Priželjkujem Shakespearea, Čehova… upoznao sam se njihovim djelima na Akademiji, ali bi mi značilo da ih igram sada, s malo više iskustva i godina.
Šta bi Vam u poslu bio najveći izazov?
– U ovom trenutku najveći izazov bi mi bio igrati na nekom stranom jeziku. Za početak na engleskom. Posljednju godinu učim ruski jezik, pa bih volio da se u budućnosti oprobam i na tom tržištu.
Šta biste savjetovali mladim glumcima koji su na početku studija ili onima koji tek žele upisati glumu?
– Rekao bih im da mnogo rade na sebi, nimalo kukaju, i stalno maštaju. Dodao bih i ono što je mojoj klasi profesor govorio: „Jednostavnije, lakše, više i veselije.“ Vjerujte u sebe.
Filip Radovanović utjelovio je lik Franca Ferdinanda, projekt Sarajevo Reborn
U čemu, osim glumi, istinski uživate?
– U sportu. Osim rukometa, s prijateljima igram tenis i košarku. Obožavam da skijam. Zanima me restauracija starih predmeta, kao i pravljenje novih od drveta. Volim da oblikujem stvari, općenito fizički rad od kojeg se dobiva neki opipljivi proizvod, što je potpuno suprotno od glume, koja je bazirana na mentalnom kreiranju i većina procesa se odvija u nama. Fizički rad me opušta.
Je li Vam nekada neko “slomio” srce?
– DA.
Šta za Vas znači seksepil?
– Manje je više. Rekao bih suptilnost, miran i siguran pogled, pravo u oči. Razmjena unutrašnjih poriva, seksualne energije i duše koje govore bez izgovorene riječi. Mene to obara s nogu.
Kako biste sebe opisali u tri riječi?
– Ne mogu da se definišem u tri riječi.
Foto: Kristina Benić
Knjiga koju ste posljednju pročitali?
– „Kad je Niče plakao“ od Irvina D. Yaloma. Odlična knjiga, bazirana na historijskim činjenicama, ali i s elementima fikcije. Mnogo čitam u posljednje vrijeme, zainteresovala me skandinavska književnost. Izvanrednih autora imaju i nevjerovatno kulturno bogatstvo. Da ne govorim o ruskoj književnosti, a sve više se okrećem filozofiji i psihologiji. Trenutno se borim s Frojdom.
Šta Vas pokreće?
– Pokreću me sve lijepe stvari koje život pruža. A to je sve ono što u meni budi želju za napredovanjem, sticanjem novih znanja i vještina. Pokreće me ljubav prema porodici, prijateljima i poslu kojim se bavim.
Kada razmišljate o budućnosti, šta priželjkujete na poslovnom, a šta na privatnom planu?
– Imam velike snove. Ali, samo ne želim da ikada izgubim volju za učenjem. Dok je tako, snovi će se ostvarivati. Na meni je samo da vrijedno radim. Bit će šta biti mora. I samo da uvijek budem zadovoljan sa onim što imam.