Nudžejma Softić: Voljela bih da idem u svemir

Piše: Adela Kukic

Dobila sam priliku aplicirati za stipendiju za doktorski studij na mom Univerzitetu u Londonu. Ljudi misle da ja nemam teške momente i da ne plačem – ja sam plakala u ciljnoj ravnini svakog svog maratona zato što mi se stisne, jer znam kakav sam put prošla

 

Nudžejma Softić (34) je rođena u Kozarcu kod Prijedora, kao izbjeglica je jedan dio djetinjstva provela u Hrvatskoj, a po povratku u Bosnu i Hercegovinu, u Sarajevu, koje smatra svojim domom. Završila je master studij na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, nakon čega se zaposlila kao lektorica za bosanski, hrvatski i srpski jezik.

Da ne posjeduje hrabrost i odvažnost, Nudžejma bi, vjerovatno, bila još jedna djevojka koja radi posao za koji se školovala, a koji je u potpunosti ne ispunjava. Ona ne bi donosila „nagle“ odluke, ipak, u našoj državi je situacija takva da se i loša radna mjesta čuvaju, a kamoli radno mjesto na kojem je Nudžejma radila. Međutim, ona je slušala sebe, dala je otkaz na poslu i upisala još jedan master studij. Potraga za znanjem i ostvarivanje životnog sna odvela ju je u London.

Davanje otkaza na poslu, na kojem je, vjerovatno, mogla dočekati penziju, nije jedini hrabri iskorak koji je Nudžejma napravila. Od rekreativca, koji se nije bavio sportom, došla je do osnivanja trkačke grupe u kojoj su ispričane najljepše životne priče i mnogi životi promijenjeni nabolje. Zbog učešća na trilatonu je naučila plivati, a u razgovoru za „Azru“ otkriva da se sprema za Londonski maraton, koji je jedan od šest najvećih na svijetu, a koji će se održati 3. oktobra.

– Nakon nekog vremena odlučila sam promijeniti zanimanje, aplicirala i dobila Chevening stipendiju Vlade Velike Britanije za master studij u Londonu. Ovih dana završila sam disertaciju, projekt poslovnog savjetovanja za klijenta, kompaniju „Greenland Consultancy Corp.“ iz Kanade, koja svoje usluge želi ponuditi na evropskom tržištu. Moj zadatak bio je istražiti evropsko tržište u oblasti čistih tehnologija u vezi s naftom i plinom te ponuditi strategiju i konkretne korake koje će ova kompanija napraviti u narednoj godini – kazala je Nudžejma na početku razgovora.

Iako ste imali siguran posao u struci, odlučili ste da promijenite karijeru i upisali magistarski studij u Londonu. Je li to bila teška odluka i koliko je ovaj studij promijenio Vaš život?

– Iako sam svoj fakultet upisala iz ljubavi prema jeziku i književnosti, jer sam mnogo voljela čitati i pisati poeziju i prozu, do završetka fakulteta moje ambicije su se prilično promijenile. Posao na Al Jazeeri Balkans je moj prvi posao i za samu kompaniju vežu me najljepše uspomene. Međutim, moja uloga tamo je bila prilično ograničena, pozicija stresna i nije mi pružala mogućnost za razvoj i usavršavanje, koje sam uvijek željela. Falilo je malo hrabrosti i sada mogu reći samo da mi je možda malo žao što to nisam uradila ranije.

Imali ste priliku studirati i u BiH. Kakve ste razlike uočili kada je riječ o obrazovnom sistemu? Šta nama nedostaje, a u čemu prednjačimo?

– Kad uporedim master studij u BiH i master studij u UK, vidim mnogo razlika, posebno u pristupu studentima. U Sarajevu sam osjećala da smo mi na fakultetu zbog profesora, u Londonu osjećam da su profesori tu da ja lično naučim sve što treba da naučim. Predavači imaju mnogo razumijevanja i uvijek su spremni odraditi i dodatne časove ako je potrebno. Ja nisam imala nikakvo obrazovanje u oblasti biznisa prije nego sam došla u London i u početku nije bilo nimalo jednostavno, ali svi su bili toliko spremni pomoći da tu razliku u prethodnom obrazovanju uskoro više nisam ni osjetila. Za sve što sam ovdje prošla u godinu, u Sarajevu bi mi vjerovatno trebalo pet. Pritom, ne želim omalovažiti znanje stečeno u Sarajevu, da nije bilo svega toga, ja ne bih danas bila ja i ovdje gdje jesam, ali naš obrazovni sistem definitivno treba promjene, više praktičnog rada i više povjerenja u studente.

Kakva znanja i vještine donosite s ovog studija i na koji način ćete ih primijeniti u BiH?

– Moj put u Londonu još nije gotov. Dobila sam priliku aplicirati za stipendiju za doktorski studij na mom Univerzitetu. Tema je uloga posrednika u inkluziji u biznisu – ko su posrednici, kakva je bila njihova uloga u društvenom poretku u kojem su bile drugačije raspoređene pozicije moći i koja je njihova pozicija u digitalnom dobu u postizanju ‘socijalne pravde’. Imala sam posljednji intervju i trenutno čekam na odgovor i nadam se dobrim vijestima od Univerziteta. Smatram da je ova tema jako bitna i potrebna, kako u svijetu, tako i u našem društvu i sigurna sam da ću moći mnogo doprinijeti u ovom smislu socijalnoj pravdi i u našoj državi. Bit će mi zadovoljstvo. Dosad sam to radila kroz različite neplaćene projekte. Sada će mi to postati profesija i iskreno se tome radujem.

Svako ko prati Vaš rad putem medija i društvenih mreža s pravom može reći kako ste žena koja pred sobom ruši sve prepreke. Reklo bi se da za Vas riječ “nemoguće” ne postoji. Od 2015. godine se bavite trčanjem. Od osobe koja je bila neaktivna došli ste do učešća na Ironman trilatonu, zbog kojeg ste naučili plivati. Možete li nam reći nešto više o tom sportskom putu? Kakve sportske ambicije imate u narednom periodu i da li stignete trenirati dok studirate?

– Kao što ste rekli, moj sportski put počeo je 2015. godine. Nakon prvog polumaratona pala je odluka o maratonu. Uslijedilo je mnogo trka različitih dužina i osam maratona zasad. U međuvremenu, inspirisana bh. Ironmanima, naučila sam plivati i ostvarila učešće na nekoliko poludistanci. U nezgodno vrijeme, s početkom Covida, počela sam trenirati za Ironman (puna distanca) i onda je počelo otkazivanje, prebacivanje na narednu godinu. Nakon toga ja sam došla u UK i trenutni status je da me Ironman čeka u Boltonu 2022. godine. Triatlon mi je trenutno u drugom planu, jer imam druge prioritete, ali trčanjem se i dalje redovno bavim i trenutno se spremam za Londonski maraton, jedan od šest najvećih na svijetu. U Sarajevu imam svoju trkačku grupu „Trčanje i to“, koju vrlo uspješno vode moji prijatelji dok sam ja u Londonu.

Foto: Aida Redžepagić

Šta Vas pokreće?

– Pokreće me kad vidim da inspirišem ljude, da zaista osjete i vide sebe u meni i u mom putu. To me tjera da nastavim dalje, da ljestvicu postavljam više, da pokažem da je moguće praviti promjene, napredovati i u tome biti sretan. Pokreće me kad vidim rezultate svojih odluka, kad vidim da se rad i trud isplate. Pokreće me što znam kada odradim sve treninge nema greške i da ću sigurno stići do postavljenog cilja (i na trkama i u životu). Upravo zato volim trčanje i trke – tu nema prečice. Koliko uložite, toliko dobijete.

Imate li neostvarenih želja i kojih?

– Imam nekoliko. Prva, voljela bih da napravim put oko svijeta i obiđem sve države na svijetu, a detaljnu turu da napravim po Italiji, koju mnogo volim. Ne odjednom, ali to mi je želja koju ću nastojati ostvariti tokom svog životnog vijeka. Druga, voljela bih da turistički odem u svemir. Prilično sam sigurna da bi to putovanje promijenilo sve zamislive perspektive i prioritete. Treća, želim da istrčim šest najvećih svjetskih maratona. Berlin sam istrčala, London trčim uskoro. Ostaju mi New York, Chicago, Boston i Tokyo. Ovdje ću staviti i Ironman – da ga završim jednom i ne moram više nikad. Četvrta, želim da radim za Bloomberg. Peta, nju sam ostvarila, ali želim da se tako i nastavi. Želim da u životu radim samo ono što će me uvijek činiti sretnom. Naravno, ovo su sve sebične, lične želje koje su u vezi samo sa mnom. Imam želja koje su u vezi s  mirom u svijetu i ljudima koje volim, ali lista bi bila preduga pa ću se ovdje zaustaviti.

Kako provodite slobodno vrijeme?

– Uglavnom se od jedne vrste posla odmaram drugom vrstom posla. Kad se umorim od učenja i pisanja, izađem trčati ili odradim trening snage. Kad se umorim i od toga, sređujem kuću ili pijem kafu i gledam film. Volim da slušam muziku i plešem.

Foto: Dražen Kokorić

Najveća predrasuda koju ste čuli o sebi?

– Bilo ih je mnogo, ali evo jedna koja je zajednička za sve „jake žene“ – „lako mi je za tebe“. Ljudi misle da ja nemam teške momente i da ne plačem – ja sam plakala u ciljnoj ravnini svakog svog maratona zato što mi se stisne, jer znam kakav sam put prošla. To što mogu sve ne znači da je to sve jednostavno. I jake žene trebaju nekog da brine o njima i da im pokaže da ne moraju 24/7 brinuti o drugima, već da ti drugi ponekad mogu preuzeti dio brige na sebe i pokazati nam da možemo da se osjećamo sigurnima.

A kako se snalazite u kuhinji, šta volite kuhati za Vama drage ljude?

– Sve što znam o kuhinji krenulo je iz kuće i od moje mame, koja je vrhunska kuharica i koja je uvijek nastojala naučiti nas svim trikovima. Danas sam veoma sretna što je to forsirala, jer baza koju sam od nje naučila pruža mi mnogo mogućnosti da na osnovu osjećaja kombinujem jela i stvaram prava mala umjetnička djela u kuhinji. U Londonu sam odlučila probati sve kuhinje, a jela koja su mi se svidjela sam uspješno i napravila kod kuće (kineska, alžirska, libanska i dr).

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti