Brižita Karabašić je, zasigurno, jedno od najprepoznatljivijih imena bh. baleta. Umjetnica, igračica, nastavnica, a prije svega žena koja je svoj život posvetila opstanku umjetnosti u Bosni i Hercegovini tokom najtežeg perioda naše domovine, za čitatelje „Azre“ je otvorila dušu i pričala o svemu, i o lijepim i onim manje lijepim trenucima svog života i karijere. Našem razgovoru se pridružio i Miran Karabašić, Brižitin suprug, koji također pripada svijetu umjetnosti Bosne i Hercegovine, ali i Jugoslavije. Njihova priča je posebna, drugačija i inspirativna. Nije bilo moguće a ne primijetiti koliko njih dvoje vole život i ljude. Upravo zato su i zaslužni što naša zemlja danas s ponosom može govoriti o umjetnosti, ali i sportu.
Na početku razgovora Brižita se prisjetila svog djetinjstva, odrastanja i vremena koje brojne generacije nostalgično nose u srcu. Ljubav prema umjetnosti je, kaže, dobila pri rođenju, oduvijek je znala da je to njen životni put, a balet i više od ljubavi, to je za nju život.
– Dolazim iz Novog Sada, tamo sam završila svoje baletno obrazovanje u klasi Ksenije Dinjaški. Iz te škole danas imamo i baletnu prvakinju u Narodnom pozorištu u Sarajevu. U tadašnjoj Jugoslaviji to je bila zasigurno vodeća baletna škola. Svijest o baletu mi se počela razvijati već s osam godina. Zapravo, bila sam vrlo nestašno dijete i privlačila me sportska gimnastika, imala sam predispozicije za atletiku i time sam se bavila – uz osmijeh na licu govori Brižita.
Međutim, sudbina je Brižitu odnijela na drugo mjesto. Tokom jednog treninga pala je i oštetila kičmu, te je trener savjetovao njenoj majci da je, umjesto gimnastike, usmjeri na nešto drugo.
Muzičko obrazovanje
– Dolazim iz muzičke porodice, majka mi je svirala klavir i željela sam se upisati u muzičku školu. Međutim, tada je bilo takvo vrijeme da si se u muzičku školu mogao upisati samo ako kod kuće ili u stanu imaš klavir. Ja sam na prijemnom ispitu rekla da nemam klavir kod kuće, iako sam ga imala kod bake, pa se mama brže-bolje vratila na ispit i rekla da ipak imam klavir. Sjećam se tog klavira i uvijek mi budi posebne emocije. Bio je od ružinog drveta, ručni rad, na njemu je moja mama svirala. Tako sam se upisala u muzičku školu – prisjeća se Brižita.
Klavir je predivan instrument, elegantan i prefinjen, međutim, za Brižitu nedovoljan. Željela je avanturu i pokret.
– U tom trenutku u moju osnovnu školu dolazi jedna nastavnica i priča o baletnoj školi. Ja sam je s posebnom pažnjom slušala, te sam i upisala baletnu školu. U Novom Sadu baletna škola nije bila pri muzičkoj školi, bila je zasebna. Te godine nas je bilo 120 primljenih, a po završetku školovanja ostale smo samo nas četiri. Selekcija je bila ogromna.
Među silnom konkurencijom u baletnoj školi Brižita se uspjela izdvojiti i dokazati.
– Balet je svakodnevno vježbanje, a osim klasičnog baleta, u školi je bilo mnogo predmeta. Nastavnici i direktori su prepoznali kvalitet u nama i hvala im za to. Zbog toga sam ostala u baletu i danas sam ovdje. S Novosadskim pozorištem sam i gostovala na nastupima dok sam se školovala, što je bio veliki plus za mladog umjetnika. Godine 1983., moj grad dobija organizaciju prvog jugoslavenskog takmičenja iz klasičnog baleta i moju školu smo predstavljale moja kolegica Olivera Kovačević i ja. Tada su u žiriju bili članovi iz svih zemalja bivše republike. To takmičenje je bilo eliminaciono i trajalo je pet dana. Olivera je ispala i ostala sam sama. To je bio veliki teret za mene tada. Predstavljam školu, grad i sve svoje nastavnike. Osvojila sam četvrto mjesto. Tada sam imala 16 godina i za mene je to bio nevjerovatan uspjeh, dobila sam i krila i željela sam da nastavim letjeti. Nisam to tada shvatala, ali na tom takmičenju su se stvarala najveća imena jugoslavenskog baleta – priča Brižita, te s posebnim entuzijazmom u glasu u svoju priču uvodi i trenutak koji je će kasnije biti odlučujući za njen život i karijeru.
Životne prekretnice
– Dok sam hodala hodnicima na tom takmičenju, ugledala sam balerine. Bile su prekrasne, mirišljave, lijepe, zgodne… Oduševio me taj prizor. Pitala sam odakle su, rekli su mi da su iz Sarajeva. To je bio moj prvi kontakt sa sarajevskim baletom – prisjeća se Brižita.
Po završetku njenog baletskog školovanja dobijala je ponude za ugovore za teatre širom Jugoslavije.
– Mogli smo birati u koji ćemo teatar ići. Tada sam rekla: „Ja odoh u Sarajevo“. Meni kao djevojčici je onaj prizor mirišljavih balerina ostao u glavi i znala sam da želim ići u Sarajevo. Kada sam došla u Sarajevo, rekli su mi da su mene čekali. Vidjeli su me na tom takmičenju i željeli su da dođem. Tada sam prvi put vozom došla u Sarajevo, nisam imala nikakve veze sa Sarajevom, nemam nikoga tu, nisu mi korijeni iz Sarajeva… Dakle, tada se prvi put susrećem sa Sarajevom. Poslije dvije godine sam dobila poziv da se vratim u Novi Sad, ali sam odbila tu ponudu, jer je Sarajevo tada već postalo dio mene – tako počinje ljubav jedne balerine i Sarajeva.
Našem razgovoru se priključio i Miran, Brižitin suprug, rodom iz Krajine, te dao objektivni sud o tadašnjem sarajevskom baletu.
– Tih godina sarajevski balet je sigurno imao naljepši baletni sastav, čak i u svijetu. Sve balerine su bile prelijepe. Ko god da ih je ugledao, nije mogao skinuti pogled s njih. Toliko elegantne, predivne, prezgodne, prosto su mamile uzdahe svih nas – iskren je Miran, koji je završio osnovnu muzičku školu na odsjeku za violinu, a nakon toga sasvim slučajno upisao i srednju muzičku školu. Na prijemnom ispitu je oduševio komisiju svojim glasom, te počeo i graditi svoju karijeru kao operski pjevač.
Saradnja s Tomom Zdravkovićem
Osim karijere u pozorištu i pedagoškog rada, Brižita je često gostovala i na televiziji. Zbog toga je bila primijećena, te je dobila ponudu da glumi u spotu Tome Zdravkovića.
– Spot je sniman u Narodnom pozorištu u Sarajevu. Ja sam imala čast sarađivati s njim na njegovoj posljednjoj kaseti, jer tada je on već bio bolestan i nedugo potom i preminuo. Možda zvuči nevjerovatno, ali kada sam dobila tu ponudu, prvi put sam čula za Tomu Zdravkovića, jer sam odrasla u klasičnoj muzici, te narodnu muziku nisam slušala i nije mi bila bliska. Pitala sam svog supruga šta on misli o tome da se pojavim u Tominom spotu, a moj muž, koji je također muzičar, te član hora Narodnog pozorišta, s oduševljenjem mi je kazao: „Može, naravno!“. On je znao o kakvoj se veličini radi – Brižita nam ekskluzivno otkriva taj dio svoje karijere.
– Spot smo snimili u roku od sata, nakon čega mi Toma prilazi, ljubi mi ruku, zahvaljuje se i vadi kovertu. Kada sam pogledala u kovertu, ugledala sam svoje dvije godišnje plate. On je bio oduševljen s kojom lakoćom smo mi to snimili, te dolazi na ideju da snimimo u studiju još jedan spot za pjesmu „Dotak’o sam dno života“ – ponosna je Brižita.
Na naše pitanja o tome kakav je utisak Toma Zdravković ostavio na nju, Brižita ima samo riječi hvale.
– Drago mi je da sam ga upoznala. On je bio jedan veliki gospodin i džentlmen s kojim nisam imala nikakvih poteškoća. Tako je bio blag i fin, da to riječi ne mogu opisati. Nakon toga su mi ljudi često prilazili i pitali me jesam li to ja, da li sam ja glumila u spotu Tome Zdravkovića. Potom sam dobila mnogo ponuda za spotove, filmove, reklame…
Putovanje u Izrael
Karijera jednog umjetnika nosi brojne prednosti, jedna od njih su putovanja s kojih se uvijek ponesu najljepše uspomene.
– Najljepše putovanje je, definitivno, u Izrael 1990. godine. Pored svih velikih i moćnih centara širom Jugoslavije, mi smo bili izabrani da predstavljamo Jugoslaviju u Izraelu. Imali smo najbolju predstavu, a to je bila „Carmina Burana“. Išli smo kao predvodnici uspostavljanja diplomatskih odnosa između dvije države i to je zaista bila velika čast. Nas više od 200 učestvovalo je u toj predstavi. Prvi nastup smo imali u Jerusalemu. Tamošnji mediji su taj događaj digli na takav nivo da smo mi tamo bili velike zvijezde. Amfiteatri su bili tri noći prepuni. Publika je bila oduševljena – ponosna je Brižita, te dodaje kako ima potrebu da takve stvari ističe, jer ne želi da se veličina Sarajevskog narodnog pozorišta zaboravi.
Miran je dodao kako je ovo vrlo važna priča koja, osim umjetnosti, sobom nosi i političku pozadinu.
– Ovo je važna priča, te se ove stvari, nažalost, zaboravljaju. Zaboravlja se kakav je Sarajevo imalo kvalitet. Na nas se danas mladi ljudi ljute što stalno pričamo o prošlim vremenima, a ne shvataju da smo mi zbog tih prošlih vremena i ostali u našoj zemlji, a zbog modernih vremena su mnogi prisiljeni da idu. Naše plate nisu bile velike, ali smo imali brojne mogućnosti, imali smo motivaciju da radimo to što volimo i da stvaramo umjetnost. Živjeli smo svoje snove – prisjeća se Miran.
Zbog velikog uspjeha predstave „Carmina Burana“, izraelski menadžer našem teatru daje ponudu koja se ne odbija.
– Nakon velikog uspjeha koji smo postigli, dolazi njihov menadžer i nudi nam još sedam dana u Izraelu, sve je naravno plaćeno, dnevnice su nevjerovatne. Predlaže nam također da idemo mjesec u Kanadu i mjesec u Japan s predstavom „Carmina Burana“. Međutim, tada su neke naše kolege rekle da imaju uplaćeno u Tučepima (smijeh). Zbog toga, nažalost, nismo otišli. Zbog Tučepa smo propustili dva mjeseca svjetske turneje – uz osmijeh nam priča Miran ovu nevjerovatnu anegdotu.
Mnogi su pokušali da imitiraju „Carminu Buranu“, međutim, nikada više nije odigrana predstava u originalu. Predstava je škakljiva, ima mnogo erotike.
Škola baleta
Osim uspješne karijere u pozorištu i na televiziji, Brižita se odlučila posvetiti i nastavi, te školovanju mladih kadrova.
– Sarajevo i cijela Bosna i Hercegovina nisu imali svoju pravu baletnu školu, to su sve bile studiji i neki kursevi. Ja sam odlučila da oformim baletnu školu. Mnoga djeca su željela biti baletni igrači. Prije 16 godina u Centru za kulturu i mlade sam organizirala aktivnost baleta. Onog momenta kada djeca dođu na upis za baletnu školu, ja prilazim roditeljima i kažem da li njihovo dijete ima dar, koji se vidi u očima, ponašanju, tijelu, predispozicijama. Balet je lako naučiti, on se sastoji od osnovnih koraka – to su slova, ali ti od tih slova moraš ispisati priču. Četiri godine sam radila na Scenskoj akademiji na predmetu ples. Čak sam i u ratu pomogla Scenskoj akademiji, prisustvujući prijemnim ispitima s Admirom Glamočakom – kaže ova uspješna balerina.
Proklete godine
Godine 1992. život svih se iz korijena mijenja. Počinje rat, a Brižita, Novosađanka. ni u jednom trenutku ne planira napustiti Sarajevo, naprotiv, u tim najtežim vremenima Sarajevu je poklonila najljepši dar – svoje umijeće i želju da djeci uljepša djetinjstvo tokom opsade grada.
– Tokom rata sam sakupljala djecu. Učila sam ih da voze bicikl, da bi mogli doći na čas baleta. Idem s tri kanistera vode, jedan kanister ostavljam djeci da mogu popiti nakon časa. To su vremena koja su zaista bila mnogo teška. Roditelji te djece su meni davali život svoje djece u ruke. Na sve moguće načine sam pokušavala održati balet u Sarajevu u životu. Nabavljala sam struju na meni poznate načine, da bih djeca mogla stvoriti ljubav prema baletu, nalazila sam prostor za vježbanje, moram se zahvaliti nekim ljudima, među njima je i Miro Purivatra koji mi je zaista tih godina pomogao da umjetnost u Sarajevu potpuno ne nestane. Tim stvarima se najviše ponosim. Zahvaljujući tome u Sarajevu je balet opstao. Moja vizija je bila da se baletni igrači moraju školovati. Brojne balerine sada u Narodnom pozorištu su moje ratne učenice. Ta generacija je na svojim njedrima iznijela balet u Sarajevu – ponosno govori Brižita.
Miran je, također, Brižiti bio velika podrška. Nakon rata dolazi zatišje. Postavlja se pitanje šta dalje.
– Tokom rata nismo mogli racionalno razmišljati. Držao nas je neki adrenalin i nismo bili svjesni situacije. Tek nakon rada smo stali i zapitali se kome je stalo da mi igramo balet i pjevamo operu. Brižita je počela razmišljati na pravi način. Naš kadar je tokom rata bio potpuno uništen, te je ona odlučila da počne praviti novi kadar – govori Miran.
Velika ljubav
– Upoznali smo se posredstvom zajedničke prijateljice na Muzičkoj akademiji u Sarajevu. Prvo smo se pet godina družili i pili kafe, nakon čega sam je jednom pitao da ide sa mnom da upozna bosanskohercegovačke planine. Bilo je ljeto i ona je pristala. Mi smo od Sarajeva do Žabljaka u Crnoj Gori išli pješke. Tokom te avanture snalazili smo se kako smo znali. I tada sam shvatio da meni Brižita ne može biti samo prijateljica. Pitao sam je hoće li se udati za mene. Ona je pristala i od tada do danas smo zajedno – otkriva Miran dok zaljubljeno gleda svoju suprugu Brižitu.