Marko Stojanović Louis (36), poznatiji samo kao Marko Louis, srbijanski je pjevač, sin legendarnog muzičara Louisa koji je život izgubio u saobraćajnoj nesreći. Marko se istakao na domaćoj muzičkoj sceni kvalitetom i drugačijim zvukom koji je publika vrlo brzo prigrlila. Dokaz da je u tome uspio je njegov prvi samostalni album „Shine on me“, u kojem je spojio zvuke soula, r’n’b, popa, kao i elemente balkanske i orijentalne kulture. Krajem 2020., bio je vrijedan i iz njegovog studija svjetlo dana ugledao je album „Sloboda“ u kojem se nalaze zanimljive pjesme, sintetizirane modernim i orijentalnim zvukovima. Marko nije stao na drugom albumu, te se odlučio i za treći naziva „Ja se zovem Slon“. Album obuhvata sedam pjesama različitog sadržaja, a posvetio ga je djeci i svima koji se tako osjećaju. U svakom Markovom razgovoru za „Azru“, otkrije nam zanimljivosti iz privatnog, ali i poslovnog života, tako da to nije propustio i ovaj put. Intervju smo počeli pitanjem šta mu je bila najveća inspiracija za novi album.
– Glavna inspiracija za album je provedeno vrijeme s mojim sinom, koji sada ima tri i po godine i gledanje s njim Disenyevih filmova koji imaju sjajnu muziku. Zbog toga sam se odlučio za album koji nije klasično dječiji ili samo moderan, već ima svakakve žanrove, a prije svega želio sam da bude blizak muzici koju radim. Primijetio sam kroz dijeljenja albuma da djeca vole moje pjesme i moje prerade pjesama „Rock a bye“, „Shine on me“. Vrlo lijepo reaguju na pjesmu „NinaNa“, a svakodnevno dobijam poruke s videosnimcima kako mališani plešu i pjevaju uz moje pjesme. Siguran sam da ovo nije posljednji dječiji album na kojem ću raditi – kazao je Marko.
Zašto je baš slon životinja koja zaslužuje da bude u centru pažnje ovog albuma?
– Pomisao na slona u glavi mi odmah budi asocijaciju na sreću, inteligenciju, dug život. Kada vidim slona, nekako dobijem osjećaj da ću živjeti dan duže. A Stihomir Klepić (iz grupe „Helem Nejse“) napisao je pjesmu. Poslao sam mu muziku bez teksta, a on je napisao tekst o jednom egocentričnom slonu, malo zaljubljenom u sebe. Sve mi je to bilo inteligentno, smiješno i razigrano, te sam cijeli album tako nazvao.
Je li za Vas važno raditi muziku za djecu?
– Ne znam da li je za mene važno. Nikad nisam znao da ću to raditi. Znam da su mi se u mozgu otvorile nove konekcije i spreman sam da još radim i da još eksperimentišem. Dječiji album je velika inspiracija za dalji život. Još ljepše mi je kad vidim reakcije djece i ljudi. Album je sa sedam potpuno novih pjesama, sa zanimljivim temama, iz njega djeca mogu da uče i da plešu. Prelijepo je i divno raditi muziku za djecu. Ne znam da li je važno, ali sigurno ću nastaviti.
Vaša muzika je prepoznatljiva i drugačija. Koliko to utječe na kreativni razvoj djeteta, s obzirom na to da ste svoj lični pečat prilagodili najmlađima?
– Meni je zaista bio cilj da djeci prilagodim album, ali da ostavim i svoj lični pečat, kao što su trube, koje često koristim u svojoj muzici, te ritmovi. Naravno, uz pomoć mojih prijatelja i saradnika, poput Stihomira Klepića ili Maje Radivojević, Slavka Milovanovića, koji je radio tekst za pjesmu „Ćutaću“. To su ljudi koji su sa mnom sarađivali na autorstvu i koautorstvu tekstova za album i prepoznaju šta želim muzikom da kažem, pa onda oni samo prevedu u tekst. Ne razmišljam mnogo kad radim, samo hoću da radim muziku za djecu. Uradio sam to, objavio sam i reakcije su super. Mislim da je to odlično za djecu i da će ih taj slon voditi kroz djetinjstvo. S obzirom na to da je ovo tek početak slonove priče, planiram ubrzo objaviti i interaktivnu knjigu.
Koliko su Vaša djeca, kao najmlađa i najiskrenija publika, imala utjecaja na ovaj odabir muzičkog žanra? Kako su reagirali na Vaše nove pjesme?
– Uvijek slušamo u autu pjesme koje nisu objavljene. Nisam znao kako će reagovati, zato što je Dima imao svoje omiljene pjesme i mislio sam da želi njih da sluša. Iskreno, od kada sam objavio, non-stop slušamo te pjesme. Kada se unervozi beba Zola, koja sada ima osam mjeseci, ja pustim s albuma bilo koju pjesmu i onda se ona iste sekunde smiri. Dima zna sve tekstove, pjeva ih u vrtiću i svira bubanj. Uvijek traži neku kao što su „Navike“ ili „Slon“, one su mu omiljene. Zaista, sjajne su reakcije.
Vidjeli smo da ste na albumu radili s drugim muzičarima. Zašto su baš oni bili odabranici koji će ukrasiti pjesme za mališane?
– Uglavnom sam sarađivao s muzičarima s kojima obično sarađujem. Tu je Vladimir Jovanović, trubač koji je koautor nekoliko pjesama, moj kum Pindo na gitari, Aleksandar Dragutinović Šeks na bas gitari. A specijalni gosti su na „Rođendanskoj pesmi“ prvenstveno Dima, moj sin, koji je imao svoju tačku, na pjesmi „Idemo na more“ gostovala je moja sestrična Tatjana Taša, i to je bio naravno i doprinos mog kumčeta Milana Vojića, koji sad ima osam godina. Osim njih, učestvovala je i Maša, moja supruga, koja je pjevala u jednoj pjesmi, a na ostatku albuma bila prateći vokal. Tako da, uglavnom su tu moji prijatelji i moja porodica.
Pjesma „Čuvaj prirodu“ posebno privlači pažnju. Je li pored zabave djeci bitna edukacija kroz muziku, kao i stvaranje dobrih navika?
– Meni je ta pjesma jedna od omiljenih zbog ritma, groova i flowa. S druge strane, to je tema koja je uvijek aktuelna, trenutno posebno. Volim se ponašati prema ljudima i prema biljkama onako kako bih volio da se ljudi i biljke ponašaju prema meni. Treba naučiti djecu da suosjećaju i da svako biće na neki način ima dušu. Bez prirode mi ne možemo preživjeti i to možda zvuči sebično dok na neki način cijeli svijet se bori za prirodu, prije svega, da bismo mi lijepo živjeli. Čovječanstvo mnogo oduzelo prirode, gradnjom velikih gradova gdje ima vrlo malo zelenila, pa barem to malo što je ostalo treba čuvati i pokušati proširiti i, naravno, voljeti.
Možete li nam podjeliti najzanimljivija iskustva iz Vašeg života?
– Moj život je sav savršen i zanimljiv i svako iskustvo je savršeno i zanimljivo. Najbolje bi bilo knjigu da napišem. Volim svoje prijatelje, svoj bend, svoju porodicu. Svaki trenutak s njima vrijedan je zlata. Nema ništa ljepše nego na koncertima kad siđem u publiku i povežem se s ljudima, sjednemo svi na pod i muziciramo zajedno. Meni je to najljepši rezultat svega.
Koji su Vam najveći motivi u životu i radu?
– Najveći motiv mi je da budem najbolja verzija sebe, da svoje slabosti pretvorim u dobre stvari ili da ih promijenim i napredujem, da koristim sposobnost koju imamo, da se mijenjamo i budemo što bolji. Moj cilj je da živim više života, ne tako kako zvuči. Nedavno sam čuo jednu lijepu rečenicu: „Život je dug i svaki čovjek ima priliku da počne ispočetka“. Ja ne kažem da imam potrebu da krećem ispočetka, ali svaka faza života je jedan novi život, jedan novi svijet i mislim da se treba tako prihvatiti. Život je dug i treba uživati.
Koje su najčešće prepreke s kojima se susrećete u radu?
– Moja najveća mana i moja najdraža stvar je što nemam strpljenja, nisam perfekcionist. Volim onaj prvi ton koji se odsvira, prvu rečenicu koja se smisli. Ne volim ništa da kopam i tražim. Prvo je najčešće najbolje. A prepreke, zaista ih nemam. Na početku karijere teško ti je doći do ljudi, teško je zakazati koncert, teško je prodati kartu za koncert i sve te prepreke, zapravo, na kraju i nisu prepreke, jer sam dio tog puta i to je, ustvari, najzanimljivije. Ne postoje prepreke za sada, a nadam se da će tako i ostati. Prepreka mi je kada mi nestane struje i ne mogu uključiti kompjuter (smijeh).
Kako se javila Vaša ljubav za muzikom? Šta je bio presudni momenat u Vašoj karijeri?
– Zaljubljen sam u muziku otkako znam za sebe, svirao sam bubnjeve i perkusije do 12 godine. Bio sam mnogo posvećen tome, išao sam u muzičku školu za mlade i u trenutku kada sam se zaljubio u košarku, napravio sam pauzu. Nije to bila prava velika pauza za muziku, samo sam napravio pauzu u sviranju. Kada sam se vratio u Srbiju iz Njemačke, imao sam 21 godinu i tad sam se vratio muzici, počeo svirati, te upisao Fakultet dramske umjetnosti, katedru za zvuk. U suštini, počeo sam da sviram za novac, da se mogu izdržavati. Tada sam shvatio da želim to da radim i da želim da to bude moja profesija. Kada kada su krenule svirkice, vidio sam da ljudi vole ono što radim, iako sam na početku bio loš, ali ljudi su voljeli moju energiju i to mi je dalo snagu da idem dalje.
Često Vas povezuju i sa sarajevskom grupom „Helem Nejse“, djelite neke zajedničke stavove i muzičke osobine. Koliko je bitna muzika za održavanje kulturnog i socijalnog aspekta?
– Muzika je medij koji šalje emocije, osjećaje, iskrenost, budeći ih u duši, tijelu i mozgu i podsjećajući nas na neke teške i lijepe trenutke. S druge strane, mozak na taj način funkcioniše kada sluša muziku, a još više kada svira instrument ili kada svira u bendu. Onda se dešavaju stvarno nemogući procesi, koje je nauka dokazala da inače nije moguće. To je veoma bitno za čovjeka. O tome bi se jako dugo moglo pričati. Muzika je veoma važna stvar, koja povezuje i koja podsjeća.
Kada se sjetite djetinjstva, šta Vam prvo padne na pamet?
– Sreća i radost. Zaista sam imao prelijepo djetinjstvo i trudit ću se da moj sin i kćerka imaju barem tako lijepo djetinjstvo kao što sam ja imao.
Zanimljiva se priča krije iza vašeg imena i ljudi često griješe. Zapravo, Marko Louis nije umjetničko, već pravo ime.
– Mislio sam da je do sada to poprilično svima jasno. Ja se zovem Marko Stojanović Louis, moja sestra se zove Maja Stojanović Louis, moj otac se zvao Ljubiša Stojanović Louis, moja majka Dubravka Stojanović Louis, sada se moj sin zove Dima Stojanović Louis i moja kćerka Zola Stojanović Louis, moja supruga Maša Stojanović Louis i moj otac je to ubacio u svoje prezime i tako je pisalo oduvijek u našim dokumentima. Ja sam odrastao u Njemačkoj i uvijek je bilo teško za ljude tamo da izgovore Stojanović. Uvijek je bilo Stojanovik, Stižanovik i ko zna više, nisu znali kako da izgovore. Mi smo se svi predstavljali s Louis, i tako je ostalo. Kada sam igrao košarku, na dresu je pisalo Louis i na stanu u Njemačkoj na zvonu je pisalo Louis, tako da je to jedna jednostavna stvar. To je onako kako se ja zovem, Marko Louis.
Kako čuvate uspomenu na svog oca?
– Negdje gdje ga najčešće srećem i gdje ga se najčešće sjetim, na putu. Kad vidim autoput ispred sebe, noću, one linije koje označavaju da se pretekne auto, to su momenti kada ja najviše mislim na njega. To je zato što sam se na takvim mjestima, na autoputu, najviše družio s njim. Zajedno smo putovali i kada sam bio mali i kasnije. Uvijek nam je u mislima, i kroz muziku i kroz puteve.