Sumeja Arifović (19) je mlada i perspektivna nada bh. modne industrije. Rođena je u Sarajevu, ali je odrastala na relaciji Skoplje-Sarajevo, s obzirom na to da joj je majka Makedonka. Potpuno svoja i unikatna Sumeja je odlučila da ne potpada pod stereotipe današnje mode, te je zbog toga osnovala vlastiti brend odjeće „Meyacota“. Ono što je posebno interesantno i nesvakidašnje jeste što je ova mlada i talentirana djevojka uspjela spojiti svoje dvije najveće ljubavi, modu i film. Tako su njene kreacije jedinstvene i do sada ništa slično nije viđeno na modnim pistama. Samo za naš magazin Sumeja je govorila o modi i glumi, o filozofiji, svojim mislima i osjećanjima, ali i o trenutnoj situaciji modne scene u BiH.
Odakle ljubav prema modi, a odakle prema glumi?
– Kao da se zajedno sa mnom rodilo parče umjetnosti. Sa četiri godine sam zaplesala na prvim baletnim predstavama, kasnije sam naučila da sviram klavir i neprestano se trudila da budem angažovana u dramskim i likovnim sekcijama. Voljela sam odlazak u pozorište s mamom, ne znam da li sam se više divila kostimografiji ili glumačkom performansu. Odrasla sam s hemangiomom kraj usne zbog čega sam često dobijala ružne komentare od vršnjaka. Prvi put kada sam, zapravo, zadobila njihovo poštovanje je ulogom bake u osnovnoj školi. Tada sam odlučila da njegujem svoje talente zbog čega sam danas vrlo zahvalna.
Vaše kreacije su unikatne. Gdje pronalazite inspiraciju?
– Nedavno sam napravila video na društvenim mrežama o vršnjačkom nasilju, gdje sam prikazala na svom primjeru koliko, zapravo, dolazite na marginu društva ukoliko uradite nešto što se kosi sistemu i pravilima. Učestvovala sam u jednom takmičenju gdje sam prozvana egomanijakom i egzibicionistom, a sve što sam željela je da prikažem strast ka umjetnosti i da ljudi na mom primjeru pronađu put do istinske slobode. Sada znam da zapravo nikad neću pobjeći od “nasilnika” jer će se kroz godine pojavljivati u nešto starijoj formi. Upravo oni su moja inspiracija da postanem najbolja verzija sebe i da avanzujem. Protiv ideja se treba boriti idejama, a na uvrede odgovarati mudrošću. Ljude ne možete ušutkati, a kako ćete se tek slobodno osjećati ako se uzdignete iznad mržnje.
Kako ste došli do ideje da osnujete vlastiti brend?
– Ideja je došla u snu kao neko predskazanje. Sanjala sam kako mi neko šapuće ime “Meyacota” dok režem vrpcu na novootvorenom butiku i gledam lica svojih najbližih oko sebe. Naredni dan sam ispričala mami san i rekla joj da želim da izbacim prvu kreaciju i osnujem brend. Bila sam treći razred srednje škole i svi su mi govorili da je moja šansa da uspijem jedna u milion, ono što nisu znali je da sam ja, zapravo, ta jedna u milion.
Može li se u BiH živjeti od modnog dizajna?
– Bosna je divna zemlja za odrastati, ali ne i živjeti. Na početku sam i mogu zarađivati, ali kada bi mi egzistencija ovisila o modnom dizajnu, nikad ne bih preživjela. Više zarađujem putem društvenih mreža kao influenser nego od vlastitih kreacija. To me žalosti i nadam se da će se to jednog dana promijeniti.
Zalažete se da modeli koji rade za Vaš brend moraju izgledati zdravo i ne izgladnjivati se. Koliko su se standardi ljepote danas nameću ženama?
– U tome je stvar kod kolektivnog gubitka razuma: ako dovoljno očiju posmatra istu halucinaciju, ona se pretvara u istinu, ako se dovoljno ljudi smije istoj bijedi, ona postaje smiješna šala. Kada kažemo riječ model, odmah pomislimo na visoke mršavice u potpeticama. Borim se protiv stereotipa i moja percepcija modela su žena ili muškarac koji su zadovoljni svojim tijelom i nose ono što vole. Muškarci mogu nositi haljine i suknje jer moda nema spol, a plus size žene nisu žene s viškom kilograma već one koje nose konfekcijski broj veći od 38, a kojima to dobro stoji. Uskoro izlazi kreacija upravo posvećena plus size modelima koju sam nazvala “0 is not a size”.
Šta su Vaši ciljevi za naredni period?
– Šesnaestog decembra sam odučila da napravim prvu modnu reviju, jer mi je nedavna prilika bila uskraćena. Naučila sam da sve u životu moram postići sama i da mi niko neće pokloniti uspjeh. Osmišljen je plesni performans koji će biti izveden na kraju revije, kojim ću upravo to i predstaviti. Treća kolekcija nosi naziv “Once upon a december”.
S kim biste željeli sarađivati, za koga biste od slavnih željeli napraviti kreaciju?
– Voljela bih da jednog dana radim ili kao glumica ili kostimografkinja za film/seriju/predstavu koju režiraju Dragan Bjelogrlić i Dino Mustafić. Veliki sam zaljubljenik u pozorište i tokom pandemije su sve predstave bile otkazane. O genijalnosti Dine Mustafića govori činjenica da je predstavu “Osramoćeni” napravio u botaničkoj bašti, pridržavajući se svih mjera. Predivna muzika, ambijent, tekst i kvalitetni glumci, jednom riječju, bajkovitost i eskapizam od ružne realnosti.
Jeste li ikada razmišljali da se bavite nečim drugim ako ne uspijete u svijetu mode?
– Filozofija je, zapravo, moja treća strast o kojoj rijetko ko zna. Imala sam divnog profesora režije u srednjoj školi, koji nas je kroz četiri godine navodio da kritički razmišljamo o svemu, da učimo i širimo svoju percepciju života. Moj dan ne može početi bez kafe i dobre knjige, među kojima često možete pronaći filozofska djela. Zbog toga se upravo i borim protiv sistema i pravila, jer, nažalost, niko još nije dokučio smisao života i šta se dogodi nakon smrti. Ne želim protračiti život radeći ono što mi se nadmeće i ne živjeti ga onako kako bih željela. Ne želim biti jedna od onih kojima je za svako zadovoljstvo prvo potrebna dozvola svijeta. Sokrat je upravo rekao: “Neistražen život nije vrijedan življenja.”
Šta su Vaše neostvarene želje i u privatnom, ali i u poslovnom smislu?
– Moje želje nikad nisu bile materijalne, uvijek sam ih pronalazila u duhovnim stvarima poput ljubavi i sreće. Više od svega želim pronaći srodnu dušu za koju smatram da je muška verzija mene. Kada je pronađem bit ću najsretnija osoba na svijetu.
