Na ovim stranicama su akvareli koji dišu. Monografija je posveta dragim ljudima koje volimo da srećemo u našim životima i svemu lijepom što s ovih ulica nosimo u našem sjećanju. Meni je tako pripao lak zadatak, posegnuo sam samo za svojim sjećanjima i riječima probao da „zapratim“ akvarele i opišem neke djeliće vremena iz ovih nekoliko proteklih „svježijih“ decenija
Damir Dvorniković je unuk poznatog bh. slikara Zvonimira Dvornikovića. Damir je na osnovu prekrasnih akvarela svoga djeda napravio monografiju o Sarajevu, simboličnog naziva „Lijepo lice Sarajeva“. Samo za „Azru“ otkrio je kako je nastalo ovo impozantno djelo u kojem je kroz svoje priče dočarao ono naslikano. Na početku razgovora Damir nam je rekao malo više o monografiji.
– Volim da pišem pa tako „skockah“ i ovu knjižicu. Istina, u svojstvu asistenta. Ja sam se „ugradio“ u monografiju sa svojim sjećanjima i uspomenama mojih prijatelja, iz djetinjstva i ovih decenija, dokle nam sjećanje seže. Tople su ovo priče iz nekih davnih i ovih naših dana. Baš kao i sarajevske ljetne noći. „Lijepo lice Sarajeva“ je posveta dragim ljudima koje volimo da srećemo u našim životima i svemu lijepom što s ovih ulica nosimo u našem sjećanju. Svakodnevica puna običnih, ali tako divnih stvari. Ljudi se druže, posjećuju jedni druge još, pruže ruku ako teški momenti naiđu. Žive svoje živote, raduju se, nečemu se nadaju, a zajedno s njima, zajedno s nama, živi i ovaj grad. Monografija „Lijepo lice Sarajeva“ štampana je u zasebnim izdanjima na sedam jezika: engleskom, njemačkom, turskom, španskom, francuskom, italijanskom i bosanskom. Dizajn je osmislio moj prijatelj Amir Hadžić, a izdavač je „Buybook“. Na ovim stranicama su akvareli koji dišu. Naslikao ih je prije mnogo godina sarajevski sudija, ili recimo to ljepše, naš sugrađanin, Zvonimir Dvorniković. Slikao je Sarajevo onako kako ga on vidi. Slikao je njegovo najljepše lice. Iskoristio bih priliku da ovdje kažem jedno veliko hvala ljudima koji su mi na razne načine pomogli da „Lijepo lice Sarajeva“ ugleda svjetlo dana – iskreno će Dvorniković.
Šta Vas je potaklo da je napišete?
– Kako čovjek postaje zreliji, sve je svjesniji i tog nekog naličja života i svakodnevice, te tamne strane, neumornog pratitelja vedrih dešavanja. Pogotovo ljudi ovog našeg podneblja dobro znaju značenje one stare narodne da „čašu meda prati čaša žuči“. Dedine slike su mi nekako kontra, totalno pozitiva, vedra strana života što ga živimo, svijetla slika grada, samo nekih stotinjak godina prije ovog razgovora što mi vodimo danas. Meni je tako pripao lak zadatak, posegnuo sam samo za svojim sjećanjima i riječima probao da „zapratim“ akvarele i opišem neke djeliće vremena iz ovih nekoliko proteklih „svježijih“ decenija. S naših ulica.
Autor ste sjajnih pričica koje se „provlače“ između slika. Kako ste ih pisali?
– Priče su nastajale tako što, kad pogledam preko ramena, sjećanja su tu, dođu kao neki flashback. Svi mi kad se osvrnemo iza sebe imamo mnogo tih momenata kojih volimo da se sjetimo. Obični, sitni detalji iz naših života, ali oni što se ugnijezde u našim glavama i srcima i ostanu tu. To nisu zasebne storije, više djelići jedne šarene cjeline.
Možete li jednu podijeliti s našim čitateljima?
-„Sutra je ponedjeljak, ujutro valja na noge lagane pa na pos’o, al’ koga briga za to. Upravo je divno sunčano popodne, nedjelja i baš nam je dobro. I život i pogled na grad su lijepi, znam to dok pijuckam svoju kratku kaficu i vodu koju odvajkada svi hvale. Svud’ oko mene puno je ljudi, veselo pričaju, smiju se i uživaju u druženju. Baš kao i svaki drugi dan. Negdje na čaršiji nasmijani curetak baci par preostalih mrvica golubovima i vrapcima da mezete i sjuri se razdragano niz ulicu. Svijet je njen. Vrišti. Kraljica!“
Šta Vam je u životu najveća inspiracija?
– Porodica, familija, da budem u trendu, pa navedem tri naziva te važne i moćne grupe oli institucije. Barem nama, ljudima s Balkana.
Kako biste opisali svog djeda?
– Gospodin! Po profesiji sudija, čovjek pun iskustva, znanja ili današnjom terminologijom, skil(s)ova, ali uprkos tome jednostavan i skroman. Bio je i aktivan u upravama tadašnjih kulturnih i sportskih društava. Ali, u tri riječi, skroz cool tip.
Čime se najviše ponosite?
– Porodicom. Ali i što sam, barem se nadam, ostao dosljedan sebi. Bez priklanjanja nekoj grupi, lobiju i sl. Danas, znamo svi, ako niste dio neke grupe, na margini ste, najvjerovatnije. Ako bih pokucao na vrata neke „institucije“, onda su to disidenti iz raznih sfera našeg društva, oni koji ne žele da se uklapaju u nametnute kalupe. Respekt takvim ljudima.
