Adi Hodžić je 32-godišnji pisac, novinar i scenarist. Ovaj rođeni Dobojlija odrastao je u Zagrebu i Maglaju, a sada radi, živi i djeluje u našem glavnom gradu. Dobitnik je nekoliko regionalnih književnih nagrada, a njegove pjesme su prevođene na nekoliko svjetskih jezika. Adi na svojoj oficijelnoj Facebook stranici okuplja blizu 24.000 ljudi s kojima dijeli citate i misli iz svog opusa, a nerijetko njegove misli prenose brojne regionalna stranice. Nedavno je objavio i knjigu „Udisaj srodnosti“ u kojoj se nalazi opus od 50 pjesama.
– Riječ je o simbiozi poezije koja je dugo sazrijevala kao spoj imaginacije i stvarnog, istovremeno pragmatična i apstraktna. U knjizi se nalazi opus od pedeset pjesama nastalih od 2016. godine do danas. Zbirka prožima i progovara o unutrašnjim previranjima, ljubavi, ranjivosti, srodnosti, čežnji i patini s tendencijom izraza kroz slikovit lirski zapis.
Knjigu ste pisali u periodu od 2016. godine do sada. Šta je Vaša vječita inspiracija?
– Ova knjiga je svojevrsna oda ženi, tako da, osim života koji je nekada siv, nekada ružičast, u intimnim autorefleksijama progovaram i o ženama koje su dotakle moj život uz pregršt različitih sudbina. Cijenim sve vrste poezije, ali nekako ljubavna je po mjeri moje duše i za mene, ipak, naljepši oblik stvaranja.
Kome je namijenjena Vaša zbirka poezije?
– Poezija je nešto intimno, otrgnuto iz duše tako da namijenjena svim onim dušama koje nisu zaboravile suštinu, a koje žele da udahnu malo vazduha i srodnosti s drugima i znaju da dijele ljubav, jer tu počiva čitav smisao.
Živimo u vremenima usamljenosti. Čini mi se da nikada prije nismo bili ovoliko otuđeni jedni od drugih. Šta je, prema Vašem mišljenju, razlog tome?
– Živimo u vremenu destrukcije bliskosti i porodice, kada smo sve manje srodni. Danas je kuriozitet upoznati čovjeka koji je filantrop i emotivno pismen. Nažalost, otuđenost se uvlači u sve naše pore. Mladi ljudi više ne hvataju poglede na ulici zauzeti nekom drugom dimenzijom na telefonu i to je tužno.
Kako uspostaviti bliskost s ljudima? Zaslužuju li je uopće svi?
– Možda bismo trebali više da glorifikujemo kao društvo ono što mi u suštini jesmo, društvena bića upućena jedna na druge, a ovi prostori su uvijek odisali bliskošću i toplinom na čemu su nam drugi zavidjeli, zato ne smijemo dopustiti da to izumre. Trebamo brendirati ono što drugi nemaju a to je generalno naša boljka, uvijek više volimo voće koje nije raslo tu pred našim očima.
Recite nam više o svojoj stranici na kojoj nerijetko objavljujete svoje citate? Kakve su reakcije Vaše publike?
– To je jedna jako lijepa priča koja ide ukorak s vremenom. Divno je da možete komunicirati s ljudima koji su vaši poštovaoci. Iako je to što na stranici dijelim tek mali dio moje percepcije svijeta, lijepo je imati jednu takvu pozornicu s koje čovjek može barem malo da utječe na stvarnost ljudi u vremenu kad se gušimo u površnosti. Na početku mi je drago bilo kada velike regionalne književne stranice preuzmu i objave moje misli, jer to je odlično za mlade autore. Zaista volim što na taj način mogu dotaći riječima velika i otvorena srca.