Marija Nović, sedamnaestogodišnja djevojka iz Dervente, ponosni je nosilac titule najmlađeg pilota u historiji generalne avijacije u Bosni i Hercegovini. Ljubav prema letenju joj se javila pred kraj osnovne škole, te je krenula u Vazduhoplovnu akademiju u Beogradu. Najprije je željela biti kontrolor leta, ali joj je prvi let bio dovoljan da promijeni odluku.
U svom prvom intervjuu za „Azru“ mlada pilotkinja je otkrila s koliko godina je krenula na obuku za pilota, u kojem je sada stadiju te kakvi su joj planovi za budućnost.
– Na PPL obuku sam krenula sa svojih 16 godina. Tada sam pohađala teoriski dio obuke koji se sastojao iz devet predmeta koje sam i polagala u Direktoratu civilnog vazduhoplovstva. Preko ljetnog raspusta sam boravila na aerodromu u Subotici sa svojim klasicima i instruktorima. Bila sam jedina djevojka u klasi. Na polaganje sam otišla u oktobru sa punih 17 godina. Trenutno je to jedini stepen obuke koji sam završila, ali ne planiram na tome da se zaustavim. Svakako prvom prilikom krećem i na ATPL obuku za putničke avione za koji se već polako spremam. ATPL obuku planiram da pohađam u Mađarskoj zbog malo drugačijeg tipa dozvole koji još kod nas nije dostupan – kazala je Marija.
Bavi li se u Vašoj porodici još neko aktivno tim poslom?
– U mojoj porodici se niko nije bavio avijacijom. Kao svako dijete imala sam neki posao koji mi se baš svidio, naravno niko, pa čak ni ja, nije vjerovao da će to, zapravo, biti nešto čime ću ja da se bavim u budućnosti.
Koliko Vam prija činjenica da znate da ste najmlađa pilotkinja u BiH?
– Nisam krenula s tim ciljem da budem najmlađi pilot u BiH. Želja mi je bila da završim obuku za pilota prvom prilikom, pa sam s tim ciljem krenula što je ranije moguće. Ta “titula” je sama došla nenadano. Naravno, ovu titulu bih voljela da dijelim i s ostalim pilotima svoje generacije.
Kako na to reagiraju Vaši prijatelji, šta Vam kažu?
– Svi su se iznenadili podjednako kao i ja. Iako su vjerovali u mene i u moje ciljeve, nisu se nadali tako brzom napretku. Ponose se mnome i uvijek su tu da me bodre i podstiču na nove uspjehe.
Jeste li sretniji na nebu ili zemlji?
-Iskreno da Vam kažem, osjećaj na nebu je neuporediv sa zemljom. Instruktor mi je rekao prvog dana obuke kako ću se nakon prvog leta predomisliti o odabiru kontrole letenja i poželjet ću da postanem pilot. Tako je i bilo. Nakon prvog informativnog leta, prvog kontakta s tolikim osjećajem slobode, poželjela sam da što više vremena provedem leteći. Poslije završene obuke i napuštanja aerodroma, bilo je potrebno samo dva dana kako bi mi letenje nedostajalo. Jedva čekam ljepše vrijeme da mogu ponovo da odem na aerodrom i odletim koju rutu i nadam se da će jedna od njih biti baš do BiH.
Osim pilotiranja, postoje li još neke strasti u Vašem životu?
– Nemam mnogo slobodnog vremena da se posvetim još nekim stvarima. Osim avijacije, aktivna sam i redovna u odlasku u teretanu, kako bih sačuvala zdravlje jer je veoma bitno za buduću karijeru.
Ko Vam je najveća podrška u svemu što radite?
– Najveća podrška mi je porodica, kako mama, tata i braca , tako i bake i deke. Tu su da mi pomognu da postignem sve svoje ciljeve i da me podržavaju, kako riječima i savjetovatnjem, tako i finansiski. Želim ovim putem da im se zahvalim što su mi omogućili da pohađam ovu obuku kao i druge u budućnosti, jer sam svjesna da je mnogo ljudi željelo da se bave ovim poslom, ali nisu imali finansijske mogućnosti.
Gdje vidite sebe za 10 godina?
– Kad sam krenula sa svim obukama, odmah sam sebi zacrtala da za nekoliko godina postanem pilot „Airbus“ aviona.
Koja je Vaša najveća želja, a šta najveći strah?
– Najveća želja mi je da u toku života uspijem da se ostvarim na svim poljima kao žena i da svojim radom i trudom postanem kapetan „Airbusa“. Želja mi je da radim i u nekoj stranoj aviokompaniji, kako bih imala prilike da obiđem i neke druge destinacije koje mi Srbija ne omogućava. U ovakvom poslu, nema mjesta za strah.