Ovo je moja peta ili šesta pjesma. Izbacit ću još jednu ili dvije pjesme i onda zaključujem album. Što da ne? “Mojne meni to” bi možda bila pjesma na koju publika najbolje reaguje. Beograd ima dobru publiku, Makedonija ima dobru publiku, a i Bosna i Hercegovina, kad je riječ o rokenrolu, ako mislite da je izumro, vjerujte da nije
Isak Šabanović (25) trenutno važi za jednog od najperspektivnijih mladih pjevača na našim prostorima. Iako je stekao veliku slavu svojim pojavljivanjem u takmičenju „Zvezde Granda“, Isak sebe smatra prizemnim i normalnim momkom, koji se trudi ostati onaj momak iz komšiluka kojeg su svi sugrađani oduvijek voljeli. Mladi Bjelopoljanin nedavno je objavio svoju novu pjesmu „Kataklizma“, a tim povodom posjetio je redakciju „Azre“, zapjevao nam i ujedno govorio o karijeri, planovima, ali i privatnom životu.
Prije svega, kako ste?
– Dobro sam, umoran, ali dobro. Ovaj posao zahtijeva mnogo odricanja i rada. Uvijek ste na točkovima, uvijek imate obaveza, a i rano ustajete, što meni ne odgovara. Volim spavati. Odricanja ima tu i tamo, ali ne može se imati vremena za sve.
Objavili ste novu pjesmu „Kataklizma“. Kako ste zadovoljni reakcijom publike?
– Ovo je moja peta ili šesta pjesma. Izbacit ću još jednu ili dvije pjesme i onda zaključujem album. Što da ne? Imponuje mi da pjesma prođe lijepo, posebno jer je dobra ekipa radila, mnogo ozbiljna ekipa. Od Harisa Dubice do Damira Hardanovića.
Publika se na prvu zaljubila u Vašu emociju. Kada možemo očekivati neku baladu?
– Za mjesec-dva izlazi balada, a radio ju je skroz treći lik, to je baš balada. Vjeruju svi u mene u tom smjeru, ali eto želio sam nešto brže pjesme.
Nije tajna da ste tokom takmičenja smršali, možete li s nama podijeliti način na koji ste izgubili kilograme?
– Tokom takmičenja u „Grandu“ smršao sam gotovo 25 kilograma. Da otkrijem tajnu? Liposukcijska ishrana. Sad sam zadovoljan svojom težinom, vratio se neki kilogram, ali to se gubi za 15 dana.
Na koju pjesmu u Vašem izvođenju publika najbolje reagira?
– “Mojne meni to” bi možda bila pjesma na koju publika najbolje reaguje. Nekako tom pjesmom sam postao ovo što sam sada. „Oprosti mi što te volim” također. Te dvije pjesme publika baš voli. To su i pjesme koje su me proslavile.
Muzičari i pjevači uglavnom kažu da svaka publika ima drugačiju vibraciju, gdje je za Vas ta vibracija najjača? S kim osjetite najjaču konekciju?
– Svaka publika je drugačija i drugačije se osjeća vibracija. Najteže mi je u rodnom gradu, pred svojom publikom. Beograd ima dobru publiku, Makedonija ima dobru publiku, a i Bosna i Hercegovina, kad je riječ o rokenrolu, ako mislite da je izumro, vjerujte da nije. Ali, nekako svugdje je različita vibracija, negdje malo više, negdje malo manje. Za mene su Makedonija i Bosna posebne. U Sarajevu i Bosni se osjećam ugodno, jer i pjevam pjesme koje su iz Bosne iz Sarajeva: „Zabranjeno pušenje“, „Crvena jabuka“, Loša i „Plavi orkestar“, „Bijelo dugme“, Dino Merlin…
Koje su Vaše prve asocijacije na djetinjstvo?
– Promijenio bih ja mnogo toga da sam mogao, ali bih opet sve prošao, jer sam valjda bolji čovjek kad sve prođem. Kako je bilo i šta je bilo, nije ni vrijeme ni mjesto da pričam. Ali, bilo mi je super djetinjstvo, lagano i lijepo, burno i nezaboravno, jer sam ja bio vragolanče. Mnogima sam zadao problema, šalim se, ali stariji kažu da sam bio nestašan kao dijete, a onda se malo smirio.
Postoji li neki savjet koji će Vam ostati urezan u sjećanje, a koji biste možda i Vi sutra nekome dali?
– Mnogo je savjeta koji su meni ostali u glavi. Jedan od takvih, ali to je stvarno tako, jeste da nakon kiše mora sunce progrijati. To znam.
Koliko je danas teško ostati svoj?
– Mnogo je teško ostati svoj, ja sam na jedvite jade ostao svoj. Majke mi. Ponese te slava, pojede te slava, pojede te Beograd. Dođi sebi dok još imaš kome, to je bilo to i stvarno je tako. Vidim ja to po svojoj raboti, ali kažem sebi: „Stani malo, nije sve danas, ima i sutra“. Meni je bilo uredu jer sam imao nekog pored sebe ko će mi reći da stanem. Uvijek je tu moja rodica, sestra i moje malo društvo, koje držim i kojem ne dam da ode od mene, jer me drži, ne da mi da poletim i odletim. Bitno je da ti društvo ostane isto kao prije, onda su tu, naravno, roditelji i brat.
Gdje vidite sebe za 10 godina?
– Ma neću za deset, vidim se za dvije godine i to na nekom stadionu, areni, prvo bih volio u Dvorani “Mirza Delibašić” pa onda šta god. Sljedeća pjesma je balada, potom sakupljamo pjesme za album i onda “Mirza Delibašić”. A za tri ili četiri godine može i Koševo. Nekako sam na Ciglanama i odrastao, naljepše trenutke tu sam i proveo u Sarajevu. Najljepše uspomene su u Sarajevu, od djevojke pa do svega ostalog.
Sjećate li se prvog poljupca?
– “Prvi poljubac davno zaboravljen”. Ne sjećam se baš prvog poljubca, a onaj prvi pravi je bio u srednjoj školi. Iskren sam, ne pravim se fin. Ne bolujem od brojke.
Je li Vam karijera na prvom mjestu?
– Želim joj se posvetiti maksimalno, malo mi ide malo mi ne ide, onda padnem, pa se dignem i tako to kod mene ide. Sad treba raditi, šta ćeš raditi sa 40 godina ako sada ne radiš.
Čime biste se bavili da niste muzičar?
– Da nisam muzičar, mislim da bih bio glumac, ili producent, radio ono što sam i završio. Ne bih u produkciju, jer je to preteško, radio sam pripravnički dokle sam znao i onda, kad sam trebao da se zaposlim kao producent u jednom pozorištu, krenuo sam u “Zvezde Granda”. Ko zna zašto je to dobro. Ali, volio bih da se okušam kao glumac.