Boris Režak, slavni muzičar i čovjek protkan emocijom, uoči svog velikog nastupa u hotelu „Vučko“ na Jahorini posjetio je radakciju magazina „Azra“, te s nama razgovarao o svojoj muzici, karijeri i porodici.
– Mislim da je vrijeme da dođem, nije me bilo duže od dvije godine u Sarajevu. Povod je nastup u hotelu „Vučko“ na Jahorini. U Sarajevo je najbolje doći na nekoliko dana i sve polako obilaziti i obavljati poslove. Ovako kada dođem nakratko, onda je to malo naporno. Ali dobro, svi negdje žurimo i onda pokušavamo da spojimo sve – govori Boris na početku razgovora.
Kada priču posložimo hronološki, možete li se sjetiti svojih početaka i odluke da se počnete baviti muzikom?
– Tata mi je profesor muzike, pa je nekako i normalno bilo da ja krenem muzičkim putem. Cijeli život sam bio okružen muzičarima i taj život je meni bio potpuno prihvatljiv. Odluka je došla spontano, niko me nije tjerao na to. Čak naprotiv, otac se nije ni slagao da ja budem muzičar, htio je da budem ljekar, a ja se bojim krvi i ljekara (smijeh). Drago mi je što nisam upisao medicinu, to je definitivno najhumaniji poziv, ali, gledajući neke stvari, shvatio sam da ja nisam za to.
Od tih početaka do danas ostvarili ste se kao muzičko ime, ali koju pjesmu možete izdvojiti kao posebno dragu?
– Iskreno, ne bih mogao izdvojiti samo jednu. Ali, postoje neke pjesme koje su obilježile moju mladost, kao što su pjesme „Kada odu svi“, „Nakon toliko godina“…
Kada se sjetite muzike iz Vaše mladosti i napravite paralelu s današnjom muzičkom scenom, gdje sebe više vidite, gdje se bolje uklapate?
– Vjerovatno u vrijeme moje mladosti i početak moje karijere. U to vrijeme je popularna bila dobra pop muzika, generalno se cijenila muzika. Kada slušam ovu današnju muziku, primjećujem da ona ima primjese nekih drugih opijata, što me jako nervira. Muzika kvari omladinu. U realnosti klinci piju kafe, čekaju novac od roditelja, a u pjesmama se spominje neki Ferari, neka ludila… S jedne strane, realan život, a s druge, potpuno neke druge vrijednosti. Za mene te stvari nisu opipljive, kada se u pjesmama spominju luksuz i prestiž, to je za mene kao da pjevaju o Marsovcima. Nisu mi te stvari opipljive, niti imam Ferari, niti težim ka tome da ga imam. Ali, vidim da kod mladih te stvari prolaze. Malo me to zabrinjava.
Spominjemo neke životne vrijednosti, ali šta nam je kao čovječanstvu postalo prioritet?
– Teško je to vrzino kolo koje nam je nametnuto sa Zapada zaustaviti. To ima ogroman utjecaj na nas, ali bilo bi lijepo da nije tako. Nama ne treba 17 košulja, telefona, haljina… Ne znam, ja ne potpadam po te današnje kriterije. Mene to ne zanima. Iskreno da Vam kažem, maštam o selu.
Možete li zamisliti svoj život na selu?
– Mogu da se zamislim na selu, ali ne da radim na selu, to je teško, a ja sam gradski lik, odrastao sam na asfaltu Banje Luke. Ali, volio bih da imam neku kućicu na selu, da se tamo odmorim i uživam. S druge strane, ja bih otišao sutra na selo, ali kako ću obrazovati djecu? Na kraju, ovdje kod nas se loše primilo to nešto sa Zapada, a mi u biti nismo takva bića. Mi smo svi senzibilni, imamo emocije, volimo i zaplakati i nasmijati se.
Kao muzičar da li više uživate u velikim koncertnim salama, ili intimnim večernjim nastupima s malim brojem ljudi?
– Apsolutno mi ne smeta ni jedno ni drugo. Generalno u životu mi je najbitnija energija. Veliki koncerti su sjajna stvar za razmjenu energije, ali tako isto i neki intimniji ambijent daje svoje čari.
Često od muzičara možemo čuti da nijedna publika nije ista. Je li i kod Vas to slučaj?
– Možda se malo osjeti. Određena područja su smirenija, negdje su ljudi temperamentniji, ali u suštini to je tako. Naprimjer, često sviram u Novom Sadu, ta publika je već navikla na mene i meni je s njima jako lijepo, a od svojih kolega čujem da je publika iz Novog Sada stegnutija, rezervisanija, ali ja to nisam osjetio. Dok je jug Srbije potpuno druga priča, oni odmah prihvate veselje i zabavu. Moja publika su uglavnom žene, pa gdje god da nastupam, žene su žene.
Šta ste publici pripremili u proteklom periodu?
– Prije dvije godine sam uradio duet s Halidom Bešlićem. Okupila se sjajna ekipa iz cijele bivše Jugoslavije. Pjesma je nekakva sredina između njegovog i mog stila. To je fina starogradska pjesma. Čuju se i harmonika i tamburice novosadske. Pjesma je objavljena tačno pred početak pandemije, trebali smo raditi i promociju u cijelom našem regionu. Međutim, to se nije desilo zbog ove situacije. Nakon toga je uslijedio duet s Jasnom Gospić, cover pjesme “Something stupid”. To je bila jedna predivna saradnja, ona je dama i vrhunsko biće. To mi je bila velika čast. Snimili smo spot i stvarno je cijeli projekt bio divan. Jasna mnogo voli taj naš cover i spot. Posljednjih nekoliko mjeseci sam radio s nekim tamburašima pjesmu „Afrodita“, pošto me zvala moja prijateljica i kćerka Đorđa Balaševića, Jelena Balašević, da čujem te momke i budem vodeći vokal, da pjesma više zaživi. Prošle godine smo napravili pjesmu „Lastavica“, koja je trebala da izađe 5. maja prošle godine, na rođendan Đorđa Balaševića, međutim, imao sam nekih privatnih poteškoća i cijeli projekt je stao. U međuvremenu dešava se „Beogradsko proleće“, festivala zabavne muzike. Pitaju me da li bih želio da učestvujem i pristao sam na to. Odlučili smo da s pjesmom „Lastavica“ idemo na taj festival.
Vi ste izvođač zabavne, a Halid Bešlić je ikona narodne muzike na našim prostorima. Kako je došlo do takve saradnje?
– Sasvim slučajno. Napisao sam jednu jako lijepu stvar i meni su neki moji prijatelji, ljekari iz Banje Luke, predložili da to uradim s Halidom. Ja se vratim kući, malo sam razmišljao i shvatio da je to odlična ideja. Iskontaktirali smo i odmah na prvu kliknuli. Snimili smo naš duet, a onda, kako sam bio oduševljen njegovom spontanošću, rekao sam:„Halide, idem kući i napisat ću pjesmu samo za tebe“. Mislim da sam za pola sata napisao pjesmu, koja mi se toliko svidjela da sam poželio da je imam za sebe, ali pjesma vuče na narodnjak. Iskreno, jedva čekam da on otpjeva tu pjesmu.
Trenutno ste učesnik kulinarske emisije, a kako se privatno snalazite u kuhinji?
– Dobro, kao što se i da primijetiti (smijeh). Najviše volim skuhati nešto konkretno. Neko meso, salate, s tim da sam ja ona vrsta kuhara što uvijek promijeni nešto. Nikada mi recept nije isti. Grah uvijek drugačije napravim, pa nekada to i ne bude onako kako sam planirao.
Šta supruga kaže na Vaše kuhanje?
– Njoj je to sve predivno. Šta drugo očekivati, odgovara joj da ja kuham, naravno (smijeh).
Ima li nešto za čim žalite u životu?
– Ne žalim ni za čim. Jedino mi je teško što živim u Beogradu, a brat i otac su mi u Banjoj Luci. Kako je mama umrla, njih dvojica su ostali sami i to mi teško pada. A osim toga, nema ništa za čim žalim. Ja sam ispunjen čovjek, imam porodicu i troje djece. Na njih gledam kao na sebe i šta mi više u životu treba. Nekidan sam proslavio rođendan i djeca su mi „zamjerila“ što ja nikako ne slavim rođendan. Objasnio sam im da sam ja noć prije dokasno radio, nemam kad da pušem svjećice. Meni ne treba ništa, samo mi trebaju njihov zagrljaj i poljubac. Porodica je na prvom mjestu i oni imaju najposebnije mjesto u mom srcu.