Amra Kapidžić prepoznatljivo je ime bh. glumišta. Od 2000. godine stalna je članica ansambla Drame Narodnog pozorišta Sarajevo. Utjelovila je brojne zapažene uloge u predstavama poput “Svileni bubnjevi”, “U zemlji posljednjih stvari”, “Let iznad kukavičijeg gnijezda”, “San ljetne noći”, “Kidaj od svoje žene”, “Dantonova smrt”, “Proces”,“Hamlet”, “Ugursuz”. Glumila je i u filmovima “Kako je pukao Pjer Žalica”, “Smrdljivi pauk” i “Gori vatra”. Angažirana je i u TV i radijskim projektima, a našoj javnosti je još prepoznatljiva po ulozi Belme u seriji „Viza za budućnost“.
Nakon duže od dvije decenije na daskama koje život znače, Amra nastavlja da niže glumačke uspjehe, a trenutno je angažirana na predstavi ”Bordel Eden” prema motivima drame Benjamina Bajramovića, a čiju režiju potpisuje Mirjana Medojević. Osim poslovnih uspjeha, Amra je ostvarena i na privatnom planu. U sretnom je braku s poznatim bh. glumcem Erminom Sijamijom i ponosni su roditelji troje djece. Za naš magazin, govorila je o novom projektu, karijeri i porodici.
Na početku razgovora, upitali smo je šta se promijenilo od njenih početaka do danas i da li su volja, želja i elan za glumom ostali isti i nakon toliko vremena na sceni.
– S jedne strane se mnogo toga promijenilo. Ja sam duže od dvije decenije starija od one djevojčice koja je prvi put kročila na tu scenu, nekih divnih, dragih kolega više nema, vrijeme je proletjelo, predstave su se nizale, neke su bile uspješne a neke i ne. Nizali su se i sretni i veseli i teški i tužni trenuci na sceni i izvan nje. Bude dana kada ste prazni, premoreni, bezvoljni, neinspirisani. Valjda kao i u svakom poslu. Ali vjerujem da u glumcu do samog njegovog kraja ostaje potreba za igrom, potreba za izazovom koji pred nas stavlja svaka nova uloga, svaki novi proces, kao i ogromna ljubav prema ovom poslu – kazala je Amra.
Predstava ”Bordel Eden” djelo je koje donosi svježinu i nova lica. Kako ste ga Vi doživjeli?
– Za mene je to jedno potpuno novo i po svemu drugačije glumačko iskustvo. Na momente predivno i čudesno, na momente teško i iscrpljujuće.
Reakcije publike su impresivne. Po čemu ćete pamtiti rad na ovoj predstavi?
– Sigurno ono što ću najviše pamtiti je ujedno i ono što me od samog početka najviše veselilo, a to je rad sa svim kolegama koji su učestvovali u stvaranju ove predstave. Neki od njih imaju mnogo predstava iza sebe, neki su prvi put zaigrali na sceni Narodnog pozorišta, nekima je ovo prvi profesionalni angažman, a sve njih krase marljivost, maštovitost, kreativnost, strpljivost, kolegijalnost i profesionalizam. I svakome od njih, ovom prilikom, kažem hvala i bravo.
Iza Vas su brojne zapažene uloge. Da li se s vremenom promijenio Vaš interes za određene uloge?
– Interesuju me projekti i uloge koje me čine sretnom i ispunjenom, one od kojih istovremeno i strahujem i radujem im se.
Sretna ste supruga i majka. Kako uspijevate uskladiti sve obaveze? Je li teško balansirati između poslovnog i privatnog?
– Mislim da je sve stvar dobre organizacije. Djeca više nisu tako mala pa i ona pomažu. Odgovorni su i naučeni da samo zajedno možemo savladati sve prepreke. Svjesni su da smo mi tim. Imamo i divnu tetu koja nam dolazi po potrebi da pričuva djecu. Nemam osjećaj da se nečega odričem. Sve što poželim da uradim za sebe, za svoju porodicu, svoj posao mogu, jer imam podršku i kako vrijeme odmiče sve je lakše.
Kako Vaša djeca reagiraju na Vašu popularnost, s obzirom na to da je i Vaš suprug u glumačkim vodama? Zanimaju li se za Vaš rad i pokazuju li interes za glumu?
– Mi sebe ne doživljavamo kao popularne pa nas tako ne doživljavaju ni naša djeca. Za našu djecu je glumački posao kao i svaki drugi. Oni u tome ne vide ništa posebno. Njima je, vjerovatno, posebno samo to da mama i tata imaju malo duži godišnji odmor od drugih roditelja. Čudno im je kada kažemo da i mi imamo zadaću. Pitaju se kako to da smo nekada i prva i druga i treća smjena. Trenutno se samo starija kćerka malo više interesuje za naš posao. Voli da razgovara s nama o projektu na kojem radimo i raduje se ako kažemo da je sadržaj predstave primjeren njenom uzrastu i dozvolimo dolazak na premijeru. Sinu su, ipak, dinosaurusi i prahistorija zanimljiviji od predstava, a mlađa kćerka je oduševljena činjenicom da je njena mama-mama a ne da je mama glumica. Pa i ona želi biti mama kada odraste.
Postoji li neka uloga po kojoj Vas je publika posebno upamtila? Desi li se da Vas nekada nazovu imenom tog lika?
– Još mi se dešava da me ljudi zovu Belma. Nekada mi je to znalo smetati, a sada mi je uglavnom samo simpatično.
Kako se pripremate za nastup? Imate li neki poseban ritual?
– Nije to neki poseban ritual, ali uvijek dođem sat ili sat i po ranije u Pozorište. Popijem kafu s kolegama, ponovim tekst i prođem u glavi sve svoje scene, provjerim da li je rekvizita koju koristim u predstavi na svom mjestu, zagrijem se na sceni, završim šminkanje, obučem kostim i osamim se bar 15 minuta u garderobi.
Kako izgleda Vaš slobodan dan?
– Druženje s djecom i Erminom, ako vremenske prilike dozvole tu su naši izleti i šetnje, zajednički ručak. A kada djeca odu na spavanje, nas dvoje gledamo seriju ili film, što najčešće završi mojim „propadanjem“ u san već u 10-oj minuti.
Imate li neku neostvarenu želju kad je riječ o glumi? Neka posebna uloga?
– Nemam neostvarenih želja kada je riječ o ulogama. Svaka koja je trebala da bude bila je, svaka koja treba da dođe doći će.
Šta biste poručili sebi danas, a što niste znali na početku karijere?
– Sve bude i prođe. Opusti se i uživaj u trenutku. Svaki taj trenutak na sceni je čudesan i neponovljiv.