Foto: Maja Topčagić
Glumici Idi Keškić (34), bh. reditelj i naš jedini oskarovac Danis Tanović povjerio je glavnu žensku ulogu u kriminalističkoj seriji „Kotlina“. Lijepa Ida utjelovljuje hrabru, otvorenu i borbenu novinarku Ajlu Pašić.
U razgovoru za magazin „Azra“ priznala je da je rad na ovoj seriji za nju jedno od najljepših i najuzbudljivijih iskustava do sada. A za to su zaslužni svi ljudi koji su bili dio ovog projekta, kompletne priče da se jedna ozbiljna krimi serija s odvažnim i zanimljivim scenarijem producira konačno u našoj zemlji i zbog svih lokacija na kojima su snimali i pokazali koliko Sarajevo može da bude lijepo.
Ida nam je otkrila i kako je bilo sarađivati s bh. oskarovcem, koliko je imala vremena da se pripremi za ulogu novinarke, koji žanr joj najviše odgovara, da li joj je draži rad ispred kamere ili na pozorišnim daskama i koliko se promijenio njen pogled na život nakon nesreće od prije nekoliko godina na skijanju.
Šta imaju zajedničko Ajla i Ida, a u čemu se razlikujete?
– Svojevremeno, čitajući scenarij, u liku Ajle vidjela sam i osjetila sebe u mnogo čemu. Uz to što smo hrabre, otvorene i borbene, obje smo požrtvovane, uporne, lojalne, znatiželjne i slobodne žene. Mnogo znači u današnje vrijeme ta sloboda izražavanja, djelovanja, govora, pogotovo za nas žene. I zato mi je posebno drago što je Ajla tu i što sam ja ona. U nekim situacijama je mnogo hrabrija od mene, impulsivnija i pomalo cinkaroš i u tome smo različite.
Koliko Vam je trebalo da se pripremite za ulogu novinarke, jeste li potražili savjet, gdje ste crpili inspiraciju?
– Imala sam otprilike dva mjeseca od momenta kad sam saznala da sam dobila ulogu do početka snimanja. Bitno mi je bilo da, prije svega, shvatim Ajlinu profesiju, šta znači baviti se istraživačkim novinarstvom i kako izgleda njihova svakodnevica. Istraživala sam naše novinarke i upoznala sam se s njih nekoliko. Pričale su mi o svojim iskustvima, navikama, profesionalnim deformacijama i to mi je mnogo pomoglo. Također sam gledala filmove u kojima su novinarke dominantne uloge i iz svih tih izvora sam crpila inspiraciju i kreirala svoju skicu za lik.
Foto: Nemanja Rača
Kako je bilo sarađivati s jedinim bh. oskarovcem Danisom Tanovićem i ostalom ekipom?
– Raditi s vrhunskim rediteljem, profesionalcem, ostvarenje je sna svakog glumca. Danis unosi na set nevjerovatnu energiju, dinamiku, pokreće čitav tim, daje svima vjetar u leđa i jako jednostavno, konkretno i precizno daje upute i smjernice, jer tačno zna šta želi da postigne. Veoma je bitno imati povjerenje i poštovanje prema vođi, u ovom slučaju ovako velikom reditelju i onda uz ispravno korištenje svojih vještina i davanja maksimuma, stvaraju se prelijepe priče kao što je „Kotlina“. Vodi vas lagano kroz cijelu priču i pritom dajete maksimum od sebe. I čitava ekipa je bila zaista divna, profesionalna, uigrana.
Koji žanr Vam najviše leži?
– Zaista uživam da glumim u svakom žanru. Najviše me ima u krimi pričama, tu me traže zbog mog fizičkog izgleda, sportski sam tip, mišićava i imam izražene muške kosti vilice, što pridodaje utisku opasne, zeznute žene. Ja se ne bunim, krimi žanrovi su, ipak, najuzbudljiviji za snimanje, a i gledanje.
Ostvarili ste jednu od zapaženijih uloga u srbijanskoj krimi seriji „Državni službenik“ kao agentica Sara Kon. Može li se reći da je ta uloga bila veliki povratak na glumačku scenu, nakon nesreće koju ste doživjeli?
– Da, moglo bi se reći, povratak na ovu scenu pred kamerama. Oduvijek sam htjela da glumim u nekom srbijanskom projektu, jer su oni po meni balkanski Hollywood, snimaju najprofesionalnije i najviše u našoj regiji. I ta želja mi se ostvarila. Može se gledati kao da mi je bila odskočna daska za dalje projekte ovdje, jer sam prije toga sedam godina radila u Njemačkoj i Austriji.
Koliko se promijenio Vaš pogled na život nakon nesreću koju ste doživjeli prije nekoliko godina na Bjelašnici?
– Isti je, samo s još većim žarom i zanosom glumim, skijam, volim, živim.
Volite sport i adrenalin, kako izgleda jedan Idin slobodan dan u čemu najviše uživate?
– Mora biti nekog kretanja, jer imam u sebi toliko energije koja traži da se potroši. Obavezno u prirodi, jer je priroda moja religija i hram u kojem se molim, koji me smiruje, daje pozitivnu energiju i vraća u centar. Planinarim redovno, dio moje svakodnevice je popeti se na neki novi vrh, plivati u nekom novom izvoru rijeke ili jezeru, ili skijati. Putovanja, kampovanje ili spavanje u nekoj planinskoj kućici uz vatru i roštiljanje u dobrom društvu je često dio toga.
Foto: Maja Topčagić
Da li Vam je draži rad ispred kamere – film, serija ili pozorišne daske. Ima li razlike za glumicu?
– Drugačije je. Pozorište ima dušu, specifično je po tome što imate taj direktni kontakt s publikom, svaka predstava je drugačija, u odnosu na publiku, nas glumce i našu međusobnu igru. Ako pogriješimo ne možemo to prepraviti, svi su svjedoci toga, i to je predivno. Gluma pred kamerama ima tu prednost da, ako pogriješiš, snima se novi kadar. Sve ide brže, scene nastaju brže, i kad je kupljen kadar, nema više ponavljanja. Gluma je svedena, minimalna, sa akcentom na jaku unutarnju radnju, dok je u pozorištu sve veće, ekspresivnije. Filmovi i serije su industrija, kao neka fabrika, gdje se sve proizvodi brzo i po tačno određenom šablonu. Volim i jedno i drugo, i uživam u obje vrste glumačke igre, na drugačiji način.
Na čemu trenutno radite, čime ste okupirani?
– Predstoji mi maraton igranja predstava, pa nova snimanja, tako da još ovih nekoliko slobodnih dana uživam u prirodi i radim na sebi.
Biste li se voljeli okušati u inozemstvu, možda neki poziv iz Hollywooda, kako gledate na to?
– Itekako. Već zamišljam i vizualiziram sebi to svakodnevno. Samo ne Hollywood, on je malo izašao iz mode, nego za početak može jedna jaka Netflixova krimi serija ili drama.
Gdje vidite sebe u budućnosti?
– Kao ozbiljno etabliranu, zeznutu pozorišnu i filmsku glumicu, s kućicom u šumi i velikom porodicom.
Imate li nekog glumačkog uzora?
– Ne. To mi je nekako prevaziđeno, školski. Kad sam bila mlađa, imala sam raznih uzora, od Meryl Streep do Jennifer Lawrence. Ali, ukapiraš da svako od njih ima svoj, potpuno drugačiji, individualan glumački put, i svoja glumačka sredstva do kojih je sam došao. Tako da sam sada fokusirana na svoj put i otkrivanju svojih alata. A razviti se mogu najbolje sa što više igranja u nogama, analiziranjem tih igranja, uviđanjem grešaka, da bi se idući put igralo bolje. Želim biti bolja od sebe, one sebe od jučer, a ne od nekog drugog.
Foto: Neda Mojsilović
Kako inače vidite položaj glumaca u BiH i u našem regionu?
– Da ste me pitali prije dvije godine, rekla bih vam: bezizlazno katastrofalan. Ali, počele su se dešavati lijepe stvari, na iznenađenje i radost nas svih glumaca, počelo se više snimati, više predstava producirati s obaveznim audicijama, tako da stvari idu nabolje. Mada, to nije razlog da se opustimo. Smatram da mi glumci moramo konstantno raditi, na sebi, prije svega, a onda i na vezama i konekcijama, ne samo ovdje, nego i vani. I ne treba odustajati. Istrajnost i strpljivost su ključni. A da bismo ih priuštili, mislim da je bitno pronaći druge poslove, kao rezervne, ako u datom trenutku nema posla u glumi. Vođena tim stavom, ja sam kreirala svoj projekt Javorwood Festival, da bih ostala pribrana i da bih svoju kreativnu energiju mogla preusmjeriti negdje drugdje u fazama glumačkog zatišja.