Foto: A. Zrno – V. Lisac
Proslavljena bosanskohercegovačka glumica Selma Alispahić nedavno je u Beogradu završila snimanje serije “Nobelovac” u kojoj tumači lik Milice Babić supruge Ive Andrića. Selmu također možemo gledati i u novoj bh. seriji “Znam kako dišeš” u kojoj igra ulogu majke dječaka koji je izvršio samoubistvo u prvoj epizodi. Alispahić je prvakinja bh. glumišta, a svoj ogromni talent razvila je do visina igrajući godinama čuvenu predstavu “Ay Carmela” koja je obilježila njen dosadašnji angažman u pozorištu ostavljajući neizbrisiv trag u dubinama duše ali i daskama na kojima je ostavila sebe. Dosljednošću, čvrstim izborima i stavovima, beskompromisno svoja, Selma nastavlja da živi i traje. A to je danas svojevrsni kuriozitet. Samo za “Azru” donosi prve utiske sa seta nove serije kojom je po svemu sudeći još jednom uspjela pomjeriti svoje granice iz ezoteričnog svijeta njene unutrašnjosti.
Nedavno ste završili snimanje serije “Nobelovac” o Ivi Andriću u kojoj tumačite lik Milice Babić. Kakvi su Vam prvi utisci?
– Bila je velika čast dobiti ulogu Milice Babić Andrić, žene koja je obilježila historiju teatra kao kostimograf u bivšoj Jugoslaviji, a koja je donekle svojim izborom, a donekle i sticajem okolnosti ostala u sjeni svog supruga, velikog pisca Ive Andrića. Snimanje serije je bilo prelijepo, u divnoj atmosferi, sa velikim profesionalcima i inspirativnim ljudima. U kolegi Tihomiru Staniću koji igra Ivu Andrića pronašla sam veličanstvenog glumačkog partnera i svaki kadar s njim bio je kao praznik ove profesije. Odmah smo se razumjeli, dogovarali smo se o svemu u par rečenica jer mislimo isto, imamo isti odnos prema profesiji i isto razumijevanje materijala koji smo snimali. Među cijelom ekipom sam se osjećala kao da sam došla među najrođenije, osjećala sam se voljenom, poštovanom, podržanom . Formirala sam neka lijepa prijateljstva za koja mislim da će postati dugogodišnja. Sve u svemu bilo je to idealno iskustvo koje mi je učvrstilo vjeru u profesiju, ljude, dobrotu, ljepotu i mnogo radosti.
Selma s ekipom serije “Nobelovac” na setu
Na koji način je došlo do tog angažmana?
– Tihomir Stanić koji je i reditelj i producent serije pozvao me je prije više od godinu i po dana da se vidimo i porazgovaramo o mom angažmanu. Bio je upoznat sa mojim radom i smatrao je da sam ja podjela za ovu ulogu, jedina podjela koju želi. To je za mene naravno bio veliki kompliment, a nakon čitanja scenarija shvatila sam koliko je sa dobrom namjerom i ogromnim znanjem i poznavanjem života Ive Andrića pisana ova serija. Naravno da sam prihvatila tako lijep i zanimljiv zadatak, a i bila sam dirnuta time što se Tihomir zanimao za moj rad i imao povjerenja da ću ja to najbolje uraditi. Kada reditelj i glavni glumac ima povjerenja onda je rad zadovoljstvo i velika radost.
Šta Vam je predstavljao najveći izazov u gradnji lika?
– Ja sam glumica koja je naučena da služi priči. Ovo je priča o životu Ive Andrića i moj zadatak je da radeći na ulozi pratim šta je potrebno da bi se ta priča ispričala najvjerodostojnije moguće. Bila sam vrlo opuštena zbog povjerenja cijele ekipe i mogla sam raditi svoj posao na miru, studiozno i pažljivo. Kada radite seriju vrlo je važno odlučiti šta u kojoj sceni i epizodi pokazati. I bilo je donekle izazovno jer igram Milicu Babiće od 1941 do 1961 godine. Serija počinje sa Nobelovom nagradom 1961. kada je Milica imala tačno onoliko godina koliko ja imam danas. Morala sam se povremeno podmladiti, ali to nije bilo teško, bilo je zabavno.
Alispahić: Za ulogu Milice morala sam se povremeno podmladiti ali to nije bilo teško
Igrate i u novoj seriji “Znam kako dišeš”, veoma zahtjevnu ulogu majke, koliko Vas je ona uslovno rečeno pomjerila i učinila da kopate duboko po sebi?
– Ja “kopam” duboko po sebi u svakoj svojoj ulozi, to je ono što je uzbudljivo u ovom poslu. Svaka uloga nam otkrije neku stranu nas samih koju možda do tada nismo znali da imamo. Uloga u seriji “Znam kako dišeš” mi je posebno značajna jer se bavim temom vršnjačkog nasilja već godinama, što zbog vlastitog iskustva što zbog iskustva mojih prijatelja i bliskih osoba. Igrala sam već majke u raznim pričama, ali ova uloga je bila posebno teška zbog price koju je trebalo ispričati o majci koja gubi svoje dijete. Morala sam biti vrlo pažljiva da to odigram onako kako treba, sa puno poštovanja i dostojanstva prema bolu koji ta majka osjeća. To nije lako, ali sam i ovdje shvatila da je priča važna i da ću dati sve od sebe da je odigram najbolje što mogu. Svaka uloga nas u nekom smislu pomjeri u spoznaji o samima sebi i o svijetu u kojem živimo. I dok smo u stanju biti pomjereni iz zone komfora dotle ima nada da će price koje pričamo oplemeniti, ako ne promijeniti nešto u drustvu u kojem živimo. Zato sam režirala i igram u predstavi “Gidionov čvor” jer vjerujem da ne smijemo šutiti o stvarima koje nas se tiču. I ova predstava govori o tome koliko i kako dišu naša djeca i šta mi kao roditelji znamo o tome.
U seriji kadar dijelite i s Emirom Hadžihafizbegovićem koji Vam igra supruga. Je li olakotna okolnost kad poznajete partnera od ranije ?
– Pa lijepo je igrati sa ljudima koje poznajete, ali to nije presudno za kvalitet posla. Srećom Emir i ja se poznajemo još od djetinjstva, podržavamo se i poštujemo i bilo mi je naravno veliko zadovoljstvo igrati s njim. Mi smo glumci koji slušaju partnera, koji se oslanjaju na partnera, koji podržavaju partnera i oboje znamo koliko znači partnerska igra. U ovom slučaju smo bili posebno pažljivi da taj odnos između muža i žene bude prikazan onako kako je scenario zahtijevao. I lijepo je to što smo se podržavali u svakom trenutku i nije nam bilo teško reći partneru kada nešto dobro uradi u kadru. Dakle, naš odnos je odnos potpune podrške, razumijevanja i poštovanja.
Beskompromisno ste svoji, koliko je to važno za jednog umjetnika, da se ne spusti u kaljužu i sačuva dostojanstvo?
– Ja mislim da je to najvažnije za jednog umjetnika. Da ima svoj stav, svoje mišljenje, da ne podliježe nikakvim kolektivnim ludilima, osudama i predrasudama. Jer suština ovog posla je razumijevanje ljudske prirode sa svim njenim vrlinama i manama. Umjetnik mora razmišljati individualno i besmisleno je dati svoju pamet, talenat i emotivnu inteligenciju i duhovno bogatstvo nekim kolektivnim, sektaškim kružocima. Naravno, svako treba imati svoj izbor kako misli živjeti život i raditi ovaj posao. Ja sam davno izabrala da budem individua koja će prije svega razumjeti život, jer umjetnost je ogledalo ljudske prirode, kako je to davno napisao Šekspir, a ljudska priroda je mnogostruka, višeslojna, komplikovana, lijepa, ružna, sa hiljade mogućnosti i ljepota ovog posla je u tome što možemo sobom ispričati priču o ljudskoj prirodi.
Prema Vašem mišljenju, koliko je neophodno da mladi ljudi, a prevashodno umjetnici, cirkuliraju na ovim prostorima?
– To je apsolutno neophodno i poželjno. Nema niko koristi od toga da se zatvori u svoju, kao što rekoste, kaljužu. Tako se čovjek ne razvija. Život se obogaćuje znanjem, putovanjima, ljudima. Ja svakom mladom kolegi kažem da treba bar na kratko otici odavde i vidjeti gdje je to on/ona u odnosu na ovaj svijet. Naročito, profesionalno, nikada se ne smijemo prestati usavršavati, učiti, gledati, slušati. To prožimanje iskustava, običaja, mišljenja samo obogaćuje. Ja sam često radila vani i to je velika riznica znanja i vještina u poslu koju sam stekla upravo zbog hrabrosti i želje za znanjem. A znanje je nešto što nam niko ne može oduzeti.
Iz Vašeg iskustva, koliko je gluma oslobađanje, je li na Vas djelovala terapeutski?
– Svaki glumac za sebe mora odlučiti sta je za njega gluma. Ne bih mogla reći da je za mene gluma terapija jer to podrazumijeva da imam nešto što terapijom rješavam. Postoje glumci kojima je gluma terapija i dobro je za njih što je tako. Gluma je mnogo više od toga. Više volim misliti o glumi kao o nečemu što u sebi objedinjuje sve, ona može biti i ljekovita i terapeutska i oslobađajuća i zabavna i edukativna, ona podučava, oplemenjuje, otvara oči i dušu za razumijevanje i na kraju za ono najvažnije, ljubav. Ljubav prema čovjeku i ljubav prema životu. Gluma je između ostalog i mitski i ritualni čin koji formira naše kolektivno pamćenje i našu riznicu priča koju kao ljudi nosimo kroz život. Glumačka umjetnost je najčudesnija od svih umjetnosti i činim sve da je ljudi vole i poštuju.
Oni malo stariji Vas se sjećaju iz perioda kad ste igrali u seriji “Memoari porodice Milić”. Kako se danas sjećate tog perioda, šta biste rekli danas toj Selmi?
– Divne uspomene nosim iz te serije. Bila sam vrlo mlada ali sam shvatala već tada ozbiljno posao kojim se bavim. Serija je bila vrlo zabavna i režirao ju je Sulejman Kupusović. Tada sam bila vrlo ozbiljna kao mlada glumica i možda mi je malo žao što sam bila čak i preozbiljna za svoje godine. Tadašnjoj Selmi bih rekla da se više igra. Srećom godine donesu i tu spoznaju.