Foto: Marina Bralo
Josip Milanović, profesionalni je plesač, plesni trener i instruktor, državni prvak u salsi, po struci magistar zdravlja i ekologije, te autor stranice PisoJ kojeg na Facebooku i Instagramu prati više od 100.000 ljudi. Dugogodišnji je aktivista u radu s mladima, za sebe voli reći da voli život, voli more i zalaske sunca.
Ponosni je ujak Marije i Klare, koje su njegov život, motivacija i inspiracije. Josip je od malih nogu zaljubljen u medije, pa je tako u svojoj karijeri imao priliku voditi i moderirati razne događaje, a jedan od njih je svakako i doček pape Franje u Sarajevu, pred 70.000 ljudi, kao i voditi prvi povijesni susret pape Franje s mladima iz BiH.
– Oduvijek sam volio pisati i ostavljati svoju dušu na papiru, što su na moju veliku sreću prepoznali nastavnici i profesori u osnovnoj i srednjoj školi. U srednjoj školi moje pisanje je bilo puno ozbiljnije, pa su me profesori motivirali da pošaljem nekoliko svojih radova koji su kasnije objavljeni u zbirci radova učenika osnovnih i srednjih škola s područja srednje Bosne.
Dolaskom na studij u Sarajevo, prilagođavanjem na novi život i sredinu, rijetko pišem, sve do trenutka kada je 2015. godine u medijima odjeknula vijest o smrti dječaka koji nije mogao izdržati vršnjačko nasilje. Taj strašni događaj u meni je izazvao erupciju emocija, pa sam na svome Facebook profilu napisao vrlo emotivan i dirljiv tekst koji je izazvao veliku pažnju mojih prijatelja, ali i javnosti.
Nakon toga otvaram profil PisoJ i od tada, pa sve do sada, pet godina kasnije, na profilu dijelim komadiće svoje duše, pišem o društvenim događanjima u Bosni i Hercegovini na jedan drugačiji način, pišem o ljubavi, zbog ljubavi, iz ljubavi. I iz dana u dan sve veći broj ljudi to prepoznaje, sa svojim prijateljima i pratiteljima na društvenim mrežama dijeli itd.
Vjerujem, a evo i godinama sam svjedok da riječi imaju moć da pokrenuo promjene i da povežu ljude na emocionalnoj razini i sretan sam što sam to na vrijeme prepoznao i nadam se, na najbolji mogući način iskoristio – pojasnio nam je Josip na početku razgovora za „Azru“ odakle ideja za takav vid izražavanja.
Jeste li očekivali toliki odjek i podršku publike kada ste krenuli s pisanjem?
– Nikada nisam ni sanjao, niti očekivao da će toliki broj ljudi reagirati na ono što pišem i stvaram, niti mi je, iskreno to i bila želja. Meni je pisanje bilo (i još uvijek je) jedna vrsta psihoterapije i super se osjećam dok pišem. Vjerujem da su tu moju iskrenu emociju, bez ikakvog celofana i ukrasnih mašni ljudi prepoznali, pa kasnije i nagradili.
Moj jedini cilj dok pišem je – dotaknuti ljude, podsjetiti ih koliko vrijede, koliko su važni i kako baš oni, sa svim svojim manama i vrlinama ovaj svijet čine ljepšim. Pišem o životu običnog čovjeka, čovjeka koji voli, čovjeka kojeg boli. Pišem o ljubavi, onoj koja oslobađa, inspirira. Pišem o životu, onome koji nas mijenja, tjera da budemo bolji prema sebi i drugima, životu koji vrlo često nije jednostavan, koji ostavlja ožiljke i na koži i na duši. I to je upravo ono što ljudi vole čitati, jer se mogu pronaći u takvim tekstovima i jer znaju da u svojim životnim izazovima nisu sami.
Osjećaj zajedništva i podrške koji doživim sa svakom svojom objavom je neprocjenjiv i upravo me taj osjećaj motivira da nastavim s pisanjem i dijeljenjem svoje duše s drugima.
Foto: Sanela Babić
Jeste li se ikada susreli s nekom predrasudom zbog Vašeg pisanja i širenja misli javno?
– Hvala Bogu do sada nisam imao takvog iskustva i iskreno se nadam da će tako i u budućnosti biti, iako vjerujem da ima ljudi kojima se ne sviđa ono što radim i objavljujem, što je sasvim ok i hvala Bogu da ima i takvih.
Bilo je onih koji ne razumiju umjetničku slobodu, pa im neke rečenice nisu bile jasne, do onih koji ne vjeruju da iza profila koji piše takve emotivne tekstove stoji muškarac. I to je to. Zapravo, najčešće mi ljudi pišu kako ne vjeruju kako sam baš u trenutku kada objavim neki tekst opisao njihov život, njihovu životnu situaciju, borbu koju trenutno prolaze i sl.
Ja svoje postojanje na društvenim mrežama shvaćam vrlo ozbiljno i trudim se odgovorno pristupi svakoj objavi, podijeljenoj informaciji, storiju koji objavim, svjestan broja ljudi koji to gleda, prati, čita i odgovornosti koju imam, pa vjerojatno zbog toga i nije bilo negativnih iskustava, predrasuda i neočekivanih reakcija na ono što dijelim na svome profilu.
Vjerujemo da je i knjiga „Gromoglasni šapat“ produkt dobrih reakcija na društvenim mrežama. Kako ste zadovoljni odzivom i prodajom knjige, kad bi mogli očekivati i naredne dijelove?
– Možda zvuči neskromno, ali knjiga Gromoglasni šapat, od trenutka objavljivanja, pa evo sve do sada, dvije godine kasnije, ima samo pozitivne reakcije, kako publike, tako i stručnjaka, što potvrđuje nagrada za najbolje objavljenu prvu knjigu na Sajmu knjige u Sarajevu, 2022. godine.
Prvi tiraž knjige od 4.000 primjeraka rasprodao se za 10 mjeseci, a u trenutku objavljivanja informacije da izdajem knjigu, više od 2.000 ljudi u roku od 24h sata je rezerviralo svoj primjerak knjige. Ono što me posebno raduje je što sam pružio priliku profesionalnim i amaterskim fotografima iz BiH i regije da kroz svoju knjigu promoviram njihove radove, tako da ovo nije samo moja knjiga, nego knjiga više od 50 sjajnih i talentiranih umjetnika.
Da je Gromoglasni šapat produkt dobrih reakcija na društvenim mrežama potvrđuju i promocije knjige, npr. promocija održana u Sarajevu, u Botaničkoj bašti Zemaljskog muzeja na kojoj se okupilo 500 ljudi. I mislim da za ovoga života neću imati dovoljno prilika da se zahvalim svim tim ljudima koji su odlučili obogatiti svoju kućnu bibliotekom mojim malim umjetničkim djelom. Knjiga Gromoglasni šapat, sa svojim drugim tiražom putuje cijelim svijetom, čita se u studentskim domovima, na aerodromima, na stanicama, u bolesničkim sobama i nema većeg blagoslova u životu nego znati da svojim riječima, mislima i emocija si uvijek blizu ljudi i s ljudima.
Što se tiče naredne knjige, trenutno je u fazi pisanja, iako moram biti iskren, previše to odugovlačim jer želim Gromoglasnom šapatu dati još prostora i prilike, jer vjerujem kako ima još ljudi do kojih ova knjiga treba doći. Svjestan brzine života, za one koji ne vole čitati knjige, snimio sam i audio verziju knjige Gromoglasni šapat, tako da nema izgovora da ljudi ne mogu doći do knjige ili da je nemaju vremena pročitati. (smijeh).
View this post on Instagram
Prema Vašem mišljenju kako jedan umjetnik treba da se stavi u službu građana?
– Prije, između i poslije svoga stvaranja i kreiranja, umjetnik je prije svega građanin. I to ne smijemo zaboraviti. Vjerujem da u srcu svakog umjetničkog čina, leži želja za pozitivnim promjenama, za stvaranjem svijeta koji će biti ispunjen ljubavlju, razumijevanjem i prihvaćanjem. I upravo zbog toga, umjetnik bi trebao biti poput svjetionika u noći, osvjetljujući tamne i skrivene kutove našeg srca, budeći u svima nama empatiju i nadu.
Umjetnik, bez obzira što radi(o) je glas onih čiji su glasovi možda vrlo često zanemareni ili prešućeni. Djela koja umjetnik stvara su most koji povezuje naše različitosti, a koji u naše živote donosi toplinu, razumijevanje, suosjećanje. Umjetnik kroz svoj izričaj, kroz svoja djela nam pomaže da se suočimo sa svojim strahovima i nadama, da nas podsjeti na ljepotu koja se krije u svakome kutu svijeta.
Iskreno, bez kalkulacija, svjesni svoje uloge, odgovornosti, trudeći se dati ono najbolje što imamo, znajući da će to isto probuditi u drugima – eto, to je moj savjet kako se umjetnik treba staviti u službu građana.
Josipe, kada pogledamo sve Vaše uspjehe koje ste ostvarili do sada, kažite nam na koji ste projekat, odnosno dio svog života najponosniji?
– Istina, dosta toga je stalo u ovih trideset i kusur godina. Vjerujem da je svako razbolje moga života bilo itekako važno za ono što jesam danas, jer me oblikovalo, učilo, jačalo. I neizmjerno sam Bogu zahvalan na svemu dobrom i manje dobrom što mi je život pružio.
Možda sam najviše ponosan na to što sam siguran da ovaj sadašnji Josip nije razočarao onog malog Josipa iz Kiseljaka koji je obožavao ples, što društvo i okolina nisu prihvaćali. I ponosan sam što sam ustrajao u toj ljubavi prema plesu, bez obzira na sve ono loše i negativno što me obilježilo kroz život, samo zato što sam muškarac koji pleše.
Od poslovnih prilika, najponosniji sam na priliku da ja, kao magistar zdravlja i ekologije vodim doček pape Franje na stadionu Koševo, pred 70 000 ljudi i da papi Franji nakon toga susreta ponovno poželim dobrodošlicu na povijesnom susretu s mladima iz BiH i regije. Taj trenutak kad sam izašao na pozornicu i poželio dobrodošlicu svim tim ljudima, a kasnije i papi Franji će ostati zauvijek urezan u moje sjećanje.
Tokom života, ko Vam je generalno bio podrška za sve?
– Najviše baka Ruže, moja snaga i inspiracija koja je kroz cijelo moje djetinjstvo vozila na treninge plesa, čekala u hodniku, ponekad se i svađala s mojim tadašnjim plesnim trenerom. Ali tu su svakako mama i tata koji su vrlo često sebi uskraćivali neke stvari kako bi meni mogli platiti odlazak na turnir, ekskurziju, plaćati članarinu i sl.
Ne mogu a da ne spomenem brata i sestru, koji su uvijek bili tu za mene, da me saslušaju, podrže, ohrabre, budu vjetar u leđa, te nekoliko meni bliskih prijatelja od kojih moram izdvojiti Anu, moju plesnu partnericu i najbolju prijateljicu koja mi poznaje dušu bolje nego ja sam, kao i prijateljicu Katarinu kojoj mnogo toga u životu dugujem. Mnogo je tu još ljudi koji su zaslužni za ono što danas jesam i najvažnije je da oni znaju tko su.
A, posljednjih nekoliko godina, moja najiskrenija i najglasnija podrška su moje nećakinje Marija i Klara. I sretan sam što upravo sve ove svoje uspjehe mogu podijeliti s njima.
View this post on Instagram
Ko je Josip kad ne piše, ne pleše? Ko čini Vaš svemir?
– Josip kad ne piše i ne pleše je prije svega ujak. I to je svijet u kojem ja odmaram, uživam i svijet u kojem se vraćam onome djetetu u sebi. Kad nisam s Marijom i Klarom, a trudim se svaki slobodni trenutak provoditi s njima, onda najčešće vrijeme provodim s mamom, tatom i bakom koja živi s nama. Volim slušati njihove priče, životne savjete ili ih jednostavno gledati, jer znam da taj blagoslov u životu neću imati zauvijek, zato mi je svaki taj trenutak dragocjen.
A između svega ovoga nabrojenog sam prijatelj – koji sluša i još važnije, koji čuje. I svi oni čine moj svijet, zajedno s tišinom koju u posljednje vrijeme toliko volim i Biblijom, kojoj se uvijek i iznova vraćam.
Nazivaju Vas ponekad i influenserom, kako reagirate na te izjave?
– Sve dok moje riječi, a kasnije i moja djela imaju utjecaj na ljude oko mene, ne smeta mi što me zovu Influenserom, ma koliko god mrzili tu riječ, jer je danas moderno biti influenser.
Smatram da ono što radim, stvaram i ostavljam na društvenim mrežama promovira prave vrijednosti, izaziva na promjene i djeluje inspirativno. Jer, kako sam rekao ranije, osjećam odgovornost prema svim tim ljudima koji su mi poklonili svoje povjerenje ali i vrijeme kako bi pratili ono što radim jer svjesno biram kako koristiti taj utjecaj.
Zahvaljujući svome utjecanju na društvenim mrežama, uz podršku svih tih ljudi koji me prate, uspjeli smo spasiti jedan život, mnogi ljudi su se odvažili i otišli na psihoterapiju, mnogi ljudi su oprostili sebi, a kasnije i drugima, mnoge žene su napokon glasno rekle NE bilo kakvoj vrsti nasilja, neke od njih skupile hrabrost i prijavile nasilje itd.
Ne možemo i ne smijemo reklamirati kladionice i nazivati se influenserom. Ne možemo i ne smijemo reklamirati alkohol i nazivati se influenserom. Ne možemo i ne smijemo voziti auto, snimati story, koristiti telefon, sve to uredno objavljivati i nazivati se influenserom.
I sve dok imamo takve influensere oko nas, trebamo se zapitati tko su današnji primjeri na koje se žele ugledati naša djeca?
Do nas je.