Foto: Sanela Babić
Naidu Bešlagić mnogi pamte po njenom učešću u muzičkom takmičenju „Zvezde Granda“, gdje je ostvarila zapažen rezultat. Često je isticala da joj je ovo takmičenje, iako nije pobijedila, mnogo pomoglo u karijeri i otvorilo mnoga vrata.
Da je život borba i da nikada ne znate šta vas očekuje, iskusila je Naida u protekloj godini, kada joj je dijagnosticiran karcinom jajnika. Ekskluzivno za „Azru“ ispičala je svoju priču, sada, kada je sve iza nje, kada je prošla veoma težak period u životu, otkrila je ko joj je bio najveća podrška, kako se nosila s dijagnozom i kakvu poruku šalje svim ženama.
– U početku je bilo veoma teško, na takvo saznanje niko nikada ne može biti spreman. To je momenat kada shvatite koliko ste mali kao ljudsko biće spram života koji je sposoban da vam kreira razne scenarije, ali čovjek tek u teškim trenucima spozna svoju snagu i stanje uma, rekla bih. Mene su izliječili moja odluka i moj stav prema životu, jer ono što boluje je tijelo ili uvjerenje, a ne vi.
Ko Vam je bio najveća podrška?
– Najveća podrška su mi bile moje zdrave misli, a onda i svi oko mene. Moram naglasiti da sam imala snažnu podršku ljudi oko mene. Moj suprug, koji je pokazao značenje vjenčane zakletve “I u dobru i u zlu”, bio je moj najveći oslonac u teškim danima. Naše porodice, roditelji, sestre i prijatelji bili su tu za mene i jednako prolazili sa mnom kroz sve te teške momente.
Kažete da Vas je spasio Vaš unutrašnji osjećaj, kako Vam je tijelo ukazivalo na problem. S kakvim simptomima ste se susretali?
– Ja sam znala da nešto nije uredu, jednostavno sam imala taj osjećaj kao da mi je neko bio na ramenu sve vrijeme i šaputao: “Idi na pregled”. Nisam bila mirna i otišla sam doktoru, ali moram naglasiti da mi nije bilo vrijeme za redovnu kontrolu, koju sam inače obavljala preventivno jednom godišnje. To su bili neki “normalni” simptomi poput menstrualnog bola.
Kod mene karcinom nije uznapredovao, ništa nije ukazivalo na to da je kancer sve dok nismo operativnim putem odstranili cistu na jajniku koja je patološkom analizom pokazala da se unutar nje počeo razvijati agresivniji tip karicoma jajnika. Do tada su i doktori bili uvjereni da je to obična cista endometrioza.
Koliko su Vam se danas promijenili životni prioriteti? Koliko se razlikuje Naida danas od Naide prije bolesti?
– Prioriteti su se definitivno promijenili, način razmišljanja i pogledi na život. Rekla bih da sam sada neka potpuno nova ja, rekla bih da se sve promijenilo i da mi se sviđa ovaj “novi život”.
Odluka je stvar stava. Ja biram da kroz ovu borbu idem pozitivno i energično. Biram da nešto iz ovoga naučim i da ovo bude period dobrih lekcija i biram da danas znam više nego jučer.
Promijenila sam doživljaj sebe, moja uloga nikada nije bila uloga žrtve.
Volim da citiram Mandelu: “Nikada ne gubim, uvijek naučim.”
Jer proći kroz sve te faze koje nosi karcinom, počev od šišanja duge kose, koja je imperativ jedne žene i simbol ženstvenosti, do operacije pa i samih kemoterapija, to je period života u kome vam ne ostaje mnogo prilike da improvizujete, osim ako niste dovoljno drski i hrabri da ostanete dosljedni tome. Zadržati strpljenje tokom borbe je važnije od same borbe!
Prema Vašem iskustvu, koliko su važni redovni ginekološki pregledi, šta poručujete svakoj ženi?
– Ginekološki i svaki drugi pregledi su jako važni! Čak na šest mjeseci, jer godina je dug period i komplikacije se mogu javiti, a da toga nismo ni svjesni. Ja sam živ primjer za to. Svaka žena je dužna da razumije signale svoga tijela, moramo naučiti osluškivati svoje tijelo i vjerovati unutrašnjem osjećaju. Važno je da mislimo na svoje zdravlje, pa tek onda na uljepšavanje.
Kako žena uz mnoštvo obaveza i ubrzanog života bude sebi na prvom mjestu, kad je riječ o zdravlju?
– Vrlo jednostavno. Bez posla možemo, bez obaveza također možemo, ali bez zdravlja ne možemo apsolutno ništa.
Važno je da se osvijestimo i shvatimo da je život jedan i da smo dužni prema sebi biti nježni i odgovorni. Zdravlje je nešto najvažnije i nešto što je neophodno za normalan život. Važno je biti sebi na prvom mjestu liste prioriteta u svakom segmentu života.
Koliko je važno raditi nakon takvog iskustva i na mentalnom zdravlju?
– Stanje uma je sve! Psiha je pola izlječenja. Mene je spasilo moje strpljenje i nevjerovatna unutrašnja snaga koju sam imala, hrabrost i ludost, rekla bih. Nisam dozvolila da me beskorisne emocije preuzmu.
Izlječenje može da počne i prije samog protokola. Mislim da, osim povjerenja u doktore i standardnu medicinu, najvažnije su zdrave misli i naš pogled na život. Sve ono kroz šta prolazi osoba s dijagnozom kancera nije nimalo jednostavno, ali duh je najvažniji, ne smijemo dozvoliti da nas dijagnoza pobijedi.
Ja sam dobila karcinom kao dijagnozu, ali sam željela da okolnosti koje su takve kakve jesu podredim toj bolesti i da one služe meni.
O sebi sam razmišljala kao o zdravoj ženi, moju pažnju su uzimale aktivnosti koje su bile i prije same bolesti, ali i mnogo toga što je bilo korisnije za mene u samoj borbi. Moja snaga je bila moja hrabrost, a hrabrost je dužnost koju imamo prema sebi.
Jeste li imali pomoć psihologa?
– Stručnu pomoć psihologa sam potražila 2-3 mjeseca nakon posljednje terapije, ali samo da mi da odgovore na neka pitanja koja su mi bila nejasna. Ja sam se svakako bavila sama sobom i radila na jačanju svoje psihe raznim knjigama, ali i vjera u Boga me također jačala. Spoznala sam jačinu svog uma i zbog toga sam zahvalna dragom Bogu na ovom iskušenju.
Koja je najvažnija Vaša poruka našim čitateljicama?
– Nije važno šta vam se desilo, mnogo je važnije gdje želimo da stignemo s onim što nam je dato i prestanimo ubijati sebe mislima. Ono što me bolest naučila jeste da imamo momenat SADA, da ne možemo budućnost kreirati preko sadašnjosti, a da osvrtanjem u prošlost postajemo previše anksiozni i to je poenta cijele priče. Živi i bori se sada!
Često se kod nas ljudi plaše pričati o problemima i bolestima. Mnoge žene kada prođu kroz ovu borbu to žele zaključati duboko u neku ladicu i da se nikad više ne osvrću.
Ja biram da javno govorim o ovoj jako važnoj temi i podižem svijest kod žena. Kroz cijelu borbu sam shvatila jačinu svog uma i taj momenat da se ne saživljavam s drugim sudbinama, ali sam dovoljno empatična da ih najbolje razumijem i imam potrebu da pomognem i budem podrška.
Želim da pričamo o svim ženama koje su preživjele, da pričamo o svim heroinama koje se nalaze na toj pozornici života. Da pokažemo da rak nije nužno “ono najgore” i da je izlječiv.