Rade je divan čovjek, umjetnik i predan kolega. Imala sam veliku tremu prije prve probe na sceni s njim. Međutim, njegova dječačka zaigranost i ogromna predanost predstavi su srušili svaki strah. Volim raditi s kolegama starijim od sebe, mnogo toga lijepog mogu da naučim, a prije svega o ljubavi prema poslu
Jedna od naših najtalentiranijih i najnagrađivanijih mladih glumica Maja Izetbegović svojim glumačkim sposobnostima oduševljava sve one o koji su je imali priliku gledati „na daskama koje život znače“. Osim u našoj zemlji, Maja se kitila priznanjima za svoj glumački rad i u susjedstvu, u Ohridu su je proglasili „kraljicom scene“. Njen put do upisa na Akademiju scenskih umjetnosti u Sarajevu bio je netipičan za jednu glumicu. Obično čujemo priče kako su svi glumci od malih nogu znali da će se jednom baviti glumom, dok se kod Maje ljubav prema glumi desila kada je gledala predstavu „Macbeth“ Dine Mustafića. Od tada pa do sada Maja živi glumu. Posljednji projekt na kojem je radila je performans „Welcome“ u produkciji Udruženja „Kontakt“, čija je članica.
– Performans je režirao Nermin Hamzagić i radili smo ga na Olimpijskom bazenu Otoka. Imali smo inspirativan i kreativan proces kao tim. Upustili smo se u nešto što niko od nas nije imao ranije u iskustvu. Istraživati vodu kao medij za kreiranje bilo je i zahtjevno i neiscrpno u mogućnostima kreiranja – kaže Maja o performansu koji se odigrao u vodi.
Zašto je bitno govoriti o problemu izbjeglica?
– Važno je jer je izbjeglička kriza i dalje sveprisutna, ali je mediji zaobilaze. Nije više intenzivno prisutna medijski kao prije dvije godine. Važno jer smo i mi u Bosni i Hercegovini ne tako davno bili u ratu zbog kojeg su mnogi morali napustiti svoje domove. Naša ljudska i moralna obaveza je podsjećati na empatiju i solidarnost.
Kakvi su se osjećaji prožimali u Vama, dok ste čitali svjedočenja i ispovijesti izbjeglica?
– Sve se nekako vrati, i rat, i gubitak djetinjstva, i sve ono loše što je rat donio sa sobom. Na takve stvari uvijek reagiram tugom ili bijesom, ali to nije razlog da odustanem da se bavim takvim temama, naprotiv. Mislim da je vrlo katarzično za naše društvo suočavati se sa svim što smo proživjeli.
Široka je lepeza Vaših uloga, baš koliko imate i priznanja za najbolju glumicu, ne samo naše zemlje već i zemljama regiona. Koliko glumcu znače nagrade?
– Koliko me svaka nagrada obraduje, toliko mi i stvori dodatnu dozu odgovornosti u poslu. Svaka potvrda rada je draga i dobrodošla, ali nažalost, sjaj nagrade traje tri dana, a onda opet slijedi rad i usavršavanje.
Radili ste i s čuvenim Radetom Šerbedžijom. Kako je bilo sarađivati s jednom takvom glumačkom veličinom? Koliko su, zapravo, susretljivi prema glumcima mlađe generacije?
– Rade je divan čovjek, umjetnik i predan kolega. Imala sam veliku tremu prije prve probe na sceni s njim. Međutim, njegova dječačka zaigranost i ogromna predanost predstavi su srušili svaki strah. Volim raditi s kolegama starijim od sebe, mnogo toga lijepog mogu da naučim, a prije svega o ljubavi prema poslu. Oni me uvijek podsjete koliko je glumački posao plemenit.
Utjelovili ste ulogu Dore, mlade Jevrejke u predstavi „Naš razred“, koja je izuzetno teška. Iz kakvih emotivnih stanja ulazite u ulogu?
– Iskrena da budem, to mi je jedan od naljepših i najtežih procesa rada na ulozi. Reditelj Dino Mustafić zajedno s glumcima stvorio je magično kreativnu atmosferu na probama. Uloga Dore sa sobom nosi najstrašnija iskustva koje jedno živo biće može proći i okončati na kraju surovom smrću. Kada samo pomislim na sve silovane žene kroz ljudsku historiju i kada odzvoni beskonačan broj u mojoj glavi, ili kada pomislim na sve žrtve ratova i kada mi se zamanta od surovosti ljudi jednih prema drugima, dovoljno mi je da u ulogu uđem potpuno i pronađem motiv da izađem na scenu i ispričam Dorinu tragičnu priču.
Jesu li sva Vaša interesovanja bila usmjerena na to da ćete jednog dana postati glumica. Ko je prvi u Vama prepoznao talent i ko Vam je bio najveća podrška u namjeri da se bavite glumom?
– Interes za glumu javio se kada sam pogledala predstavu „Magbet“ u režiji Dine Mustafića, a definitivnu odluku da se želim u životu baviti glumom donijela sam kad sam se upoznala s Armom Tanović, koja me nagovorila da izađem na prijemni ispit. Najveća podrška su mi bili i dan-danas moji roditelji i braća, s njima je sve lakše i ljepše.
Kako provodite slobodno vrijeme? Šta Vas to posebno opušta? Kakvu muziku volite?
– Druženje i razgovor s ljudima me najviše opusti.
Koga od kolega posebno cijenite? Postoji li neka neostvarena želja, kada je riječ o karijeri, neki kolega ili kolegica s kojim biste voljeli sarađivati?
– Zaista ne bih izdvajala nikog ponaosob. Postoje brojni glumci i glumice čiji rad beskrajno cijenim i koji su mi inspiracija. Brojne su kolege i kolegice iz BiH i iz Regije s kojima sam do sada sarađivala i s kojima rado sarađujem.
Na kakvu ulogu nikada ne biste pristali? Postoji li nešto što nikada ne biste uradili na sceni i zašto?
– Nisam nikada tako razmišljala o ulogama, da nešto ne bih ni po koju cijenu uradila, sve što je svrsishodno i opravdano ja ću uraditi. Ali, znam sigurno da ne bih igrala u predstavama koje veličaju nacionalizam, fašizam i ratne zločine.
Kada niste na sceni, šta Vam je još zadovoljstvo raditi? Šta je to što Vas najviše u životu ispunjava?
– Volim šetnje sa svojim psom, a u životu me najviše ispunjavaju zahvalnost i ljubav.
Budući da se približavamo Novoj godini, kakva Vam je bila ova 2017. godina, te kakvi Vas planovi očekuju u 2018. godini?
– Nažalost, u 2017. godini bilo je neke gorčine izazvane cjelokupnim društveno-političkim stanjem u kojem živimo. Iskreno se nadam da naredne godine, u 21. stoljeću nećemo morati skandirati vlastima: „Hoćemo vodu!“.