Ovdašnja publika Gorana Navojeca naročito pamti po ulogama „Grgeča“ iz serije „Naša mala klinika“ i „Refke“ iz serije „Lud, zbunjen, normalan“. No, osim regionalnog, Goran niže i inozemne uspjehe, i jedan je od najtraženijih glumaca s naših prostora kad je o internacionalnim projektima riječ. Posljednjih mjeseci snimao je četiri sjajna projekta; na Krfu veoma popularnu britansku seriju „The Durrels“, potom se uputio u Njemačku, gdje ga je čekao rad na filmu „Spielmacher“, u Pragu američka serija „Romanoffs“, od koje se mnogo očekuje, i naposljetku ponovo Njemačka i simanje filma „Sauerkrautkoma“.
– Najveći izazov mi je bio raditi englesku seriju „The Durrels“. Nisam još vidio finalni proizvod, jer zadnja sezona tek treba da se emitira, ali bez obira na to kako će stvar izgledati jako sam zadovoljan scenarijem, načinom rada i ulogom koju sam dobio. Utjeloviti izbezumljenog šefa cirkusa nije baš glumački zadatak s kojim sam se imao prilike dosad susresti – kazao je za „Azru“ Goran Navojec.
Živi ste primjer kako nije nužno roditi se u filmski i produkcijski sređenoj zemlji da bi se igralo u najvećim produkcijama i uz najveće zvijezde. Jeste li ikada slutili da ćete se svojom glumom uspjeti probiti i izvan granica Hrvatske?
– Nisam nikad o tome ni razmišljao. Akademiju sam upisao jer sam obožavao pozorište. Film mi se činio nedostižnim, kao nešto što je za neke druge ljude. Međutim, to mi se počelo dešavati. Kao i u svakom poslu, ako ti se desi još neki dodatni uspjeh, naravno da si sretan zbog toga, ali nije to bio nikakav promišljeni plan, niti sam ikada „ganjao“ ozbiljnu karijeru vani. Moja agentica Anila Gajević i ja imamo plan da oni ganjaju nas, umjesto da mi ganjamo njih (smijeh).
Je li ta inozemna slava, koja je u Vašem slučaju krenula uzlaznom putanjom od „Nemoguće misije; Protokol duh“, uistinu toliko opijajuća kako misle oni koji tek sanjaju da je okuse?
– Pa ne mogu reći da se desilo išta naročito opijajuće, ali jesam zadovoljan što sam dobio te prilike. Kad je o finansijama riječ, to su pristojno plaćene stvari za razliku od naših projekata, i u Hrvatskoj i u BiH, gdje su, nažalost, glumci strašno potplaćeni. Honorari su pristojni, ništa posebno, ali ipak pristojniji nego kod nas. Ne možeš se od toga obogatiti, niti samo živjeti od stvari koje radiš vani. Ono što je lijepo, jeste to što je glumački posao uvijek isti. Ti moraš pred kameru, donijeti emociju, udahnuti neki život, moraš biti prisutan i duhovno i fizički, što su osnovni zadaci glumca pred kamerom.
To svi glumci na svijetu isto rade, jer osjećaji, energija i igra su isti, ne mijenjaju se kada radiš s Amerikancima ili Njemcima. Ono što jest ljepše su raskošnije produkcije, pristojan smještaj na setu, ono što su glumci imali na ovim prostorima prije 40 godina; dakle, imaju svoj prostor, da ne moraju sjediti na stolici na nekoj livadi, kao što se kod nas događa, da za vrijeme pauza 15 glumaca ne mora stajati ispod šatora promjera dva i po metra, jer produkcija ne želi potrošiti novac na to.
Je li kod nas situacija zaista takva?
– Kod nas su produkcije veoma skučene i nemaju novac za normalan odnos, barem što se mojih iskustava tiče. Kada dođeš na razgovor o novcu, producent kaže: „Joj, nemamo, jedva smo i ovo sklepali“. Oni ne mogu naći jeftiniji benzin, hljeb, ali mogu štedjeti na ljudskom faktoru. Glumac ima problem dvije gladi; glad za hljebom i glad za ulogama. To su vrlo temeljne gladi i s nama je zbog toga nerijetko lako manipulirati, jer često ćeš zbog nečega što te kao glumca zanima, pristati na mnogo manji honorar od zasluženog, ne znajući u tom trenutku da si otvorio Pandorinu kutiju. Kad idem vani, volim to nazvati „glumački Disneyland“, jer tamo nema takvih razgovora, sve štima, sve postoji, sve je na vrijeme, i odnose se prema tom poslu s dostojanstvom, kakvog pomalo kod nas, nažalost, nestaje.
Zanimljivo je da niste rob sveprisutne tehnologije, društvenih mreža i slično, čak nemate ni svoj Facebook profil, u kojem smislu ste još asketa kad je riječ o savremenom načinu života?
– To je zbog dva razloga; prvi je zato što sam nedovoljno u to sve upućen, nisam svjestan pogodnosti koje to nosi ako ih nosi, a drugi je što nemam vremena. Radim mnogo, a kad ne radim imam drugih obaveza, i ne shvatam kako neko uopće ima vremena provesti pola sata ili više na Facebooku i Instagramu. To je vrijeme koje još nisam uspio osloboditi da bih se time bavio. Mislim da mi to još ne priliči ili me ne interesira dovoljno. Možda ću kasnije, kad mi se učini neizbježnim, i ja posegnuti za tim. Postoji 20-ak lažnih Facebook profila pod imenom Goran Navojec. Čak mi je nekoliko kolega sugeriralo da otvorim Instagram profil, jer ću navodno imati mnogo pratitelja, pa se tu može i nešto zaraditi. Još u to ne vjerujem i potpuno mi je apstraktno. A i volim komunikaciju oči u oči, ne volim se družiti kroz ekrane i ostale tehnološke izmišljotine. Mislim da je ljudsko biće tu da komunicira uživo, osim ako je zbog posla neophodno drugim putem. Meni je to kao da pereš noge u ribarskim čizmama.
Glumili ste u više od trideset filmova i više od deset TV serija. Ovdašnja publika Vas naročito pamti po filmovima „Duga mračna noć“ i „Miris kiše na Balkanu“, te serijama „Naša mala klinika“ i „Lud, zbunjen, normalan“. Također, Vaše uloge su zapažene i u Belgiji i Njemačkoj, gdje se rado prikazuju filmovi u kojima ste glumili. Šta Vi smatrate svojim najvećim postignućem?
– Načelnik Pero u filmu „Visoka modna napetost“ bila je moja najveća i najopsežnija filmska uloga. To sam doživio kao „Hamleta” u pozorištu, gdje ti trebaju sve znanje i vještina ovog svijeta koje imaš u sebi, pa ih tamo trebaš pokazati. Ta uloga načelnika jednog malog mjesta bila je prepuna raznih zamki, bilo je zahtjevno raditi na tome, ali na kraju kada smo sjeli i pogledali, bili smo svi veoma zadovoljni i sretni. To je poseban film koji nije za široku upotrebu, nažalost, jer, ipak, zahtijeva neki angažman i emotivni i intelektualni, za šta publika danas u svoj toj brzini Facebooka i Instagrama, nema ni vremena. To je neko moje ostvarenje kojim se, zasad, u životu najviše ponosim.
Jeste li ikada žalili zbog izbora životne profesije?
– Kad bih mogao ponovo, sve bih opet isto, možda bi se u nekim stvarima malo pametnije i bolje postavio, ali kao i svaki drugi posao na svijetu, i ovaj ima svoje prednosti i mane, stvari koje te oduševljavaju i drže u njemu, a ima i stvari zbog kojih mrziš odlaziti na posao, kojih je kod mene, srećom, mnogo manje. Svaki posao na svijetu je isti ako ga radimo s voljom. Velika je privilegija kada čovjek može živjeti od onog što voli. To nije čest slučaj.
Proteći će još mnogo rijeka, snimit ćete Vi još brojne projekte u inozemnim produkcijama, ali ovdašnja publika će Vas i dalje rado pamtiti kao Grgeča ili Refku. Kako to objašnjavate? Je li to naša glad za smijehom, humorom koji nam je svima na ovim prostorima potreban ili komični likovi ipak lakše dođu do srca gledatelja?
– To su projekti koji su vrlo pitki, duhoviti i šarmantni, koji i kada se bave nekim problemima, onima koji nas se tiču; ekonomijom, politikom i svim ostalim temama koje većinu diraju i tište, bave se na jedan ironijski, satirični i zabavan način, što je ljudima u današnje vrijeme potrebno. Oni koji imaju sreće da uopće imaju posao, kad dođu s posla, jasno je da će prije pogledati takav proizvod, nego proizvod neke druge naravi koje možda mnogo više i na manje probavljiv način govori o našoj situaciji. Ljudima je draži bijeg od suočenja s vlastitim problemima.
Vaš mlađi brat Bojan je također glumac, je li među Vama ikada bilo profesionalne ljubomore?
– Ne ljubomore, to je bratoljubilački rat. Dogovorili smo se da idemo obojica u karijere pošteno, pa ko koga prevari.
Prema kojim kriterijima se danas odlučujete za sudjelovanje u nekom projektu?
– Da se ne zavaravamo, ja bih volio pročitati scenarij, znati ko je reditelj, ko su partneri pa prihvatiti ako mi se sve to sviđa i da to bude jedino o čemu razmišljam. Danas je, nažalost veoma važan kriterij materijalne prirode, odnosno novac. To je kriterij gdje gledaš koliko ćeš negdje potrošiti vremena i koliko ćeš za to vrijeme moći zaraditi novca. Ja sam slobodni umjetnik, živim normalno, ali zarađujem od posla do posla. Nemam nikakvu platu. Onaj mnogo važniji kriterij je da, nasreću, još sebi mogu priuštiti da odbijem nešto što mi se zaista ne sviđa. Mi glumci smo rijetko u situaciji da biramo. Mi smo ti koji smo birani. Prilike koje dobijamo nije lako propustiti, čak i kada nisu fantastične. Ali, kad imaš mogućnost nešto izabrati, nečega se odreći jer ti ne odgovara, strašno je dobar osjećaj. To ti daje osjećaj da ipak nisu producenti vlasnici tvog života, već da si ti taj.
Ko Vam je bio glumački uzor? I postoji li autoritet u poslu za kojeg možete reći da Vam je drago da ste imali priliku od njega upijati znanje?
– Od domaćih glumaca to su: Fabijan Šovagović, Boris Dvornik, Ivica Vidović, Vanja Drach… Svi su nas oni, nažalost, napustili. Kad sam bio mali, oni su bili velike zvijezde i uglavnom sam zbog njih gledao serije i filmove. Bilo je mnogo fantastičnih glumaca iz tih generacija, tako da smo imali od koga vidjeti kako se neke stvari rade. Svi oni su bili dio razloga zbog kojih sam nakraju i upisao Akademiju.
Imate sedmogodišnjeg sina Grgura, koji je ove godine krenuo u prvi razred. Kakav odnos gradite vas dvojica?
– Mnogo se družimo i volimo. Znate kad čekate bebu, pa vam prijatelji poklone knjige o odgoju djece. Imam dvije velike police takvih knjiga, koje jedva da sam otvorio, jer to što se u tom odnosu događa prevazilazi sve teorije. To je nasuptilniji i najmisteriozniji odnos koji sam upoznao, koji zahtijeva mnogo pažljivosti i pribranosti. Sin i ja se pogledamo i znamo sve šta smo postigli i šta smo propustili, pa se trudimo to nadoknaditi.
Kako provodite slobodno vrijeme? Ima li nekih aktivnosti koje Vas posebno privlače, opuštaju…?
– Upravo sa svojim sinom provodim to slobodno vrijeme. Volim slobodno vrijeme, ali ako se dogodi da ga u nekom periodu imam previše, počne me hvatati panika, pa pomislim: „Zašto sad nemam novi posao, bolje bi bilo da ja nešto radim“. S glumcima razgovor o slobodnom vremenu jednostavno nema mnogo smisla. Kad ga imaš, onda tražiš posao.
Svjedočimo čestim razvodima, nakon čega parovi rijetko ostaju u dobrim odnosima. Međutim, u Vašem slučaju to nije tako. Iako ste se prije nekoliko godina razveli, i dalje ste u dobrim odnosima sa svojom bivšom suprugom Larisom. Šta je ključ za civiliziran odnos i nakon braka s bivšim partnerima?
– Ključ je zaboraviti na ego, staviti dijete i njegove potrebe u prvi plan i onda mislim da nema nikakvih problema. Nažalost, to svi ljudi ne mogu. Ljudi su u vezama stravično povrijeđeni, bude im teško, a onda dolazi do izražaja naš privitivizam, sebičnost, egocentrizam, tako da se teško prašta. Ljudi zaista u svom srcu teško mogu istinski oprostiti neke stvari. Bilo bi divno da mogu, zbog njih samih. Mislim da smo Larisa i ja imali mnogo sreće u svemu tome i volje da budemo zajedno i dalje partneri u odgajanju našeg djeteta. Ja nisam tata koji vidi dijete samo vikendom. Naš sin podjednako vremena provodi s mamom i s tatom. Zajedno učestvujemo u svim odlukama. Zahvalan sam na takvom odnosu.
Jeste li zadovoljni 2017. godinom?
– Mogu reći da sam izuzetno zadovoljan, neka i iduća bude takva, a možda da bude i bolja, što i svim čitateljima magazina “Azra” isto želim.