Generacije rođene prije devedesetih Senada Bašića naročito pamte po kultnoj predstavi “Audicija” i ulozi Majka Kjajevića, dok one rođene nakon devedesetih i danas uživaju u regionalno popularnom serijalu „Lud, zbunjen, normalan“ u kojem Senad sjajno portretira lik Faruka Fazlinovića. Njegovo ime neizostavno je bilo i u podjelama nekoliko najvažnijih filmskih ostvarenja snimljenih u našoj zemlji, kao što su: „Kod amidže Idriza“,“Ljeto u zlatnoj dolini“, „Gori vatra“, „Nafaka“…A, da šanse glumca s ovih prostora ne završavaju samo na Balkanu, pokazao je švicarskim filmom „Flickerbook“, koji je doživio svoju premijeru na Locarno Film Festivalu. Zajedno s kolegama Tatjanom Šojić i Admirom Glamočakom skoro tri decenije igra predstavu „Umri muški“, koja je već ušla u historiju bh. teatra.
Osim navedenih televizijskih, filmskih i pozorišnih uloga, Senad je i profesor na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu. Govoreći o brojnim saradnjama u dugogodišnjoj karijeri, jedne prilike je kazao kako odnos kakav je izgradio s kolegama iz serije „LZN“ nije doživio nikada, pa stoga ni saradnja kroz projekt „Sjajni momci“, koju je nastavio s kolegama Mustafom Nadarevićem i Moamerom Kasumovićem i nakon što je serijal doživio svoj kraj, nije bila iznenađenje. Popularna trojka obilazi gradove i zemlje kako u Regiji, tako i na svim kontinentima gdje živi naš svijet. I u svakoj zemlji gdje se igraju „Sjajni momci“ traži se karta više.
Da ne miruje, kada je o poslu riječ, Senad je potvrdio prije dvije godine, kada je pokrenuo i vlastitu produkciju.
– Najdužu saradnju, koja traje već 28 godina, imam s Tatjanom Šojić i Admirom Glamočakom u projektu „Umri muški“. Saradnja koja se desila na „LZN“, nakon toga i na projektu „Sjajni momci“, traje desetak godina, ali je bila najintenzivnija do sada, gotovo svakodnevna, po 12 sati na dan. Više sam vremena proveo s glumcima i ekipom nego sa svojom porodicom. Divno je kada se nađe takva hemija, vibracija, ne znam kako bih to nazvao, koja može da traje tako pozitivno, te da sve to uspijemo i publici pružiti, a publika nerijetko nama dâ više nego što mi damo njoj. Mustafa već ima 76 godina, „Sjajni momci“ su prilagođeni Mustafi i njegovim godinama. Neka projekt traje koliko traje, mislim da to nije u našoj moći – kaže Senad za „Azru“.
Za čim je publika danas „gladna“ u smislu sadržaja koji joj se nudi?
– Ljudi su željni humora, jer je to jedna od osnovnih ljudskih potreba, možda i vrhunski dokaz da je neko živ, da se može nasmijati, šaliti, igrati… Onaj ko to ne može ima ozbiljne probleme s ličnošću. Ako vam se neko ne smije, ako nije duhovit, ako je neki mrgud, on je vrlo odbojan; ako nije socijalan, šarmantan, mislim da ste vi prvi koji biste pobjegli od te osobe.
Koliko ste privatno skloni humoru?
– Umjetnici to ne rasipaju. Potroše tamo gdje treba i kad treba. Profesionalni glumci to razviju iskustvom, znaju trenutak kad treba, s kim i gdje treba. Većina njih je prilično neinteresantna u svakodnevnim životima.
Kultna „Audicija“ se nakon 33 godine ponovo igra s malo drugačijom glumačkom postavom. Kako je bilo stati pred publiku nakon toliko godina?
– Zabavno, prije svega. Malo je suludo da mi s toliko godina izlazimo i ponovimo nešto što smo radili prije više od 30 godina, ali smo svi bili prijatno iznenađeni reakcijom i odzivom publike, koji je bio nezapamćen za jedan tako mali teatarski uradak ili predstavu, stand-up, ne znam kako da to nazovem. I sada, igrajući po Evropi i Regiji, nevjerovatan je odziv na tu predstavu, pa imam osjećaj da publika nama daje više nego što mi sa scene dajemo njoj. To je jedna histerija, smijeh do suza.
Ljudi tokom duge i uspješne karijere dođu do tačke kada su prezasićeni. Je li Vama gluma ikada „dosadila“?
– To je kao hrana. U jednom trenutku postane potreba. To je kao da me neko pita je li mi dosadila hrana. Kada nešto postane strast, a to je u svakoj umjetnosti tako, nikada ne popusti dok je umjetnik živ.
Obično mlade ljude pitamo ko su im uzori, ali ko je jednom glumačkom autoritetu kakav ste Vi autoritet u ovom poslu. Koje glumačko, rediteljsko ime Vi cijenite i zašto?
– Mogao bih na prvu reći da je to Orson Welles. Fascinantno je šta je uradio na filmu i glumi. Charlie Chaplin je mnogo napravio na filmu, a jako cijenim i ono što je radio William Shakespeare.
Za široke narodne mase nekada ste bili Majko Kjajević, Velija, Fuke, a danas Faruk Fazlinović. Volite li uopće identifikaciju s likom?
– To znači da je uloge koje sam radio publika prihvatila. Ljudi su se poistovijetili s njima, prihvatili i prepoznaju ih. To je i smisao ovog posla. Grozno je ako neko radi 30 godina, napravi stotinu uloga, a niti jedna ne bude prepoznata kod publike. Tako se i dijele glumci u Hollywoodu; na one što su prepoznati i one koji još nisu prepoznati. Glumac mora napraviti neku ulogu kroz koju će ga publika zapamtiti, i tada on automatski ulazi u kategoriju onih koji mogu garantirati da će neko zbog njih kupiti kartu.
Čime biste se bavili da niste glumac i profesor na Akademiji?
– Imao sam ideju da budem stolar i književnik. Istovremeno sam konkurisao na Akademiju i na književnost. Bio sam primljen na književnost, ali sam ipak odlučio da će to biti Akademija. Možda bih bio pisac. Već dvije godine imam i vlastitu produkciju, planiram raditi neovisno o institucijama. Mnogo je lakše, otvorenije, kada ne ovisite od budžeta, već prosto gurate svoje poslove, glumu na tržište. Ako valja, ljudi će gledati; ako ne valja, onda neće. To je najokrutniji put, ali mislim da tako rade i Amerikanci. Evropa je malo zapetljala stvari s budžetima za kulturu.
Šta smatrate svojim najvećim životnim uspjehom?
– Porodicu. Pored svih nemira koje sobom nosi ovaj posao, uspio sam sačuvati porodicu na okupu, ali i uz njihovo veliko razumijevanje mog posla. Nije to lako. Ključ je da se ispoštuju razlike, da se odustane od potrebe za dominiranjem u odnosima. Razlike treba prihvatiti i ne treba upinjati da se one mijenjaju. Karakter je nepromjenjiv, kako kažu: vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada. Ako ih ne možete zavoljeti, ako vam smetaju, onda ih zaobiđite. Sigurno da i ja s nekim svojim glupostima smetam svojima u porodici, ali pazimo da to ne izazove bol, ujede koji bi bili do te mjere destruktivni da rasture porodicu.
Rođeni ste u Trebinju, ali ste bili primorani zbog očevog posla seliti se čak 17 puta. Živjeli ste u Konjicu, Beogradu, Sarajevu. Gdje ste proveli najljepši dio svog života?
– Pamtim rano djetinjstvo do šeste godine, Trebinje, vinograde, prve igre tata i mama. Odatle je i krenula ta “zaraza”. To mi je drag period. Beograd je malo konfuzan, tu sam završio četiri razreda osnovne škole. Ovdje sam došao u peti razred i ostao.
Već tri decenije ste u braku s Jasnom, filmskom i pozorišnom producenticom s kojom imate sina Skendera i kćerku Hanu. Jedne prilike ste kazali kako ste suprugu upoznali u tramvaju. Sjećate li se tog trenutka, ko je koga tom prilikom osvojio?
– To je bio pogled, nije bilo osvajanja. Tako sve i krene. Imam dobru knjigu u kojoj je opisan govor tijela, komunikacija tijelom između muškaraca i žena. Govori o tome da su žene toliko bogate erotskim i arsenalom jezika koji se odnosi na govor tijela, a da su muškarci toliko siromašni. Ima više od 200 znakova koje žene posjeduju, a muškarac samo pet. Da bi muškarac vidio da ga žena gleda, njemu trebaju tri kontakta očima (flert), tek iz treće on shvata da ga žena gleda, dok žena iz prve vidi da je muškarac gleda. Desilo se to. Nama su se sreli pogledi, vjerovatno je supruga mene odmah vidjela, a ja sam morao pogledati vjerovatno još dva puta da bih vidio, da bih utvrdio gradivo. Muškarac je siromašan u svemu tome. Žene uvijek osvajaju muškarce. Tek nakon sedam dana se vidimo. Bila je moderna neka pjesma „Sreo sam je u tramvaju u Sarajevu, lijepa, slatka k’o mimoza, voljela je da se voza“. Tako su krenule šale, ona se smijala. Onaj ko ne može da nasmije ženu, mislim da nema šanse kod nje.
Kćerka i sin su odrasli ljudi. Koliko ste uz svoj intenzivan posao uopće imali vremena za preispitivanje da li ste sve ove godine bili dobar otac?
– To je teško pitanje. Sada, kada su mi djeca već velika, volio bih da sam se više odnosio prema njima kao što su moji roditelji prema meni. Bili su ravnodušni. Nije ih bilo briga. Pretjerana brižnost ili strah za odrastanje, pa čak strah koji ide do roditeljske panike, nije dobar put. Sjećam se, kada sam završio osmi razred, rekao sam ocu: „Ja odoh na more, a on me je svojim odgovorom otjerao u “neku stvar”, i ja odem. Tek su trećeg dana pitali: „Gdje nam je Senad?“, „Meni je rekao da ode na more, pa izgleda da je stvarno otišao na more“.
Mjesec nisam bio kući, nije bilo ni telefona, nisi se mogao ni javiti, mogao si napisati jedino razglednicu. Išao sam u Makarsku, Hvar, Split, pa sam im ponekad poslao razglednicu i nakon mjesec, kad sam se vratio, mislio sam da će me pitati nešto, kao prepali su se, haos, prebit će me, dijete, imao sam 16 godina, ali niko ništa. Pitali su me: „Kako ti je bilo, haj’mo ima posla, treba uraditi ono tamo, treba ovo…“ I ja sam se trebao tako odnositi prema svojoj djeci. Danas se zbog vremena koje je došlo pojavio neki strah, jer nije dobra socijalna slika, posebno su majke ušle u nešto što se zove prezaštitnička majka, imaju iracionalni strah da je vani sve grozno, kriminal, droga, devijacije…, tako da djecu što više drže uz sebe, pod suknjom, imaju strašnu separacijsku anksioznost, što se prenosi na djecu, pa ne mogu da kažu tako olako kao što sam ja: „Idem ja na more“. Mislim da sam tada imao para kod sebe vrijednosti dvije marke. Stopirali smo do mora, švercovali smo se tramvajem do Željezničke stanice, pa do Ploča, bježali od konduktera, spavali na pijaci na Pločama, ispod tezge… To su te lude osamdesete.
Imate 14-godišnju unuku Enu. Koliko s unukom provedete vremena?
– Kćerka i unuka su otišle u Berlin prije godinu i po. Unuka mi je zaista nedostajala. S njom sam radio sve što nisam sa svojom djecom. Drugačije je kada imate 56 godina, onda vidite gdje ste griješili sa svojom djecom. Unuka i ja smo se samo igrali i zezali, ništa nismo pametovali, a sa svojom djecom se pametuje, ti si kao pametan, ti treba da budeš neki uzor, a, zapravo, ništa ne bude onako kako ti vidiš. Niko ne zna kojim će putem. Kao što nikada nisam mogao pretpostaviti da će mi kćerka i unuka otići iz Bosne.
Kakve ste savjete davali svojoj djeci kada je riječ o izboru životne profesije i na koji način uopće volite biti uključeni u njihov poslovni i emotivni život?
– Nikada nisam davao nikakve savjete, utjecao na bilo šta u tom smislu. Bio sam za to da sami izaberu put, odrastu. Supruga je bila agresivnija, imala je neke projekcije i želje. Pogrešno je kada roditelji nameću vlastite želje svojoj djeci, to može da postane i zlostavljanje. Ako neko ne zna da pjeva, a neko ga tjera da bude pjevač ili da bude balerina, razvijenije zemlje su to kategorisale kao zlostavljanje.
Šta bi Vam u životu još naročito bio izazov?
– Ne usuđujem se da kažem. Ako Bog da zdravlja, volio bih da odigram Lira s isto onoliko godina koliko Shakespeare daje Liru, a to je 76. Nadam se da ću imati snage.
Zašto sam ostao u Bosni
Mnogi umjetnici su napustili Sarajevo i BiH. No, Vi ste odlučili ostati u ovoj zemlji. Zašto?
– To je filozofska velika rasprava, otići ili ostati, motivi za odlazak i motivi za ostanak. Jesam za to da se stalno putuje, da se odlazi, ali i da se vraća. To čuva osjećanje slobode. Moj brat je donio odluku da ode, uzeo je i dansko državljanstvo, ali on je to raščistio sa sobom i ne bavi se ovim što se ovdje događa, on se bavi danskim sistemom, ovdje dolazi da vidi oca, koji je još živ, rodbinu i ništa ga ne interesira. Njegova odluka da ode je konačna. Moja odluka je bila da ostanem. Ostao sam zato što mislim da čovjek mora da ima neko svoje mjesto, komad svog neba, nešto za što je vezan, ne lancima, već za mjesto kojem uvijek može da se vraća, mjesto s kojeg uvijek može da ode, da bi se vratio. Ne volim one koji su otišli, a mnogo raspravljaju o ovima koji su ostali. To je kao konačno odvajanje od majke ili kao kad dijete odraste i napravi emancipaciju. Svaka diskusija onih koji su otišli, uzeli državljanstva drugih zemalja, svaka diskusija o tome šta se u BiH događa, liči na nešto što nije emancipirano, oni još nisu odvojeni od mjesta odakle potječu. Ako si otišao, onda je to za cijeli život. On može jedino da ima odnos prema zemlji kao odnos koji ja imam prema svom ocu, poštujem ga, bez obzira na to što čovjek ima 84 godine, starac kao starac, šalimo se, ali je sve pozitivno, ne pada mi na pamet da ja njega nešto kritikujem. Tako i svi oni koji su otišli, ako nam mogu poslati neku pozitivnu vibraciju, neka pošalju, ako ne, onda neka šute i bave se Novim Zelandom.
Foto: Jelena Nišić