Lejla Šebić: Četiri najteža dana bez moje Ajlin

Biti majka znači učiti o snagama koje niste znali da imate i doživjeti strahove za koje niste znali da postoje. Sličnom rečenicom prošlu godinu bi mogla opisati Lejla Šebić, naša najpoznatija fitness trenerica, vlasnica svjetske titule u natural bodybuildingu i profesorica na Fakultetu sporta i tjelesnog odgoja u Sarajevu. Kad smo se u decembru 2016. godine prvi put srele, nije krila sreću što će za nekoliko mjeseci ponovo osjetiti čari majčinstva. Radovala se obavezama koje bebe unose u život, razmišljala o imenu koje će joj dati ona i njen partner Amir Aljiji, magistar sporta i personalni trener, te pravila planove kakve samo majke znaju praviti za svoju djecu. Znala je tada da čeka djevojčicu i da joj je termin za porođaj april.

Međutim, kako život ima svoja pravila, koja se pišu i mimo nas, tako se i Lejla iznenada našla u situaciji da se bori kako za svoj, tako i život svog djeteta. Njena kćerka Ajlin, koja danas ima godinu, i koja je izrasta u preslatku, aktivnu djevojčicu, rođena je prije vremena. Šta se desilo pa je tog marta sve krenulo u pravcu kojim Lejla nije mislila da će ikada krenuti? Da li je jedan od uzroka prijevremenog porođaja bilo intenzivno vježbanje, kome je dala cijeli svoj život, i koga se nije odrekla ni u trudnoći, da li se radilo možda o nekoj genetskoj predispoziciji, ili joj je život jednostavno dodijelio karte koje nije mogla birati i s kojima je morala odigrati partiju života najbolje što je znala? Nasreću, sva ova pitanja su sada iza Lejle i njene porodice. Ona i njena hrabra djevojčica su pobijedile. Uživali smo ih prošle sedmice gledati u photoshootingu, koji smo za ovu priliku specijalno tematizirali, kako bismo kroz fotografije prikazali neraskidivu vezu majke i djeteta, i svu borbu koju jedna žena može iznijeti. Dok promatrate njihovu zaigranost, nikada ne biste ni naslutili kakve dane su ostavile iza sebe. Ajlin majci daje posebnu energiju i volju da u životu napravi nove poduhvate, a ona njoj zauzvrat ljubav kakvu samo majke imaju.

Ovo je prvi put da Lejla javno govori o bolnom iskustvu koje je preživjela prije godinu, i tokom koje su joj najveću podršku pružali njeni najmiliji, partner Amir, majka, sin, kao i najbliži prijatelji.

– Sve se desilo neočekivano početkom marta prošle godine. Očekivani termin porođaja je bio još daleko, 20. aprila, a porodila sam se početkom marta, u 33. sedmici trudnoće. Jedini problem koji sam osjećala u danima prije porođaja bilo je to što nisam mogla naći ugodan položaj za spavanje tokom noći. Tog jutra kad sam se probudila obilno sam krvarila, u velikom strahu odmah sam otišla na GAK. Na klinici je urađen hitan carski rez. Uzrok krvarenja je bilo odvajanje ili abrupcija posteljice, što je najopasnije po život majke i bebe. Krvarenje je bilo obilno, mislila sam da ga je nemoguće zaustaviti, srećom došla sam na vrijeme, minute su bile u pitanju. Život moje bebe i moj život spasio je doktor Vahidin Katica i ovom prilikom mu se zahvaljujem.

Šta su Vam ljekari kazali, zbog čega je došlo do abrupcije posteljice?

– Koliko sam mogla kasnije da saznam, uzrok odvajanja posteljice nije poznat. Odljuštenje se dešava u 0,4 posto do 3,5 posto svih porođaja. vjerovatnost kod mene nije bio nijedan od tih slučajeva, imala sam normalnu zdravu trudnoću bez komplikacija na svim redovnim kontrolama doktora sve je bilo uredno i ja sam se osjećala dobro.

Šta se dešavalo nakon što je djevojčica došla na svijet, koliko ste morali biti odvojeni od nje?

– Nakon porođaja bila sam na intenzivnoj, a zatim i postintenzivnoj njezi, jer carski rez je teška operacija i treba vremena da se žena oporavi. Bebu nisam vidjela prva četiri dana, jer su je odmah nakon porođaja smjestili na Pedijatriju, na Odjel za neonatologiju. Bila sam slomljena, psihiči i fizički. Bolio me je rez od operacije, ali još više me je boljela duša i razdvojenost od bebe za koju sam samo znala da je preživjela i da je zasad, kako kažu doktori, „stabilna“. Žene koje su ležale pored mene i koje su se porodile carskim rezom imale su svoje bebe uz sebe, čuo se dječiji plač, majke su grlile svoju djecu i stavljale ih na grudi. Moje bebe nije bilo uz mene, nisam mogla da je zagrlim, poljubim, nahranim. Emocije su me u tim trenucima potpuno slomile, plakala sam bez prestanka.

Je li i u jednom trenutku bio ugrožen Vaš i život Vaše bebe?

– Nakon operacije sam saznala da mi je život bio ugrožen zbog obilnog krvarenja, međutim, i dalje je postojala neizvjesnot da li će beba koja je rođena prije vremena i koja je bila niske porođajne težine 1970 grama uspjeti da se izbori u vanjskim uslovima života. Na Pedijatrijskoj klinici u Sarajevu na Odjelu za neonatologiju imaju zaista vrhunski tim stručnjaka i uslove koji omogućavaju i bebama koje se rode ranije i s niskom porođajnom težinom da prežive. Sreća je bila da je Ajlin odmah po rođenju mogla da diše, imala je razvijena pluća što je u tom trenutku bilo najznačajnije, ali morala je ostati nekih 20 dana u bolnici da bi vidjeli njenu reakciju na vanjske uslove života i da bi počela dobijati na kilaži. U početku je bila u inkubatoru, nisam je mogla ni dotaći ni zagrliti ni staviti na grudi, hranili su je na sondu, mlijekom koje bih ja izdajala. Svaki dan sam išla na Pedijatriju više puta dnevno, da bih joj obezbijedila majčino mlijeko. Na klinici sam bila nekako najmirnija, jer sam joj bila blizu i znala sam da se o njoj, kao i svim drugim prijevremeno rođenim bebama, brinu najbolje vrhunske doktorice i sestrice. Kod kuće noću mi je bilo najteže. Dani su sporo prolazili u iščekivanju da bebu dovedemo kući.

Svaka poteškoća u ovakvim situacijama kod roditelja izaziva neopisivu brigu, pretpostavljam da je iščekivanje nalaza, da li će s bebom biti sve uredu, bilo i najgore u danima koji su uslijedili.

– Sve dok je moja beba bila u bolnici bilo je neizvjesno da li će ostati živa, jer svaka beba reaguje različito na vanjsku sredinu i treba joj vremena da se adaptira, tek kad je potpuno spremna dobija otpusno pismo. Kad izađu iz bolnice, prema zdravstvenom protokolu, bebe koje su rođene prije vremena moraju proći niz dodatnih pregleda i pretraga: ultrazvuk mozga, pregled sluha, vida, pregled kod neuropedijatra. Svaki taj pregled je pun neizvjesnosti i straha kod roditelja. Hvala dragom Bogu, kod Ajlin je sve bilo uredu.

Kažete da ste u bolnici bili okruženi majkama, koje su također prije vremena rodile djecu, ili su samo prošle carski rez, koliko su Vam njihova iskustva bila od pomoći?

– Imala sma priliku da upoznam brojne majke koje su prolazile kroz istu situaciju kao i ja. Lakše je bilo kad imate nekog s kim možete podijeliti brigu i bol. Gledali smo svaki dan naše bebe u inkubatorima kako se bore za opstanak. Radovale bismo se beskrajno kad bi neka dobila 20 ili 50 grama. A najveća radost bi bila kad bi bebu pustili da ide kući, to je značilo da ima nade. Nažalost, u tom periodu bilo je i majki koje su ostale bez svojih beba, a ja i danas osjećam njihovu bol i suze.

Bili ste veliki pobornik vježbanja u trudnoći. Jeste li i u jednom trenutku pomislili da ste se preforisirali i pretjerali u fizičkoj aktivnosti? Da je možda ona jedan od uzroka projevremenog porođaja? Šta sada iz ove perspektive i svega preživljenog, možete reći i savjetovati mamama, trudnicama, koliko uistinu trebaju vježbati u drugom stanju i na koji način?

– Razmišljala sam da li je od preintenzivnog vježbanja, jer sam profesionalni sportista, da li zbog godina, znate u takvim situacijama kroz glavu vam prolazi milion pitanja. Umjerena tjelesna aktivnost, lagane šetnje i preventivna trudnička gimnastika je ono što se preporučuje. Međutim, ja sam možda i malo pretjerivala. Vježbala sam kao da nisam trudna. Vodila sam vježbe za trudnice, pilates za žene, personalne treninge, vježbala u fitnessu, čistila kuću. Cjeli svoj život sam u sportu, moj organizam je navikao na vježbanje, osjećala sam se dobro i trening mi je godio. Mislila sam da sve mogu i da mi vježbanje može samo pomoći. Pošto sam fanatik u smislu vježbanja, znala sam napraviti nekad i po dva treninga dnevno. Iz današnje prespektive, trebala sam više odmarati i uživati u trudnoći, malo se opustiti. Iako su došla neka nova moderna vremena, ipak treba poslušati stare savjete naših majki i nena koje ne dozvoljavaju trudnicama da se previše zamaraju i rade teže fizičke poslove.

Ajlin je danas zdrava i vesela djevojčica, i sudeći po njenoj hiperaktivnosti, energiji, trčanju po sobi, čini se da je od mame naslijedila ljubav prema svijetu zdravog života i vježbe?

– Ajlin je već pokazala da je veliki borac, jer je preživjela. Izborila je svoju prvu veliku životnu bitku. Kako kažu, „krv nije voda“ i ona zaista ima taj sportski duh. VFrlo je živahna i motorički nadarena. prohodala je sa 10 mjeseci, što je za bebe koje su rođene prije vremena velika rijetkost. voli muziku, ples, ali i košarkašku loptu. Već je bila na nekoliko mojih treninga i voli da vježba.

Na koji način s kćerkom volite ispuniti svakodnevicu?

– Nakon svega što se desilo nas dvije smo se povezale na jedan poseban način. Pokušavam da što više vremena provedem s njom, da se igramo, smijemo i plešemo uz njen omiljene pjesmice. Mazim je i ljubim puno i želim da joj nadoknadim sve vrijeme koje smo bile razdvojene dok je bila u bolnici. Svaki trenutak je dragocjen.

Kada smo se srele prvi put i razgovarale za „Azru“, bili ste u drugom stanju, i tada ste poslali hrabru poruku (za balkanske stereotipe), da ćete roditi dijete, ali da se nećete udavati, međutim, dolazak djevojčice, čini se da je kod Vas i Amira promijenio razmišljanje?

– Sve što se desilo povezalo je mene i Amira više od bilo kakvog pisanog dokumenta. Tek u teškim životnim trenucima saznate da li ste odabrali pravog partnera. Sretna sam jer znam da je Amir osoba koja je uz mene kako kažu i u dobru i u zlu. Vjerujem da ćemo jednog dana sve to ozvaničiti negdje daleko na pješčanoj plaži.

Veze između očeva i kćerki također su posebne. U kojim slikama kad vidite Amira i Ajin zajedno najviše uživate?

– Jednostavno uživam svaki put kad vidim Amira kako se igra i raduje sa svojom djevojčicom. On zna sa djecom, već je to pokazao prije u odnosu sa mojim sinom, koji ga je prihvatio kao prijatelja. Osim toga, on je i stric dvjema djevojčicama od brata, tako da sam se i prije uvjerila koliko ga djeca vole i kako ima divan odnos s njima.

Vaš sin Harun je praktično tinejdžer. Na koji način je prihvatio sestru, brine li se o njoj u maniru velikog, starijeg brata?

– Harun se polako navikao na ulogu starijeg brata. Mislim da mu godi činjenica da ga Ajlin jako voli i raduje mu se svaki put. On nema baš mnogo vremena zbog škole i treninga, ali ipak se trudio svaki dan da joj pomogne da nauči hodati. Kad vidim njih dvoje zajedno kako se druže, za mene su to najljepši trenuci.

Kako balansirate poslovne i privatne obaveze, ko Vam pomaže u odgoju, jeste li pobornik slušanja i usvajanja tuđih savjeta, ili se oslanjate na vlastito iskustvo?

– Savjeti su uvijek dobrodošli i sad poučena novim životnim iskustvom dobro ih slušam. Teško je sve uskladiti sve obaveze, mala beba traži mnogo pažnje. Srećom, Amir je divan otac i pomaže mi u svemu, tu je, naravno, i moja mama koja mi pomaže, rodica Una kao i jedna divna teta Jasmina. Danas, godinu nakon porođaja i preživljenih teških trenutaka, obnovljena sam pozitivnom energijom za život i za budućnost. Osmjelila sam se i krenula u novi poslovni poduhvat s mojom dugogodišnjom partnericom Marijanom Podrug Arapović. Proširile smo naš dosadašnji aerobik studio i pretvorile ga u veliki savremeno opremljeni fitness centar sa novim nazivom LM fitness ili Life is Motion u prevodu „Život je pokret“, koji se nalazi na Otoci u sportskom centru Vistafon. Fitness je prelijepo uređen s velikom pažnjom, pazeći o svakom detalju. Želimo da vježbačima pružimo jedan ugodan ambijent uz vrhunske trenere.

Na koji način Vas je majčinstvo oplemenilo kao osobu?

– U savremenom društvu ljudi su sve više okrenuti i brinu se sebično samo za sebe. Rođenje djeteta traži od vas da se odreknete lične ugodnosti, da zaboravite na sebe i posvetite se drugom biću u potpunosti, ne očekujući ništa zauzvrat. Takva bezuslovna ljubav vas ispunjava u potpunosti. Spremni ste žrtvovati sve, pa i sam život za drugo biće.