Film „Deset u pola“ nije samo priča o ćevapima, nego više o Sarajevu i našem ludilu i prijateljstvu. Divno je bilo raditi s mladim nadama bh. glumišta. Film je lukrativna djelatnost. Svake godine s porodicom idem na odmor u Francusku. Volim kad mi gosti dođu. Nemam talent za glumu i ne volim biti ispred kamere
Bosanskohercegovački ponos, izuzetni Danis Tanović (52) je reditelj i scenarist koji je našu državu doveo na sami pijedestal, ušavši u historiju kinematografije kada je, 2001. godine, osvojio Oscara za svoj prvi dugometražni film „Ničija zemlja“. Donijevši zlatni kipić svojoj Bosni i Hercegovini, napravio je veliki korak za filmsku industriju BiH. Od tada je prošlo punih dvadeset godina, a maestro iza kamere iznjedrio je još brojne sjajne filmove i nagrade, a uskoro očekujemo i njegov novi film „Deset u pola“, čije je snimanje nedavno završeno u Sarajevu.
Danisa smo pronašli na pres-konferenciji BH Telecoma povodom početka saradnje s domaćim producentskim kućama i rediteljima s kojima će u narednom periodu zajednički realizirati snimanje nekoliko domaćih igranih TV serija, a jedna od njih je upravo i Tanovićeva „Kotlina“.
U opušenom razgovoru nam je otkrio pokoju zanimljivost o novom filmu i seriji, ali i o sebi, a osvrnuli smo se na ovogodišnju nominaciju za Oscara. Nismo odoljeli da ga pitamo gdje ljetuje i da li voli kuhati.
Završeno je snimanje filma „Deset u pola“. Jeste li zadovoljni?
– Jesam, jako.
Kažete da se sve u Sarajevu može ismijavati osim pitanja „Gdje su najbolji ćevapi?“ Kako ste došli na tu ideju za sami naziv i radnju filma?
– To je zezancija. Mi se u Sarajevu smijemo oko svega, ali to je stvarno zanimljiva priča. Svi su se uhvatili ćevapa, oni su tu, ali ovo je, ustvari, priča o prijateljstvu dva čovjeka u vremenu Corone. Nije to samo priča o ćevapima, nego je više o Sarajevu i našem ludilu i prijateljstvu. A ćevapi su stvarno zanimljiv fenomen. Ja kad pričam sa svojih pet prijatelja nikad se ne možemo dogovoriti gdje su najbolji (smijeh). Sjećam se kada je naš drug došao iz Londona pretprošle godine i odveo nas kod „Kurte“, jer on tamo najviše voli ćevape, a mi smo bili u fazonu „što ćemo tu“, ja kažem „hajmo kod Hodžića“, drugi kaže hajmo kod „Zmaja“, treći kaže, ma hajmo kod „Ferhatovića“, četvrti kaže hajmo u „Želju“… nas šestorica i niko neće da jede ćevape na mjestu ovoga drugog (smijeh). Tako da, niko neće nikad da prizna da su mu neki drugi ćevapi bolji. A to nije matematika, nego umjetnost. Svako voli nešto. Burek je pita koju svi znamo, ali samo je jedna mamina. Samo mama napravi onaj burek koji voliš jer si nekako navikao na njega.
Recite nam više o tim prijateljima, o tom prijateljstvu? Kakvi su oni?
– Neću vam reći ništa više o prijateljima, to ćete pogledati u filmu kada izađe (smijeh).
Glumačka postava je fenomenalna, okupili ste sjajnu ekipu.
– Divni su stvarno. Toliko mi je bilo drago raditi s Đurom ponovo. Nismo radili od „Trijaže“, a tome ima 13 godina. S Izom je isto super sarađivati. Njih dvojica su fenomenalni glumci.
Kako Vam je bilo raditi s mladom nadom bh. glumišta?
– Divno! Oni su malo uplašeni bili u početku, bilo ih je strah, a onda su se s vremenom opustili. Super su radili, baš su dobri. Nisu zaostajali za kolegama koji imaju mnogo više iskustva i kilometara u nogama. Uveo sam ljude, kao što je Almir Palata, kojeg svi znaju kao Prleta koji je radio na Sarajevo Film Festivalu dugo godina i koji se super pokazao. Došli su iz Zagreba Anja Matković, sjajna mlada glumica, zatim Goran Navojec kojeg svi znamo. Onda stara garda kao što je Nermin Tulić, Mirvad, sve je bilo jako lijepo. Jedna odlična ekipa.
Kako je bilo snimati film u vrijeme pandemije?
– Bilo je lijepo snimati. Malo smo se bojali, moram priznati, šta će biti, kako će biti. Mjesec prije nego smo počeli snimati dnevno je bilo više od 800 ljudi zaraženih i bojali smo se da li ćemo uopšte snimiti, ali eto čuvali smo se, pazili. Ja sam svim glumcima odmah na početku rekao da ko god želi da nosi masku sve vrijeme, nije nikakav problem. Nisam nikoga tjerao da rizikuje. Bila je to njihova vlastita odluka. Neki ljudi su snimali s maskom, neki ne, svako po nekom svom nahođenju. Hvala Bogu, niko se nije zarazio. Sve je prošlo super.
Kada možemo očekivati film?
– Ne znam tačno, zavisi od mnogo faktora. Nekako kada završi snimanje filma, proces je šest mjeseci, pa vidjet ćemo.
Kako je na Vas utjecala pandemija?
– Nemojte me pogrešno shvatiti, ali meni je bilo lijepo. Bio sam kući cijelu godinu s djecom i ženom. Onako, svi kući zatvoreni i super nam je bilo. Družili smo se, čitali, gledali filmove, igrali se, pričali… Kad je riječ o poslu, sve je jednostavno stalo. Trebao sam snimati dva filma, ali…
Ovogodišnja dodjela Oscara je iza nas. Svi smo se nadali da će ga odnijeti naša Jasmila Žbanić. Jeste li se razočarali jer nismo osvojili?
– Nisam se razočarao, pretpostavljao sam šta će se desiti. Načini na koji se Oscari sad dodjeljuju su mnogo drugačiji nego onda kada sam ga ja dobio. Tada su ljudi morali pogledati sve filmove i glasati, a sad ljudi glasaju bez da gledaju filmove, jer su pravila promijenjena, što mi je nekako bezveze. Tu imate reditelja koji je već treći put nominovan za Oscara i imate glumca Madsa Mikkelsena koji živi u Hollywoodu, snima njihove filmove, i toliko je bilo sigurno da bi bilo samo čudo da se to nije desilo.
Zanimljivo je da ste se prvi put našli ispred kamere kada ste snimali reklamnu kampanju. Kakva iskustva nosite? Kako Vam je bilo na „drugoj strani“?
– Meni su nudili mnogo puta da budem ispred kamere, ali ja to odbijam. Banka „Intesa San Paolo“ i ja imamo dugu priču, koja traje od 2011. godine, kada je italijanski direktor došao u Sarajevo i rekao da bi oni voljeli finansirati jedan moj kratki film. Tada su imali program u kojem su finansirali kratke filmove i ja sam bio jedan od njih, isfinansirali su film „Prtljag“ i to je bio nekako način da im se odužim i zahvalim. Ja to ne volim, iskreno. Ne osjećam se dobro pred kamerom. Kada kažu „akcija“, umjesto da mi je lijepo, meni kao da je voda u ušima (smijeh). Potpuno neprirodno. Gluma je talent. I to je talent koji ja nemam, eto tako da kažem.
Režirali ste fenomenalne filmove, ali koliko je i da li je teško boriti se u ovoj „Ničijoj zemlji“?
– Teško jeste. Meni konkretno nije, ja odem i negdje drugdje snimim film. Sad na stolu imam tri ponuđena projekta da idem da ih snimam, od Španije do Amerike. Tako da, kad hoću da nešto snimam, odem i snimam, ali je tužno da se ne snimaju filmovi u Sarajevu, općenito u BiH, jer imamo toliko potencijala, toliko mladih ljudi, glumaca, reditelja, direktora fotografije… koji sjede i životare. Da im se pomogne malo, sto puta bi se državi vratilo. Jasmila je snimila „Quo Vadis, Aida?“, dakle jedan film, a svjedoci ste koliko se sve podiglo na noge i ljudi su imali neki dobar feeling i sve je lijepo. Zamislite kako bi bilo da snimi deset filmova, koliko bi, zapravo, trebalo. Taj novac se uvijek vrati. Meni nije jasno kako vladajućoj strukturi to nije jasno. Film je lukrativna djelatnost. Kada snimite film, prvo potrošite novac u zemlji, a to je novac koji uđe u sistem ponovo, vrati se, a s prodajom filma sa svim što se zaradi sve se vraća BiH… svaki moj film, to su producenti izračunali, za svaku marku koju je država uložila ja sam vratio 20 puta, direktno. A da ne govorim poslije o prodaji filma.
Kako balansirate između posla i porodice?
– Moje kolege u inozemstvu rade deset mjeseci godišnje, a ja radim četri mjeseca. Snimim jedan film u godini, dvije, nije to puno. A ostatak vremena sam tata i muž.
U neformalnom razgovoru ste spomenuli da idete na more. Gdje planirate ljetovati?
– Mi ne planiramo. Moja žena je Francuskinja, njeni roditelji u Francuskoj imaju kuću u koju idemo svake godine već 20 godina, a onda Hrvatska. Pošto sad radim film, vidjet ćemo još šta ćemo i kako ćemo.
Volite li više ići u goste ili kada Vam gosti dođu?
– Više volim da mi dođu. Nekako sam i kuću napravio s velikim dnevnim boravkom i baštom i nezaobilaznim roštiljem. Baš je kuća napravljena da se uživa.
A, kuhate li?
– Ne. Nemam vremena, ali i nije me zanimalo, iskren da budem. Nekad mi se zna desiti da ne jedem cijeli dan i uopšte ne skontam da nisam jeo, a nekad jedem jedanput dnevno. U tom smislu nisam hedonista.
Jeste li samokritični?
– Užasno. Jedini način da se popneš više na ljestvici jeste da si sam sebi najveći neprijatelj, da budeš jednostavno kritičan prema sebi.
Je li teško biti reditelj?
– Jeste. Pisac napiše priču, ako ne valja, baci je u smeće. Slikar naslika sliku, ne valja, baci je u smeće. Ja kada snimim film, moram ga prikazati i ako nisam zadovoljan s njim, a desi se. Jednostavno je uloženo mnogo novca u njega i to je red stvari.
Serija „Kotlina“
„BH Telecom“ ostvario je saradnju s domaćim producentskim kućama i rediteljima s kojima će u narednom periodu zajednički realizirati snimanje nekoliko domaćih igranih TV serija, a jedna od njih je upravo i Tanovićeva „Kotlina“. Kriminalistička High End mini serija u pet nastavaka koja, koristeći istragu ubistva u Zemaljskom muzeju BiH u Sarajevu, uspijeva da dočara savremeno Sarajevo u kome je okrutni sistem vrijednosti iz predratnog vremena u sudaru s kapitalizmom današnjice.
– Jako mi je drago da je „BH Telecom“ odlučio da pokrene vlastitu produkciju. Mislim da je to stvar koja je bila prijeko potrebna. Sretan sam što smo mi prvi koji ćemo da krenemo sa serijom „Kotlina“. To je serija koju smo pisali posljednju godinu, u vrijeme Corone. Mi mislimo da je Sarajevo nepravilno zapostavljeno u tom smislu. Sarajevo je grad u kojem postoje nevjerovatne teme, postoje prelijepi objekti i dijelovi grada u kojem se filmovi i serije mogu snimati. Ovo će biti prilika za sve nas da pokažemo šta se sve može uraditi – kazao je Danis.