Protkan historijskim događanjima, “Konak suza” roman je o ljubavi, razumijevanju i saosjećanju, ali i kobnim posljedicama koje životne greške nose sa sobom. Iako smješten u vrijeme slabljenja Osmanskog carstva, roman s upečatljivom glavnom junakinjom i pričom o njenoj sudbini može se čitati i kao paralela sadašnjeg vremena.
Majčine oči su se kao baštenski šmrk ispunile suzama. Zbog čega su je toliko rastužila dva usamljena stabla koja su se povijala prema plavetnilu mora i neba? Slikar se sažalio na tu nepoznatu ženu i pružio joj maramicu iz svog džepa. Njega su, umjesto moju majku, posramile njene iznenadne suze. Tada sam prvi put vidjela šta znači biti dirnut nečijim osjećanjima, svom dušom i srcem.
„Gdje je ovo?“, pitala je majka, brišući suze.
„Otok, gospođo. Svaki put kad prolazim brodom, sa žarom promatram ta dva veličanstvena stabla u čijoj sjeni živi neko s dušom zaljubljenog pjesnika.“
Ulje na platnu je kupljeno, zapakovano i zaputilo se van pod majčinom miškom. Dok sam pratila kako naši izlaze iz prodavnice, upitala sam slikara:
„Da li vam se ikada dogodilo da ste željeli naslikati neku sliku, a niste mogli?“
„Dobro pitanje“, odgovorio je.
Upravo kad se slikar spremao da mi odgovori, Fatma se okrenula i pogledala nas. Uhvatila me u razgovoru sa slikarom, sigurno će me tužiti majci. Oh, Fatma, uvijek Fatma, opet Fatma! Ona je bila ta koja me budila iz najljepših snova. Slikar je baš bio zaustio da mi odgovori. Možda to ne bi bio samo odgovor, možda bi mi čak otkrio neku tajnu. Kad god bih pogledala u sliku, uvijek bi me proganjalo to pitanje. Dok sam ja zurila u sliku, Hidžran je pitala majku nešto sasvim drugo:
„Majko, šta te je to rasplakalo na ovoj slici?“
Bravo, Hidžran! Ona je željela razumjeti ono što je bilo u srcima drugih. Majka je opet uplakanih očiju pogledala u sliku. Bila je prava rijetkost vidjeti je tako duboko dirnutu. Jer, ona je bila žena koja je ta osjećanja zatomila i ugasila:
„Ova slika mi u svijest priziva posljednju uspomenu vezanu za roditelje.“
„Koje roditelje?“
Postavila sam sasvim suvislo pitanje, ali je ono veoma naljutilo moju majku. Kada bi se naljutila, majka bi podigla jednu obrvu. To nije uspijevalo niti jednoj od nas. Čak ni Fatmi! Majka se napravila da nije čula moje pitanje, koje ju je samo naljutilo. Jer ni ona nije bila sigurna ko su joj pravi roditelji: Sokolar koji je otjeran s dvora? Ili oni s kojima je bila, prije nego što je prodana u roblje? Koji?
„Dok me je trgovac robljem, koji me je uzeo od roditelja, vodio, okrenula sam se i pogledala. Mahali su mi. Bili su primorani dati me trgovcu robljem, koji im je rekao da će me odvesti u Istanbul i prodati. Željeli su da moj život bude bolji od njihovog. Mene su odabrali, jer sam bila i lijepa i pametna. Imala sam sitne šake i stopala, a nokti su mi bili sjajni poput sedefa. Majka i otac su mi sve objasnili. Prihvatila sam njihovu odluku i zagrlila majku.
Do dolaska trgovca robljem u naše selo stalno su mi, nadugo i naširoko, pričali kako ću imati život kao iz bajki.
Dok sam sa sedla trgovčevog konja mahala svojim roditeljima, u trenu sam promijenila mišljenje. Više nisam željela ići. Nisam se željela odvojiti od porodice. Željela sam se osloboditi, pobjeći, vratiti se, ali to nije bilo moguće. Kada sam se ponovo okrenula i pogledala, na vidiku nije bilo mojih roditelja koji su mi mahali. Umjesto njih bila su dva stabla poput ovih na slici.“
Eto, ta stabla na slici!
Opet su bila tamo kao što je majka govorila svaki put kad bi vidjela prizor s Otoka! Na trenutak sam se rastužila, prisjetivši se dana kad sam putovala s majkom, Fatmom i Hidžran. Majka bi se obavezno smjestila u blizini žene nekog paše, kako bi joj, tokom putovanja, mogla ispričati o tome kako ima ulje na platnu na kojem su ta dva stabla. Da bi mogla reći: „Slikar ga je naslikao za sultana, ali se sažalio na moje suze i meni ga prodao.“ Naravno, potom bi imala priliku i nas predstaviti: „Moje dvije neudate kćeri. Govore francuski, izvrsno sviraju klavir.“