Zoka Mikrofon je jedan od onih likova koji se zavjetovo još ko klinac da će uspjeti u bijelome svijetu. I što je zaželio kao dječak ostvarilo mu se kao odraslom muškarcu. Zaista je uspio. Posto je dijasporska legenda. Tamo na tromeđi Njemačke, Švice i Francuske izgradio je svoj mali svijet, ali ne jednom nego tri puta. I nije stao na tome, priča se da upravo podiže i četvrti.
Jeste da je Zoka maher u mnogo čemu, od cigle do elektrike i od pipe do kibernetike. Dakle, ekstra maher da popravi gumu, ali ne toliki da zadrži curu.
U čemu je bilo njegovo prokletstvo, teško je reći, ali jedno je sigurno: žene ne završavaju sa švalerom ‘nako.
Zoka je staso na selu, na proplancima Nišićke visoravni, i od svojih čestitih i radenih roditelja on je pokupio volju za radom, agilnost i zdrav osjećaj za život. Od majke je naslijedio pride i fizičku ljepotu. U svojim najboljim godinama ličio je na onog glumca što je glumio Aleksandra Velikog, niskog rasta ali savršene glave. Baš ko i on, nije bio velkački, ali je blistavim osmijehom i crnim okama širio pozitivnu vibru. Pravi macan, rekle bi žene.
Za one istančanog sluha, Zoka Mikrofon je govorio manjkavo, nije bio rječit nešto posebno. Kad bi ga društvo znalo prodrmat u stilu što ti ništa ne govoriš, on bi uvijek vadio iz malog mozga onu izvlačionu:
– Kad pjevam ja se sit ispričam.
Ustvari, imao je mali šprahfeler koji nose oni što ne mogu kontrolirat suglasnik na kraju riječi, pa im iza njega izleti samoglasnik kao uzvik iznenađenja. Naprimjer, kada kaže „njih“ ozbiljni slušač čuje „njihaaa“.
Vjerovo je u sveto dunjalučko trojstvo: rad, lova i žene. A kafana i pjesma bile su baška.
Kad je riječ o radu, krenuo je ko i svaki bauštelac ali se za razliku od većine za dvadeset godina provalio ko vrstan majstor. Ubrzo je i otvorio vlastitu firmu „Her Maher“ u kojoj je zapošljavo dvadeset radnika i maheriso u kružnom valu od trista kilometara.
A kad bi se nađi za mikrofonom, e tu bi puni i olakšaj dušu. A tu, u kafani, je i počelo njegovo kućenje i raskućivanje. On bi petkom i subotom uvečer, ispočetka samo ko amater, a kasnije kad se pročulo za njega, i kao tražen i poznat pjevač, zabavljo naše gasterbajtere i pjevo im za dušu.
Prvu ženu je upozno u jednoj kafani u Frajburgu, gdje je i ona pjevušila. Izgledala je baš ko kafanska pjevačica iz filmova, što bi reko rokbaladičar „sisata, guznata, lomna u struku“ zbog nje je Zoka Mikrofon „razvijo desnicu ruku“. Zaljubio se ko tetrijeb i svojoj Ljiljani napravio kuću četverokatnicu – to nije kuća to je bilesi zgrada s bazenom, dva ulaza, kamerama, dvije garaže za audi karavan i audi neki iksceelpefe8, i s čuvarom. Dobili su dvoje djece i rastavili se poslije deset godina braka. Njegova deviza da se arbajtuje nije bila dovoljna ženi koja bi da hoda i priča i nježnosti prosipa sa svojim mužem.
Kad je u petak uveče krenuo do Ciriha, gdje je trebo pjevat u jednom našem klubu, na pola puta se sjetio da je zaboravio svoj mikrofon po kojem je i dobio nadimak Zoka Mikrofon. Nije nikad puhno u tuđi mikrofon, bio je gadljiv i nosio svoj očišćen, dezinficiran, uglancan. Kad se popeo na sprat, iz spavaće sobe je čuo neke čudne zvuke, i kao u loše režiranom filmu ha je otvorio vrata tako su ono dvoje u njegovom bračnom navukli deku do vrata.
– Šta ovo radiš bona Ljiljo? – izustio je ko cuko plazeći jezik isušenog grla.
– Ništa – Ljilji kao da je bilo totalno svejedno.
Izvuko je set s mikrofonom iz plakara i pobjego iz vlastite kuće ko da je on zatečeni ljubavnik. Cijelu je tu noć pjevo samo tužne pjesme, a začinio na fajrontu sa:
– Ne kosite rosnu travu, ne lomite mladu granu, ostavite cvetna polja, nek cvetaju za Ljiljanu…..
Ljilja mu je uzela sve: lovu, kuću, auto i dvoje djece. Samo mu je mikrofon osto.
– Ja sam njojzi sve u životu dao, a ona me izdala. Hej, vidi ti njihaaa oboje, to ni stida ni srama! Dovest švalera u našu kuću, u bračni krevet! Ma nije ona kriva, jok. Ja sam kriv. Svaka joj čast uzela mi dvjesto hiljada eura. Pametna žena. Kud ja nisam tako pametan!
Jarani su gledali njegovu slabost i tješili ga da ta rospija i nije za njega. Ali, kad je i drugi, pa i treći put, na isti način završio, njegov dobar drug Tarik Tale mu se unio u facu, vjerujući ko biva da će mu otvorit oči:
– Ti se ponašaš ko zadnji levat. Tri žene, četvero djece, tri ljubavnika i tri razvoda. Kolko te to Zoka dragi nakoštalo, pa jel vidiš da si bekan teški?! Pa tebe su prozvali živom legendom s trostruki rogovima. Kažu da si najpoželjniji „preženja“ bh. dijaspore. Dohavizaj se čovječe, za koga ti radiš?!
– Šta ću, takav sam-kakav sam. Kriv sam. Zaljubim se, i šta ću ja odmah pišem jedan kroz dva, umjesto na sebe. Konj sam, priznajem!
– Nisi ti samo konj da arbajtuješ, ti si ko sanska koza koju svi muzu, i žene i švaleri, i još te ismijavaju iza leđa! – nastavio je Tale svoj befel. – De ba, smiri te hormone, imat ćeš se kad kajat. Mućni glavom.
Obećo je da hoće. Ali, daj Bože. Provaljen je, a i kafane gdje pjeva su provaljene. Pune su neudatih mladih i starih cura, razvedenih, rastavljenih, razvjenčanih, nevjer(e)nih, vjer(e)nih, raspuštenica, peljušarki, umirovljenih i ostalih u potrebi.
Jer tu pjeva najpoželjniji „preženja“. Nađe ženu, napravi joj kuću, razvede se, a onda joj ostavi kuću. I sve tako. Ne miruje. Ne može čovjek iz svoje kože pa to ti je.