“Roditelji nas nisu učili da siromaštvo shvatamo kao bijedu” – djetinjstvo Milene Dravić

Piše: Ajla Pehlivan

Milena Dravić bila je jedna od najcjenjenijih umjetnica na našim prostorima. Ostavila je neizbrisiv, zlatni trag u kulturi. Iako, nažalost, više nije među nama, o njenom djelu i liku i dalje se govori s divljenjem.

Bila je iskrena i otvorena, njena ljubavna priča jedna je od najljepših na javnoj sceni, karijera impresivna, a o svom djetinjstvu je zdušno govorila u monografiji “Milena Dravić – više od umetnosti.”

Čovjeka u velikoj mjeri određuje djetinjstvo – ono što se iz tog doba ponese, javlja se kroz cijeli život.

Kao dijete iz stare beogradske porodice, rođena je 5. oktobra 1940. godine u Beogradu. Majka Ana bila je predana i brižna domaćica.

– Divno je pjevala, imala je nevjerovatan sluh, od nje sam naučila najljepše pjesme – otkrila je glumica te dodala:

Otac Milenko, Mikan, poštanski činovnik, imao je aktivan hobi – fudbal. Bio je najstarije od sedmoro djece u porodici. Studirao je pravo, bio izvrstan student. Međutim, zbog teških prilika u zemlji u datom trenutku zaposlio se kao poštanski činovnik. Zapravo sam kasno saznala neke stvari, valjda otac nije htio da nas opterećuje.

Nemirno dijete

Pamtila je neprestane igre, prijatelje i sretno djetinjstvo:

– Ne bi se moglo reći da sam bila mirno dijete. U mojoj zgradi i u komšiluku bilo je puno djece. Jurnjave, žmira, jarjačkinje-barjačkinje… Uđeš u kuću kad te roditelji pozovu, il’ da nešto pojedeš i samo gledaš da opet, što prije izletiš napolje.

Porodični trenuci 

Iako su živjeli skromno, Milena je u djetinjstvu istinski uživala. Cijenila je sve što je imala, a to se kasnije i osjetilo – svi je pamte kao dobrog čovjeka.

Ali, nas roditelji nisu učili da siromaštvo shvatamo kao bijedu, ili život iz romana Čarlsa Dikensa. Ne, tata je kući uvijek dolazio raspoložen, bez obzira kakav bi dan imao na poslu. Svakog jutra je svima nama, prije nego što krene na posao, ostavljao ceduljice sa zadacima. Ceduljica za mamu počinjala je sa “Anki Papuanki, da uradi danas…”, moja sa “Milki trukerki, da…”, za brata Radeta “da ne plače za džabe”… i tako redom.

Kada smo htjeli neki slatkiš da jedemo uzeli bi komad hljeba, malo ga prsnuli vodom i preko njega stavili šećer. A hljeb i mast sa alevom paprikom! To je bilo nešto gala – objasnila je nikad prežaljena Milena Dravić.

Pročitajte još