Maja Memić, Banjalučanka s trenutnom adresom u Sarajevu se 2010. godine, kao 18-godišnjakinja, suočila s prvom, a sedam godina kasnije i sa drugom operacijom kičme. Zbog, kako ističe, neadekvatne postoperativne njege, završava s tromboembolijom, a ubrzo i s rijetkom autoimunom bolesti, odnosno Antifosfolipidnim koji uzrokuje konstatno zgrušnjavanje krvi i stvaranje trombova. Ne krije da joj sve to stvara svakodnevne poteškoće, no uspijeva pronaći motivaciju i snagu za svaki novi dan.
Sa 18 godina su mi prvi put operisali kičmu. Operaciju sam doživjela kao nešto što jednostavno treba i mora da se uradi, preživi i ide dalje. Deset godina poslije istorija se ponavlja. Još jedna uputnica i nova operacija. Ponovo kičma. Ponovo se moralo i nije bilo izlaza i ponovo će da se preživi i nastavi dalje, baš kao i prvi put. No, nakon druge operacije kičme, a zbog neadekvatne postoperativne njege, sam završila s tromboembolijom odnosno opsežnom plućnom embolijom.
Preživjela sam plućni infarkt usred kupatila roditeljske kuće i ostala da stojim na nogama. Sa 26 godina sam svaka tri dana vadila krv i pila šaku tableta da me održe živom. Nedavno sam saznala da imam rijetku autoimunu bolest, odnosno Antifosfolipidni sindrom koji uzrokuje konstatno zgrušnjavanje krvi i stvaranje trombova koji mogu, a i ne moraju da se otkače i krenu put vena po cijelom tijelu. Mogu da stanu u plućima, srcu ili otputuju do mozga. Može da bude bezazleno i prođe s tabletom dnevno, a ne mora. Trenutno pijem Sintrom, to je starija generacija lijeka koja služi samo i isključivo da razrijeđuje krv.
Vlastiti organizam se urotio protiv i pokušava svakodnevno da me ubije. Ujutro kad se probudim prvo se pogledam u ogledalo i glasno pitam: “Zašto baš ja i zašto baš meni?”, a onda, kada me ta prva kriza prođe, nabacim sloj pudera, pet ili šest slojeva maskare i krenem dalje. Porazi su sastavni dio života, oni jednostavno moraju da se dese, ali iz njih, ma koliko jako nas otresli o pod, moramo nešto i da naučimo.
Ne, nije lako hodati na bolnim i otečenim nogama svaki dan ali hodam. Nije lako razmišljati hoće li se i kada desiti još jedna tromboza, embolija ili možda nešto novo i gore. Teško je na svaki mogući način, ali jednostavno ne mogu i ne želim da dignem ruke od sebe jer ako to ja uradim, šta onda? Kome? Život nije lijep. Ne mogu da lažem i kažem kako je ovo sve eto tako, došlo i biće. Nije… Boli svaki dan. Psihički i fizički utiče na svaki segment bistvovanja, ali jednostavno ne mogu i ne znam da odustanem. Ne od sebe, ne od života, ne od svega što sam gradila u proteklih nekoliko godina.
Život je život; kratak, nepredvidiv i grozan, a ipak jedan. Nosiću večernju toaletu u 12 sati srijedom dok jedem čokoladni kolač, a onda ću sutra u flanelskoj pidžami s medama da popijem kapućino u lokalnom kafiću. Život je previše kratak da bi ga iko proveo u razmišljanju i kajanju da li je nešto moglo ili nije moglo jer, sve dok to nešto ne probaš nećeš ni znati da li je moguće.
Ne znam šta bih rekla ljudima s istom dijagnozom jer ih, po statistici, ima pet na 100 hiljada. Imunologa, specijalista koji meni trebaju, ima jako malo u cijeloj Regiji i nisu se time bavili, osim što su vidjeli na papiru. Tako da sam u procesu istraživanja gdje, šta i kako.
Antifosfolipidni sindrom je poremećaj usljed kojeg imunološki sistem stvara antitijela protiv određenih normalnih proteina u krvi. Ovo stanje može izazvati formiranje krvnih ugrušaka unutar arterija ili vena, kao i komplikacije u trudnoći, poput pobačaja i mrtvorođene djece. Za ova sindrom, još uvijek, ne postoji lijek, ali pojedini lijekovi mogu pomoći u smanjenju rizika od formiranja krvnih ugrušaka.