Ispovijest djevojke s narkolepsijom: Zaspem kad najmanje želim

Piše: Redakcija

Ana Jovanović (Foto: Nova.rs)

Ana Jovanović (24) iz Čačka za portal Nova.rs ispričala je kako je živjeti sa narkolepsijom, rijetkom bolešću spavanja, zbog koje nikad ne zna gde će završiti kad uđe u gradski prevoz. Tako Ana živi od svoje 14. godine, s tim što je djagnozu dobila tek kad je napunila 20.

-Prvi simptomi su se javili mnogo godina prije nego što se narkolepsija mogla uzeti u obzir. Još od sedmog, osmog razreda osnovne škole imala sam ogromnu pospanost i morala sam tada uvijek da odrijemam pola sata. Tada je dijagnoza bila da imam nizak pritisak i da se tu ništa ne može. To je bilo prije desetak godina – ispričala je Ana kako je kod nje počela da se manifestira narkolepsija, poznata kao poremećaj spavanja, odnosno spontano padanje u san bez vlastite volje.

Tek 2017. godine, kada je bila druga godina studija, Ani je postavljena dijagnoza, prije svega, jer joj se stanje naglo pogoršalo.

-Kada sam konačno dobila i djelimičan odgovor u vezi sa mojom pospanošću, osjetila sam olakšanje. Naravno, sa životom s bolešću sam se pomirila tek kasnije. I svi oko mene su bili u nevjerici, posebno moj otac. On toliko nije vjerovao u mišljenje moje doktorice da je bio spreman da me vodi na preciznije analize u drugu državu. Izgleda da je njemu bilo potrebno najviše vremena – sjeća se Ana.

A kako se to zapravo narkolepsija održava na život?

-Najgore mi je na društvenim dešavanjima, posebno tamo gdje moram duže da sjedim. Svaki odlazak na neku predstavu, tribinu i slično mi izaziva strepnju. Moja pospanost traje otprilike sat vremena, sa upadanjem i izlaskom iz nje, tako da je neminovno da ću veći dio tog događaja propustiti

Veliki problem su i predavanja na fakultetu u Beogradu, gdje danas živi.

-Tamo mi je uvijek neprijatno kad dođe do pospanosti. Ponekad i osjećam krivicu jer ne mogu da ispoštujem jedno klasično predavanje od sat i po – opisuje ova djevojka.

Ipak, kako kaže, u svemu ima i nečeg dobrog.

-Volim da kažem da mi narkolepsija ne dozvoljava da budem previše sretna, a ujedno me štiti i od velike tuge. Pri jačim osećanjima odmah zapadnem u pospanost. To zna biti problem, recimo, na veseljima, kućnim okupljanjima sa društvom – priznaje Ana.

A kako sve to utiče na ljubavni život?

-Začudo, ne dešava se u toku seksa, ali dolazi do pospanosti nakon njega. Osim toga, narkolepsija ne predstavlja neku veću prepreku u ljubavnom životu – kaže ona.

Ipak, ova bolest sa sobom nosi brojne opasnosti, pa je poznato da oni koji je imaju, recimo, obično ne smiju da voze, jer se simptomi javljaju neočekivano. I mada ova bolest, kao ni bilo koja druga, nije za šalu, Ana kaže da je često nasmiju reakcije drugih kad čuju za njeno stanje.

-Kažu – narkolepsija? Pa od kada se drogiraš? Kažu i – ma nije to ništa, izmišljena bolest. Kako zaboga postoji bolest spavanja. Jednom su mi kazali – uvijek mi je bila želja da klinički posmatram osobu sa narkolepsijom – i to mi je omiljeno što sam do sada čula. A sve te reakcije nikad mi ne dosade – kaže Ana.

Uprkos svemu, ona je danas na master studijama, radi, drži privatno i časove jezika, voli i da vježba, bavi se fotografijom, kuha, plete, druži se…

Izvor: Nova.rs

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti