Tema kojom se proteklih dana bave regionalni mediji, ali i svi ljubitelji muzike „Bijelog dugmeta“, jeste sukob između dvojice članova benda Alena Islamovića i Mladena Vojičića Tife. Fizički obračun je u početku demantiran, no, videosnimak koji je munjevitom brzinom počeo kružiti društvenim mrežama, pokazao je da se pjevači nisu slučajno okliznuli na stepenicama, kako se iz njihovog tabora prvobitno tvrdilo, već da je jedan, uistinu, glavom udario drugog, a ovaj drugi uzvratio mu udarcem nogom… Tako, umjesto recenzije koncerta, a spektakularan je bio i ovaj u Budvi, gdje se incident i dogodio, „Dugmići“ su zbog videosnimka njihove tuče zaradili skandalozne naslove u žutoj štampi.
– Sve što ste vidjeli na videosnimku, vidio sam i ja. Ne bih tu imao ništa dodati, niti oduzeti. Bio sam samo nekoliko metara do Alena i Tife, ali nisam vidio šta se dešavalo. Kada sam ih pitao šta se dešava, rekli su – ništa, pa sam i ja drugima govorio da nije bilo ništa. Nakon toga što se desilo između njih, Alen i Tifa su sjedili u istom kafiću, doduše ne za istim stolom. Iskreno, teško mi je govoriti o tome, jer znam koliko su obojica profesionalni u ovome što rade, suvišno je govoriti o kvalitetama koje obojica imaju – kaže Adis Gojak, producent aktuelne turneje „Bijelog dugmeta“ i dodaje da o razlozima zbog kojih je došlo do gurkanja, ne bi mogao govoriti.
Ne želim ulaziti u stvari koje, možda, postoje među njima. Tokom jednog mjeseca smo imali osam koncerata, ljudi su konstantno zajedno, desi se nervoza, a u to ko je šta pio te noći ne ulazim. Ni njima se situacija nije činila strašna dok se nije pojavio video. Pa, Alen je i porodičan čovjek… Svi bi nakon izvjesnih situacija, a pogotovo ovakvih, voljeli da se nisu desile. Važno je da ovo ne mijenja ništa u grupi i da se koncerti nastavljaju istim tempom i vrlo profesionalno, kako smo i navikli. Alen je jedan veliki profesionalac, a o Tifi ne bih ni govorio, jer privatno, zaista, volim sjesti i razgovarati s njim. Nisu istine da je težak i zahtjevan, u posljednje vrijeme je vrlo jednostavan. Ujutro ustane, pije cijeđenu narandžu i čeka da krenemo ka gradu u kojem nastupaju. Pričati o konfliktu među njima je kao kada imate dvojicu braće pa se posvađaju, šta reći u toj situaciji… – rekao je za naš magazin Gojak, dok se Alen Islamović na upit za intervju kratko oglasio.
-
Na skijanju sam do 25. januara, a kada se vratim možemo raditi intervju – odgovorio nam je.
Međusobne trzavice
Grlili se ili tukli, članovi „Bijelog dugmeta“ su nešto najvrjednije što naša muzička scena ima. Poput brojnih svjetskih rock skupina, i oni su prošli brojna turbulentna razdoblja, promjene sastava, pauzu u karijeri tokom devedesetih, vraćali se na scenu, pa opet razdvajali i tako u krug. Svi se sjećaju njihovog velikog comebacka 2005., i koncerata u Beogradu, Sarajevu i Zagrebu, koje su pratile priče o lošim međuljudskim odnosima u bendu. Dogovorene koncerte su odradili, u godinama koje su uslijedile, ili su trojica pjevača Željko Bebek, Mladen Vojičić Tifa i Alen Islamović nastupali sami bez lidera benda Gorana Bregovića, ili su bili u aktuelnom sastavu. U svakom, pratile su ih međusobne trzavice.
No, pratio ih je i glas kultnog benda bivše Jugoslavije, a sudeći prema činjenici da i danas „praše“ ne samo glavom i nogom, već i pjesmama širom Regije i inozemstva, istina bez Željka Bebeka, koji se definitivno razišao sa svojim bivšim kolegama, potvrđuje koliko su njihove pjesme popularne i među generacijama koje nisu bile ni rođene kad su momci izvodili „Đurđevdan“, „Lipe cvatu“, „Bitanga i princeza“, „Sve će to mila moja prekriti ruzmarin, snjegovi i šaš“, „Selma“…
Svađe i razmirice u bendovima nisu novina, ni na našim prostorima, niti na svjetskoj muzičkoj sceni.
Poznata braća koja su se proslavila u bendu “Oazis” Liam i Noel Gallagher su se toliko loše slagali da više nisu mogli da sarađuju. Noel je jedne prilike rekao da bi njegov brat na nastupu nakon tri pjesme samo izvadio slušalice i otišao, dok je Liam rekao za brata da je precijenjen. Filozofiju kolektiva možda ćemo ipak najbolje shvatiti kroz višedecenijsko postojanje kultnih „Rolling Stonesa“. U njihovim redovima fizički obračuni i verbalne uvrede skoro da su svakodnevna pojava. Pa, ipak, bend opstaje.
Rock historija je ispisana velikim imenima, od Elvisa Presleya, preko Cliffa Richardsa, „Beatlesa“, grupe „The Who“, Erica Claptona, do punka „The Clasha“ i „Sex Pistolsa“, do „Iron Maidena“, „White Snikea“, „Grunga“, „Metallice“, do Bone Voxa, Austrijanca Falca i sarajevske pop-rock škole. No, priča o r’n’r je priča o „Rolling Stonesima“, tom najdugovječnijem kulturnom fenomenu našeg doba. Kada su „Stonesi“ počeli svirati, a to je bilo prije 55 godina, da dobro ste pročitali, prije 55 godina, predsjednik SAD-a bio je Kennedy, britanska kraljica bila je mlada majka, četvrtinu svijeta zauzimala je država čudnog imena SSSR, televizijski ekrani bili su crno-bijeli, čovjek još nije bio kročio na Mjesec i postojale su dvije Njemačke i između njih Berlinski zid. Sve su to „Stonesi“ preživjeli i još sviraju.
Priča o „Stonesima“, kao najvažnijoj niti r’n’r muzike, priča je o Micku Jaggeru i Keithu Richardsu, toj dvojici potpuno različitih ljudi, čiji je privatni i profesionalni rivalitet „krivac“ za činjenicu da od 500 najvažnijih kompozicija svih vremena, njih četrnaest pripadaju upravo ovoj dvojici „rogova u vreći.“ Kao muzičko-pjesnički duet, jedan je autor nota, a drugi autor stihova, Richards i Jagger djeluju kao ključ i brava, savršeno se uklapaju i prožimaju, no 55 godina „Rolling Stonesa“ zapravo je pola stoljeća njihovih svađa i nesporazuma, sudskih i fizičkih i medijskih obračuna. Mada površnim poznavateljima rock muzike izgleda da su i Keith i Mick samo dva čupava stara rockera željna opijata i mladih žena, osovinu „Stonesa“ čine dvojica potpuno različitih ljudi, različitog obrazovanja, političkih stavova, životnog stila i još brojnih drugih faktora. Richards je dijete iz radničke porodice, zakleti ljevičar, sin siromašnog ratnog veterana iz Drugog svjetskog rata, te čovjek koji sve do danas živi život 120 na sat, ne prezajući od ludog noćnog života i svake vrste opijata koje mu dođu pod ruku.Na drugoj strani, Jagger je mladić iz više srednje klase, konzervativac i čovjek koji već decenijama živi vrlo zdrav život, bez opijata, alkohola, cigareta, uz mnogo zelene hrane i sporta.
Najveći vrag r’n’r Mick Jagger studirao je na Londonskoj školi za ekonomiju, najprestižnijoj svjetskoj biznis školi, ustanovi gdje čak i djeca kraljeva moraju imati mnogo sreće da bi tu bila upisana. Na drugoj strani, Keith Richards je studirao na jednom lokalnom umjetničkom koledžu u Londonu. Kada su se u ljeto 1961., sreli na jednoj željezničkoj stanici, Richards je u ruci nosio gitaru, a Jagger note. Tako su rođeni „Rolling Stonesi“, ali i klupko svađa i mirenja. Praktično, otkako postoje, „Stonesi“ su u nekoj vrsti raspada i vječno se postavlja pitanje, da li je svaki njihov album i posljednji album i da li upravo imaju posljednju turneju i posljednji koncert.
Mick Jagger i Keith Richards
-A da ti probaš nešto na okupu držati 50 godina – pitao je Jagger prije šest godina jednog francuskog novinara kojeg je zanimalo kako da se to „Stonesi“ neprekidno i navodno raspadaju, no i dalje sviraju i zarađuju veliki novac.
Odnosi njih dvojice nisu bili dobri još od sredine sedamdesetih, no Stonesi su na najnižu tačku pali 1985., tokom snimanja albuma „Dirty Work.“ Studio i snimanje su bili tako organizirani da se Keith i Mick uopće nisu sreli. Studio je morao imati dva ulaza, po jedan za svakoga od njih. Jagger bi pjevao u jednoj sobi, a Richards svirao u drugoj i s njima su odvojeno komunicirali tonski tehničari.
Album „Dirty Work“ danas važi za najlošiji album „Stonesa“ i niko se ne čudi zbog čega je tako. Ne samo da su tokom snimanja Richard i Jagger bili odvojeni debelim zidom, nego su neke pjesme snimane tako što bi najprije Keith i ostatak banda odsvirao svoje, a zatim kasnije, često i u drugom studiju, Jagger to otpjevao, pa bi sve to bilo sklopljeno u nekom trećem studiju. Oni koji poznaju „Stonese“, period 1985.–1989. nazivaju „Trećim Stoneskim ratom“. Jedino tada „Stonesi“ nisu imali turneju.
– Bio je to užasan period. Svi smo se tako mnogo mrzili, bilo je tako mnogo neslaganja. Sve je bilo tako jadno, svako od nas bio je izvan sebe i Charlie Watts je bio u posebno lošem stanju. Kada su nam predložili da idemo na turneju, rekao sam da to neće ići. Danas vjerujem da sam 100 posto bio u pravu. To bi bila najgora turneja „Stonesa“. Vjerovatno bi to bi kraj banda – kaže Jagger.
Dugih 55 godina
I on i Richards nisu govorili cijele četiri godine, sve do jeseni 1989., kada su se konačno odlučili za turneju. Novac ih je još jednom spojio. Tako „Stonesi“ funkcioniraju već 55 godina: red muzike, red svađa, red turneja, red menadžera i nevjerovatno mnogo novca koje zarađuju. Krajem 2011., ponovo je izbila svađa između Jaggera i Richardsa. Razlog je bio dokumentarac o grupi koji je producirao Jagger. Keith je bio nezadovoljan, smatrajući da nije dovoljno spomenut u filmu. Britanski tabloidi zabavljali su se činjenicom da Keith Richards, bubnjar Charlie Watts i basist Ronnie Wood danima sjede u ekskluzivnom londonskom studiju i čekaju da se Jagger pojavi, ako se ikada pojavi. I došao je nenajavljeno, tek treći dan.
– Mick voli novac, a Keith voli svirati. I obojica vjeruju da su najbolja ekipa na svijetu i da trebaju rasturiti svijet onim što rade – rekao je Ronnie Wood.
Ta nevjerovatna simbioza ekonomiste Jaggera i boema Richardsa krivac je za najveću i najunosniju muzičku priču svih vremena. Koliko su njihove svađe bile plodonosne, govori i intrigantna ljubavna priča s Anitom Pallenberg (1942. – 2017.), jednom od najljepših žena šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Ova „rock-chick“ bila je u vezi s tadašnjim članom banda Brianom Jonesom, zatim s Keithom, te s Mickom, da bi se vratila u naručje Keitha i rodila mu troje djece, mada se nikada nisu vjenčali. Brojni veliki hitovi „Stonesa“ posvećeni su njoj, između ostalog čuvena „Angie“ i “Sympathy for the Devil”. Kako god, svađe se očigledno isplate. Mick i Keith i dalje se svađaju, vrijeđaju jedan drugog u knjigama i intervjima, no i dalje nastupaju zajedno i zarađuju nevjerovatno veliki novac. Obojica su „teški“ više od 350 miliona dolara, svaki od njih. I „Bijelo dugme“ će izgladiti odnose i završiti turneju, popularnosti im ne manjka. Jer, uvijek treba imati u vidu čuvenu rečenicu Gorana Bregovića za koju se ne zna je li uistinu izgovorena ili se prepričava kao legenda: „Pišite šta hoćete. Samo stavite veliku sliku“.
Poznati muzički kritičar o životu rock grupa
Amir Misirlić: Bend mora imati lidera
Je li lider neophodan u nekom bendu? Jednostavno pitanje na koje postoji jednostavan odgovor. Naravno da jeste. Bez ikakve sumnje. Rijetki su slučajevi da bend može na duže staze da funkcionira bez lidera. Takav pristup vodi u anarhiju, u beskrajne rasprave i na kraju, neminovno u raspad.
Nije lako, ali ne i nemoguće kad u jednom sastavu postoje dva lidera. „The Beatles“ su najbolji primjer za to, ali na kraju je ta stalna napetost između McCartneya i Lennona morala rezultirati raspadom. Istina je da „The Rolling Stones“ još funkcioniraju, iako ih vode Jagger i Richards zajedno. Ali, to je samo privid. Dok su ih oni zaista vodili, uvijek su bili na ivici raspada. Već nekoliko decenija oni nisu bend nego multinacionalna kompanija koju, zapravo, vode menadžeri.
Dva lidera je na početku karijere imala i „Crvena jabuka“, ali izuzetno kratak period. Nakon što je Dražen Ričl nastradao, sve konce je u svoje ruke preuzeo Zlatko Arslanagić. A nakon što je i on digao ruke od sastava kao lider se nametnuo Dražen Žerić.
Čak je i u „Bijelom dugmetu“ postojao taj period „dvovlašća“. Još dok su bili „Jutro“ vodio ih je zvanično Ismet Nuno Arnautalić, ali se Bregović vrlo brzo nametnuo kao prirodni lider. Zato su se i razišli. U „Dugmetu“ je Bebek pogrešno procijenio svoju frontmensku poziciju kao lidersku i kada je zatražio jednak tretman kao Bregović otišao je iz sastava – objašnjava nam filozofiju funkcioniranja benda poznati muzički kritičar Amir Misirlić.
Pišu: Samila Ivković i Kenan Bešlija