Odlomci romana „Zulejha otvara oči“ (IV): Život je težak put

Piše: Redakcija

EKSKLUZIVNO PRENOSIMO  Odlomci romana „Zulejha otvara oči“ ruske književnice Jahine Guzelj (IV)

Vampirica sjedi na krevetu – veoma uspravno, kao i uvijek, spustivši noge na pod, Murtaza je na koljenima

 

Eni”, razliježe se duboki Murtazin glas. “Mama.”

Starica se zagrcne i istog časa prestane hrkati. Krevetna podnica otegnuto jauče – Vampirica podiže svoje veliko tijelo, kao da je čula sinov zov.

Žanim”, govori ona tiho, glasom hrapavim od sna. “Dušo moja. Jesi li to ti?”

Zvuk teškog sjedanja staricinog tijela i duboki Murtazin uzdah vise u dugoj tišini.

Ne dišući, Zulejha pažljivo obriše dlan sklizak od jajeta o rebro kotla. Zagrlivši peć, umirući od straha pri svakom pokretu, učini nekoliko bešumnih koraka ustranu te, prislonivši obraz na tople pločice, kažiprstom odigne tešku zavjesu. Sad kroz rupicu u zavjesi jasno vidi majku i sina: Vampirica sjedi na krevetu – veoma uspravno, kao i uvijek, spustivši noge na pod, Murtaza je na koljenima, zario je obrijanu glavu s iskrama sijedih čekinja u majčin stomak, snažno zagrlivši njeno veliko tijelo. Zulejha nikada nije vidjela Murtazu na koljenima. Ako sad izađe, neće joj oprostiti.

Ulime” Vampirica prekine tišinu, “sinko. Čujem da se nešto dogodilo.”

“Da, eni, dogodilo se.” Murtaza govori, ne odvajajući glavu od majčinog stomaka i zbog toga mu glas zvuči prigušeno, kao kroz jastuk. “Još davno. Kad bi ti samo znala šta nam se sprema…”

“Sve ispričaj staroj majci, Murtaza, maleni moj. Neka ja ne čujem i ne vidim. Ja sve osjećam i utješit ću te.” Vampirica gladi sina po leđima, širokim i mirnim potezima, kao što se maze i smiruju razdraženi konji poslije galopa.

“Mama, kako živjeti? Kako živjeti?!” Murtaza trlja čelo o majčina koljena, još se dublje zarivajući u nju. “Grabe, grabe i grabe. Uzimaju sve. Kad ti ništa ne preostane nego da se pridružiš precima, puste te da predahneš. Kad se oporaviš, pridigneš glavu – ponovo grabe. Nemam više snage, a ni moje srce nema strpljenja!”

“Život je težak put, ulime. Težak i dug. Ponekad poželiš sjesti sa strane puta i protegnuti noge – neka sve prolazi mimo, do samog pakla – sjedni, protegni se, može! Zato si mi i došao. Sjedni sa mnom, odmori se, diši duboko.” Starica govori polako, dugo, doslovno kao da pjeva ili čita molitvu u ritmu udaraca klatna podnog sata. “Onda ćeš ustati i ići dalje. A sad osjećam kako si umoran, srce moje, kako si jako umoran.”

“Danas su mi prišapnuli da se opet nešto sprema. Da se barem ujutro ne probudim. Narod misli: ili će početi oduzimati zemlju ili blago, а možda i jedno i drugo. Sakrili su sjemensko žito, a šta će im ako uzmu zemlju? Gdje ću ga sijati – među krompirima?! Umrijet ću, zubima ću se uhvatiti, ali im neću dati! Neka me zapišu kao kulaka – neću dati! To je moje!”, on udara pesnicom po rebru kreveta koji mu tužno pjeva umjesto odgovora tankim, metalnim glasom.

“Smislit ćeš nešto, znam to. Malo ćeš posjediti i porazgovarati sa mnom i domisliti se. Murtaza, mali moj, snažan si ti. Snažan i pametan, kakva sam i ja bila.” Staricin glas postaje topliji, mlađi.

“Uuuu, kakva sam bila… Tvoj je otac, kad me vidio, pustio slinu sve do pojasa i zaboravio je otrti, toliko me je htio osedlati. Vi muškarci ste kao ovnovi – čim vidite nekog jačeg od sebe, odmah ga želite ubosti, pregaziti, pobijediti. Kakve budale!”

Ona se smiješi, mrežica bora podrhtava joj na licu, pleše na nježnožutom svjetlu petrolejke. Murtaza diše ravnomjernije, tiše.

“Govorila sam mu: otkidaš jabuku koja nije za tebe, tankonogi, zube ćeš polomiti! А on će meni: imam mnogo zuba. Ja njemu: dug je život, možda će ti pofaliti – pazi se! Kud sam to rekla, još sam pseto i razdražila…” Vampirica se muklo smije kao da kašlje.

“Tog ljeta kad smo igrali kizkuu, Šakirzjan je samo za mnom jurio, kao pas za toplom kujom. U mene je bila najljepša kecelja za kizkuuu Julbašu – od crnog baršuna s cvjetovima od perlica (cijele sam ih zime našivala!).

A na prsima…”, starica prinese upalim grudima kvrgavu, dugu usahlu ruku, “… ogrlica u dva reda. Otac mi je dao svog trogodišnjeg argamaka: uskočim u sedlo, ogrlica zazveči nježno i dozivajuće, samo su mene momci i gledali. Ojjajajaa… Šakirzjan jaše li jaše, kobilu je zapjenio, crven je od bijesa, a stići me ne može. Kad sam u daljini ugledala ljeskov šumarak, malo sam zauzdala argamaka, kao da se prepuštam. Tvoj se otac poraduje – juri kao luđak, misli: sad ću je stići. A ja kod samog šumarka – hop: podbodem potpeticama, a argamak poleti naprijed kao strijela. Šakirzjanu je dopala samo prašina u lice. Kiše, a ja se već okrenula kod šumarka, uzela bič iz čizme: sad sam ja na redu! A bič je bio jak, pleteni, na vrhu sam još namjerno zavezala čvor ne bih li bolnije žigla. Pa ga stignem, kako je i red, našibam do mile volje: nisi uspio stići djevojku – izvoli platiti! Nasmijem se, izvičem… Nijedan me put nije sustigao – ni jedan jedini put!“

 (Izdavač: Buybook, 2020.; Urednica: Ena Hasečić; Prevod s ruskog: Tatjana Radmilo; Biblioteka exsssr)

Oprema teksta je redakcijska
Priredila: M. K.

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti