Neke trudnice sedmicama unaprijed planiraju porođaj, te smišljaju lokaciju i okolnosti u kojima će se poroditi, dok neke porođaj umije i da iznenadi, jer jednostavno – bebi se žuri van. Razgovarali smo s tri majke koje su rodile izvan bolnice, Mersihom i Sabinom, koje je porođaj iznenadio te su se porodile u automobilu, i s Dorom, koja je isplanirala svaki detalj i porodila se u bazenu, u toplini svoga doma.
Mersiha Rakita Ćurović, Goražde
NA KROVU AUTA MOJU TEK ROĐENU BEBU MOTALI SU U DEKICU
U devetom mjesecu trudnoće, Mersiha Rakita Ćurović iz Goražda, jedne večeri osjetila je tupe bolove, a ujutro je s mužem otišla u bolnicu, gdje snimak ultrazvuka nije pokazao kontrakcije ili bilo šta što je ukazivalo da bi se uskoro mogla poroditi.
– Nakon pregleda koji nije pokazao kontrakcije doktorica je rekla: “Niste otvoreni niti jedan prst, vidimo se za dva dana na kontroli.” Po povratku kući nije bilo bolova niti sam slutila da moja beba dolazi na svijet. To se sve izdešavalo do 12 sati prije podne.Vratila sam se kući i posvetila se svojoj trogodišnjoj kćerki. Oko 16 sati i 30 minuta već sam počela da osjećam blage trudove i nedugo nakon toga osjetila sam jak bol pri dnu stomaka. Pukao mi je vodenjak, a kako je pukao vodenjak, tako je i moja beba krenula vani. Uz mene u tom trenutku nije bilo nikoga. U toj muci i najjačim bolovima sam pozvala komšinicu i ona je nazvala moju jetrvu, rekla im je da se porađam i da što prije dođu. Za pet minuta su došli, pomogli mi sići niz stepenice, te sam ušla u auto, legla komšinici u krilo na zadnjem sjedištu. Čim sam legla naponi su postali učestaliji, i za nekoliko trenutaka sam opipala malu glavicu koja je počela da izlazi. Nakon još dva napona, moj sin već je bio vani. Dok sam im govorila stanite -porodila sam se da izvadim dijete iz šalvara, oni su paničarili i vikali, pa kako da se porodiš, nismo te ni čuli, a ti već rodila?“.
Dok su drugi paničarili, priča nam Mersiha, ona je razmišljala o toj sreći da drugi put postane majka i tome kako je brzo rodila, te uspjela ostati staložena.
– Sve je prošlo u najboljem redu. Čim smo krenuli prema bolnici, pozvali smo hitnu da se porađam, tako da smo se sreli na pola puta. Pupčanu vrpcu nam je presjekla jedna od babica koja je došla kolima hitne, tako da smo tu “završili” s posteljicom. Moju bebu su motali u dekicu na krovu auta, dok sam ja samo razmišljala da li će biti dobro. Čula sam njegov plač i znala sam da je sve uredu. Krenuli smo prema bolnici da provjerimo je li sve uredu, i sve je hvala Bogu, bilo u najboljem redu.
Dora Kolačko, Koprivnica
POROĐAJ U KADI
Sve češći je slušaj da se žene odlučuju za porođaj u vodi, a još u prvoj trudnoći Dora Kolačko iz Hrvatske, imala je želju roditi kod kuće, u bazenu. Čitala je mnogo o prirodnom porođaju, ali nije bila sigurna u sebe i prvi put rodila je u bolnici, drugi put se, ipak, odučila za porođaj u svom domu.
– Drugi put kad sam ostala trudna, znala sam da želim roditi doma. Ponovno sam čitala knjigu Ine May Gaskin „Prirodni porod“, „Priče o rađanju“ Jelene Božac, tražila sam online članke, iskustva drugih mama koje su rodile doma… Htjela sam porođaj u vodi, ne znam zašto, ali baš me privlačilo. Termin mi je bio u ljeto i baš sam mislila kako bi bilo super da rodim u vodi. Nisam htjela roditi u kadi, jer mi se činilo neudobno, zato sam se potrudila posuditi bazen za porođaj. To je veliki bazen koji ima napuhano dno i ručke na nekoliko mjesta gdje se možeš uhvatiti, baš simpatično izgleda.
Nakon odluke o porođaju kod kuće i ponalaska potrebnog bazena, sljedeći Dorin korak bio je pronalazak babice koja će biti uz nju u slučaju da nešto krene po nevolji.
– Moja primalja je bila izvana, odmah smo kliknule i dnevno razmjenjivale po nekoliko mailova. Nas dvije smo se sve dogovorile, ali htjele smo se i upoznati prije porođaja tako da smo svi otišli njoj na upoznavanje i da još popričamo o cijelom procesu. Ljudi misle da je roditi kod kuće neodgovorno i opasno. Ali ja sam imala babicu, ženu kojoj sam vjerovala, koja je profesionalac u svom poslu i koja nam je rekla da, ako uoči da nešto ne ide kako treba, idemo u bolnicu. Tokom porođaja bila sam skroz opuštena, nisam imala trun straha. Tako da, kad govorimo o hrabrosti, pa trebalo je hrabrosti reći – ne želim roditi u bolnici i ležati tamo tri-četiri dana kao bolesnik. Bila sam trudna žena koja se 40 sedmica pripremala za porođaj, moje tijelo je stvoreno da rađa, ono se svakim danom pripremalo na savršen čin rođenja moje druge kćerke. Nisam željela da mi se diktira kako da rađam. Slušala sam sebe, svoje tijelo i svoju bebu. Htjela sam da sa mnom budu moji najdraži i da moje dijete bude rođeno u toplini našeg doma. Za to je trebalo hrabrosti, jer kod nas je to bauk. Svi odmah misle da nisi normalan. Jer doktori znaju najbolje – ali doktori ne znaju moje tijelo i moju bebu, ja je osjetim, ne oni.
Za porođaj u bazenu nema posebnih priprema. Napuše se bazen, posebnim adapterom se spoji cijev na česmu i mora biti topla voda, može se staviti obična so u vodu, ali i ne mora – priča nam Dora.
– Moja kćerka je zaspala dok sam ja imala trudove i nije prisustvovala porođaju, jer sam stvarno brzo rodila. Sa mnom su bili moj muž, najbolja prijateljica koja je snimala porođaj i bila mi super podrška, kao i moj tata i babica. Od trenutka kad sam ušla u bazen, bolovi su se smanjili. Taj osjećaj olakšanja nikad neću zaboraviti. Mogla bih roditi još sto puta, jer za mene je porođaj nešto najljepše što sam doživjela. Moj porođaj je stvarno bio predivan. Baš sam bila ponosna na ekipu koja je bila super pozitivna, cijela atmosfera je bila posebna, zezali smo se dok sam bila u najjačim trudovima. Nakon što je otpulsirala pupčana vrpca i ja rodila posteljicu, muž ju je prerezao. Primio je našu Kanu, kontakt koža na kožu, a ja sam se otišla istuširati. Nakon svega, Duna se probudila i došla upoznati sekicu. Sve je bilo predivno, očaravajuće – prisjeća se Dora.
Sabina Džabija, Sarajevo
PLAČ DJETETA SE ZAČUO KOD STADIONA KOŠEVO
Sabina Džabija iz Sarajeva, prije više od 25 godina, na neobičan način, rodila je kćerku Nejru. Veliki snijeg tada je izazvao kolaps u gradu i jedini način da idu u bolnicu bio je taksi. Nakon ulaska u auto Faruka Redžepovića, sve je trajalo kratko, a na zadnjem sjedištu rodila se curica teška 3,5 kilograma.
Nejrin dolazak nas je sve iznenadio. Mi smo tada stanovali u Mrakuši i bila je jaka zima i veliki snijeg. Suprug nije mogao izvući automobil iz garaže, pa smo zvali hitnu i rekli su da mogu doći tek nakon dva sata, nakon čega smo pozvali taksi i dobili odgovor da stiže za dvije minute. Sve je trajalo relativno kratko, taksist je išao brzo i kroz „crveno“. Tada su pored mene i taksiste, bili suprug, zaova i komšinica.Taksista nije paničario, što je u takvom trenutku bilo veoma bitno. Tek poslije je djelovao pomalo izgubljeno, vjerovatno jer mu se to nikada prije nije desilo, što je skroz normalno i razumljivo. Najviše su paničile zaova i komšinica. Ja sam samo na Skenderiji pitala gdje se nalazimo, nakon čega smo još više ubrzali do porodilišta. Plač se začuo kod stadiona Koševo i tu su se svi šokirali. Držala sam bebu da ne bi pala. Prebrzo smo stigli do porodilišta, te su suprug i taksista istrčali da pozovu pomoć. Medicinsko osoblje je došlo do taksija, gdje je presječena i pupčana vrpca. Odnijeli su dijete, a mene na nosilima unijeli u bolnicu. Sve je prošlo bez problema. S taksistom se, nažalost, nismo ni čuli, ni vidjeli i žao mi je zbog toga. U tom periodu nije bilo tako lako pronaći nekoga kao što je to danas.
Nejra Džabija
Članak iz novina kao rodni list
Nejra Džabija, koja danas ima 26 godina, još čuva članak iz novina iz 1991. godine, koji kaže, zove rodnim listom.
– Kad kažem da sam se rodila u taksiju, ljudi misle da ih zezam, onda im pokažem članak iz novina koji je napisan dan poslije mog rođenja 1991. godine i kažem da je to moj rodni list. Svima bude smiješno, pa čak i meni. Divim se svojoj mami što me je pod čudnim okolnostima donijela na svijet i od samog rođenja me učinila posebnom. Taksistin sin mi se javio na moj 26. rođendan i sretna sam zbog toga. On je naslijedio očev posao i kaže kako zna svaki detalj mog dolaska na svijet. Poslije toga smo se čuli još nekoliko puta i uskoro ćemo se vidjeti – priča Nejra.
Faruk Redžepović, taksist
BIT ĆE MUŠKO
Prvi put, u dugogodišnjem Farukovom poslu taksiste, 1991. godine, desilo se da mu se na zadnjem sjedištu auta porodila nepoznata žena.
– Kada sam se odazvao pozivu, nisam ni slutio da ću prisustvovati jednom porođaju. Čekao sam duže nego što je previđeno, jer je te noći bilo jako hladno. Uskoro su se pojavile dvije žene i muškarac koji govori da mu se žena porađa. Zatim nastaje scena iz filmova, brza vožnja Tranzitom preko Skenderije. Imao sam osjećaj da će se poroditi u autu, samo sam mislio – bit će muško. Bilo je panike, iako ne previše. U takvoj situaciji vam se na trenutak sledi krv u venama. Imao sam 17 godina iskustva u vožnji taksija, pa sam možda zbog toga i bio dosta smiren. Alipašinom ulicom, tadašnjom ulicom Đure Đakovića, još više sam ubrzao i sve kroz „crveno“ i kod stadiona Koševo se začuo plač djeteta. To ne može nikoga ostaviti ravnodušnim, uzbuđenje i sreća. Srce vam se ispuni samom činjenicom da se u startu vožnje u vašim rukama nalazi više života. Najbitnije je da su i majka i dijete prošle bez problema. Uskoro smo bili pred porodilištem, gdje je medicinsko osoblje preuzelo majku i dijete – prisjeća se Faruk za naš magazin, dodajući kako ne zna da li se ikada poslije desila ovakva situacija u historiji taksija. On je svoj posao u amanet ostavio sinu, kako bi nastavio pomagati ljudima, posebno ako se desi situacija slična ovoj.